Serbia
and Montenegro
Country Reports on Human Rights Practices - 2004
Released by the Bureau of Democracy, Human Rights, and Labor
February 28, 2005
The state union of Serbia and Montenegro (SaM) is a constitutional republic
consisting of the relatively large Republic of Serbia and the much smaller
Republic of Montenegro.* The two republics hold most real authority, while
the state union Government's responsibilities are essentially limited to
the Foreign Ministry, the military (VSCG, formerly the VJ), human and minority
rights, and foreign and domestic economic and commercial relations. Serbia
has a parliamentary system of government run by Prime Minister Vojislav Kostunica.
Boris Tadic was elected President in two rounds of elections on June 13 and
June 27 that were deemed generally free and fair. A new multiparty government
was formed in March. The Constitution provides for an independent judiciary;
however, the judiciary was inefficient and often subject to political influence
and corruption.
The SaM military reports through the Defense Minister to the Supreme Defense
Council (VSO), whose voting members are the Presidents of SaM, Serbia, and
Montenegro. The military is responsible for external defense. In Serbia,
the police are responsible for law enforcement and maintenance of order as
part of the Interior Ministry (MUP). The Security Intelligence Agency (BIA)
is under the control of the Serbian Government as a whole, effectively giving
control to the Prime Minister. Civilian authorities generally maintained
control of the security forces. Some members of the security forces committed
human rights abuses.
The economy was in transition from a system based on social ownership to
a market-based environment with a mix of industry, agriculture, and services.
Exclusive of Kosovo, the population of the Republic of Serbia was 7.5 million,
and the population of SaM was 8.2 million. The SaM gross domestic product
grew by 6 percent during the year. Average wages were projected to outpace
inflation. Income distribution and economic opportunity were uneven. Poverty
and unemployment were highest in southern and eastern Serbia and among the
refugees from the wars in Croatia and Bosnia-Herzegovina (BiH) and internally
displaced persons (IDPs) from Kosovo.
The Government generally respected the human rights of its citizens; however,
there were problems in some areas. Police at times beat detainees and harassed
citizens. Police effectively investigated high-level killings committed during
and after the Milosevic era; however, impunity and corruption were problems.
Prolonged pretrial detention was a problem. Courts remained backlogged and
administratively paralyzed, and lengthy trials persisted. The war crimes
court, a department of the Belgrade District Court established in 2003, began
hearing war crimes cases during the year. The media was generally independent;
however, journalists practiced some self-censorship because of their vulnerability
to private libel suits and indirect political manipulation.
There were incidents of arbitrary arrest and detention. The judiciary continued
to be susceptible to political influence. Poor cooperation between the judiciary
and other government branches slowed the implementation of legislative reforms.
Two persons in Serbia indicted by the International Criminal Tribunal for
the former Yugoslavia (ICTY) surrendered to the Tribunal. The Government
transferred many documents to the ICTY and gave waivers for witnesses to
testify; however, the ICTY remained dissatisfied with overall SaM cooperation,
in particular because it believed that key indictee General Ratko Mladic
was at large in Serbia.
In March, there were a number of incidents of societal violence and discrimination
against religious minorities following widespread anti-Serb violence in Kosovo.
Violence and discrimination against women and ethnic minorities were problems.
Trafficking in women and children remained a problem which the Government
took steps to address.
RESPECT FOR HUMAN RIGHTS
Section 1
Respect for the Integrity of the Person, Including Freedom from:
a. Arbitrary or Unlawful Deprivation of Life
There were no political killings; however, on May 15, police shot and killed
an armed poacher along the administrative boundary line with Kosovo. Police,
accompanied by a representative of the NATO-led Kosovo force (KFOR), investigated
the shooting and determined that it was justified.
The trial of the suspects in the March 2003 assassination of Prime Minister
Djindjic was ongoing at year's end. Djindjic was allegedly killed by members
of the Red Berets--an autonomous state security police unit from the era
of former Federal Republic of Yugoslavia (FRY) President Slobodan Milosevic--in
collusion with the Zemun organized crime clan.
There were some developments in police investigations of political killings
from previous years. The trial of two former police officers and five others
(including two who remained at large) for the 2002 killing of former Belgrade
police chief Bosko Buha was dismissed in November for lack of evidence.
On February 2, the retrial of former State Security Service (RDB) chief
Radomir Markovic began for the 1999 attempted killing of Serbian Renewal
Movement leader Vuk Draskovic, which resulted in the deaths of four persons.
The retrial was ongoing at year's end, and Markovic remained in prison.
On February 23, the trial of nine persons began for the killing of former
Serbian President Ivan Stambolic and the 2000 attempted killing of Vuk Draskovic.
The trial, in the Belgrade Special Court for Fighting Organized Crime, was
ongoing at year's end.
Domestic courts and the ICTY continued to adjudicate cases arising from
crimes committed during the 1991-99 conflicts in Croatia, BiH, and Kosovo,
including the ICTY prosecution of former FRY and Serbian President Slobodan
Milosevic (see Sections 1.e. and 4).
There were no deaths from landmines during the year.
b. Disappearance
There were no reports of politically motivated disappearances.
During the year, SaM and Serbian Government authorities continued efforts
to cooperate with neighboring countries and international organizations seeking
to identify missing persons and investigating graves discovered in Serbia;
however, progress was slow.
During the year, the Government exhumed two sites containing 77 bodies from
the Croatia and BiH conflicts, identifying 21 of the bodies and returning
them to families (9 within SaM and 12 to BiH). The Government also identified
181 bodies previously exhumed from mass graves dating to the Kosovo conflict
and repatriated them to Kosovo. The Government, in cooperation with international
organizations and the International Commission on Missing Persons, had not
completed identification and repatriation of the additional remains by year's
end.
c. Torture and Other Cruel, Inhuman, or Degrading Treatment or Punishment
SaM and Serbian laws prohibit such practices; however, police at times beat
detainees and harassed citizens.
The Leskovac-based Human Rights Committee reported that there were fewer
reports of torture and police abuse in the Leskovac area than there were
in 2002 and 2003, but that there was little progress in addressing past abuses.
The MUP Inspector General confirmed six cases of torture by police during
the 2003 state of emergency but stated that the perpetrators had not been
identified.
By year's end, the few lawsuits filed by nongovernmental organizations (NGOs)
on behalf of individuals who claimed they were tortured as detainees during
the 2003 state of emergency had been withdrawn at the victims' request because
the perpetrators could not be identified.
Police most often beat and physically abused persons during arrest or initial
detention; low-level criminals were most often the victims of such abuse.
In June, a man stopped for an identity check requested the name or identification
number of the officer who stopped him. The officer reportedly then put the
man in a police car and hit him approximately 10 times on the head. The Humanitarian
Law Center (HLC) sent a letter about the incident to the MUP Inspector General,
who said he had no information on the case. The MUP did not subsequently
investigate the case.
The Leskovac-based Human Rights Committee reported that, in one case, 33
persons from Belgrade were mistreated after being taken to the police building
in Vlasotinac.
There was one report that police threatened to have a person prosecuted
after he said he would sue them after being mistreated. In another case,
a man in Zrenjanin, who claimed police officers beat him in his cafe on January
13, filed a complaint on February 19 and then initiated a private prosecution
on August 24 because there had been no response to his original complaint.
The municipal prosecutor then filed charges against the police officers (Zoran
Gogic and Dragan Bojanic) for mistreatment while on duty and against the
cafe owner for interfering with an official in performance of his duty. Unlike
in previous years, there were no reports that police used beatings or threats
of beatings to deter detainees from filing claims of abuse on prior occasions.
The public prosecutor filed charges against the three police officers involved
in the August 2003 beating of a man each day during his 30-day detention;
the man has also filed a private criminal complaint against the officers.
The hearing on the man's other police brutality claim from 2001 was postponed
because the accused officers did not appear.
During the year, there were developments in cases in which police in previous
years reportedly used beatings to coerce confessions. The public prosecutor,
claiming that there were insufficient grounds to believe that the acts occurred,
dismissed the criminal complaint that the HLC filed in 2003 against unidentified
officers of the Cacak Police Department. The HLC complaint claimed that,
in May 2003, the officers threatened and hit Zeljko Popovic in an attempt
to coerce a confession of robbery. After the complaint was dismissed, the
HLC pursued the case as a private prosecution and requested further investigation.
On October 6, an investigating judge held a hearing on the private prosecution,
which remained pending at year's end. In October 2003, the public prosecutor
indicted Popovic for stealing; the case had not been brought to trial by
year's end.
Two Vranje policemen involved in the 2002 beating of Nenad Tasic were sentenced
to 7 months and 5 months in prison, respectively; however, the court overruled
the public prosecutor's decision that the two officers be prohibited from
working as policemen in the future. The Supreme Court was reviewing the case
at year's end. In April, the First Municipal Court in Belgrade ordered the
Government to pay Tasic $10,000 (600,000 dinars) in a civil compensation
suit filed by the HLC. On November 29, the Belgrade District Court confirmed
the compensation award.
There were developments in the case of a Romani man, Nebojsa Majlic, whom
Leskovac police allegedly clubbed in 2002. After the assault, Majlic was
charged with interfering with police performance of duty; his trial began
during the year and was ongoing at year's end. In 2003, the Human Rights
Committee filed a criminal complaint against the police who abused Majlic;
however, at year's end, the trial of the police had not begun.
Prison conditions generally met international standards; however, conditions
varied greatly from one facility to another, and some guards abused prisoners.
The Helsinki Committee for Human Rights in Serbia (HCS) noted that some prisons
offered clean, secure environments for inmates; however, in others--most
notably the Belgrade Reformatory Hospital housing psychiatric prisoners--inmates
were forced to live in filthy, inhumane conditions. The quality of food varied
from poor to minimally acceptable, and health care was often inadequate.
Guards were inadequately trained on the proper handling of prisoners.
There were some deaths in prison due to natural causes and suicides. Some
inmates complained that other inmates subjected them to intimidation and
occasional assaults. Inmates could report such problems to prison staff or
to a district court; authorities generally responded by placing inmates in
separate cells and at times taking disciplinary measures such as placing
offenders in solitary confinement.
Men and women were held separately. Juveniles were supposed to be held separately
from adults; however, in practice, this did not always happen. Pretrial detainees
were held separately from convicted prisoners.
The Government permitted the International Committee of the Red Cross (ICRC)
and local independent human rights monitors, including HCS, to visit prisons
and to speak with prisoners without the presence of a warden.
There were attacks on and threats against witnesses and potential witnesses
in domestic prosecutions.
d. Arbitrary Arrest or Detention
The Constitution prohibits arbitrary arrest and detention, and the Government
generally observed these prohibitions.
The approximately 23,000 police officers in Serbia are part of the MUP's
Sector for Public Security. The Sector is divided into seven directorates:
uniformed police (including traffic and patrol officers), criminal investigations,
organized crime, analysis, special operations units (including gendarmes
and the special antiterrorist unit, or SAJ), human resources and training,
and border police. The police are divided regionally into 33 secretariats.
All municipal and rural units are branches of the republic police. Effectiveness
of the police was uneven and generally limited. Many police personnel, including
some high-level officials, are holdovers from the Milosevic regime. While
most police officers were Serbs, the force included Bosniaks (Bosnian Muslims),
ethnic Hungarians, a small number of ethnic Albanians, and other ethnic minorities.
The Multiethnic Police Force in southern Serbia was composed primarily of
ethnic Albanians and Serbs.
Corruption and impunity in the police force were problems, and there were
only limited institutional means of overseeing and controlling police behavior.
In 2003, an Inspector General with enforcement authority was installed in
the MUP; however, at year's end, he still had little ability to conduct investigations.
On September 24, Finance Minister Mladjan Dinkic announced that several MUP
officials would be charged with misappropriation of funds during equipment
purchase contracting; however, no charges were filed by year's end. In 2003,
the SaM Minister for Human and Minority Rights established an "SOS" hotline,
which victims could contact to report on police abuse and other cases. The
hotline had received 934 fully documented cases on a variety of issues by
year's end. In some cases, hotline calls resulted in the Government resolving
the caller's problem. For example, the Jehovah's Witnesses community called
the hotline after several individuals entered their Kingdom Hall in Loznica
on December 2 and demanded $1,350 (1,000 euros) per month in protection money,
implying that the police would not interfere. The Human and Minority Rights
Ministry brought the problem to the attention of the MUP, which called in
the perpetrators, and the threat was not repeated. During the year, the Government
and the Organization for Security and Cooperation in Europe (OSCE) trained
police, including on community relations.
According to the MUP Inspector General (IG), during the year, the IG recommended
initiating disciplinary proceedings against 15 MUP employees, transferring
13 employees, reducing the pay of 34 employees, and referring 23 cases of
illegal or improper activity for follow up by chiefs of regional secretariats.
Chiefs of regional secretariats brought disciplinary proceedings against
12 employees, transferred 2 employees, filed misdemeanor complaints against
1 employee, and recommended reduction of pay for 8 employees. In addition,
the IG filed 71 criminal complaints against 83 employees on charges including
abuse of position, taking or giving bribes, forgery, corruption, fraud, making
a false report or statement, mistreatment while on duty, causing serious
bodily injury, causing minor bodily injury, extortion, unscrupulous work,
revealing official secrets, mediation of prostitution, and unauthorized possession
of a weapon.
Courts occasionally ordered the Government to pay compensation for police
abuses. In April, the First Municipal Court of Belgrade ordered the Government
to pay $10,000 (600,000 dinars) in a civil compensation suit for the beating
of Nenad Tasic (see Section 1.c.).
Amendments to the law in May preserved the 2-year limit on detention from
indictment to the conclusion of first instance trial for most cases, but
increased the limit to 4 years for crimes that carry up to the maximum penalty
(40 years in prison). The amendments also increased from 1 year to 2 years
the maximum detention permitted after an appellate court vacates the judgment
of a trial court. These amendments were brought in response to defense delaying
tactics designed to free defendants. A person wrongfully detained could demand
rehabilitation and compensation from the Government.
The police were authorized to make an arrest without a judge authorized
warrant in certain circumstances, including well-founded grounds of suspicion
that the person committed a capital crime; however, arrests were generally
made only with warrants. An investigating judge must approve any detention
of more than 48 hours, and this requirement was employed in practice. Amendments
to the law in May provide detainees the right to initiate urgent action by
an investigating judge to determine the legality of their detention and to
have the investigating judge order the detainee's release if the detention
was found to be illegal. Arrested persons must be informed immediately of
their rights, but there were reports that police officers at times failed
to do so and also failed to inform detainees that what they said could be
used against them. Bail was allowed but rarely used; detainees facing charges
that carried possible sentences of less than 5 years were often released
on their own recognizance.
Detainees had access to counsel in principle; however, this right was sometimes
not respected in practice. There were reported cases of police pressuring
attorneys to have only limited private contact with defendants or contact
that was not truly private. There were also cases in which a suspect was
interrogated without an attorney present, but the record of the interrogation
stated that an attorney was there. Family members were normally able to visit.
No suspect could be detained for more than 3 months without the authorization
of an investigating judge or detained for more than a total of 6 months without
being charged; these rights were respected in practice. The law prohibits
the use of force, threats, deception, and coercion, as well as use in court
of evidence acquired by such means; however, police sometimes used these
means to obtain statements. A suspect's attorney must be present during any
statement to police in order for that statement to be admissible in court.
There were no reports of statements made under threat or force being used
in court. Unlike in the previous year, there were no reports of incommunicado
detention.
There was one report of police detaining a journalist for an "informative
talk" (see Section 2.a.).
Prolonged pretrial detention was a problem. The law prohibits excessive
delays by authorities in filing formal charges against suspects and in opening
investigations; however, such delays continued regularly. Due to the inefficiency
of the courts, cases often took an excessively long time to come to trial,
and once started, trials often took an excessively long time to complete
(see Section 1.e.).
e. Denial of Fair Public Trial
The Constitution provides for an independent judiciary; however, the courts
remained susceptible to corruption and political influence.
The courts were highly inefficient--cases could take years to be resolved--and
there were no official channels for alternative dispute resolution. During
the year, the Government and the judiciary made little progress in implementing
the extensive organizational reforms mandated in the 2001 laws on courts,
judges, and public prosecutors. The National Assembly passed an amendment
providing for nomination of prosecutors by the Supreme Judicial Council--replacing
nomination by the Government--and their confirmation by the National Assembly.
There were reported attempts by officials to undermine politically sensitive
prosecutions, including by applying pressure on prosecutors. Journalist Misa
Vasic reported on a phone call in which a private attorney allegedly sought
to persuade Zemun clan crime figure Dejan "Bagzi" Milenkovic to
testify falsely that the chief prosecution witness in the Djindjic assassination
case was involved in another murder. In the phone call, allegedly recorded
by the former head of the organized crime police (UBPOK), the attorney asserted
that Interior Minister Jocic and BIA Chief Radomir "Rade" Bulatovic
supported a deal in which Dejan "Bagzi" Milenkovic, also a defendant
in the Djindjic assassination, would be given state witness status in exchange
for the false testimony (see Section 2.a.). The weekly Vreme, which carried
Vasic's report, later carried purported excerpts from the transcript of the
phone call.
On July 1, the SaM Council of Ministers halted all ongoing trials at SaM
military courts until political leaders resolved questions about the jurisdiction
and role of the military judiciary; the military courts remained closed the
rest of the year and were scheduled to be disbanded as of January 1, 2005.
In addition to the military court system, the only other SaM court, the Court
of the State Union of Serbia and Montenegro, was established with the appointment
of judges in May and June. The court is responsible for coordinating jurisprudence
in the state union, resolving jurisdictional disputes between Serbian and
Montenegrin institutions, ruling on petitions brought by citizens who claimed
violation of rights guaranteed by the SaM Constitutional Charter, and settling
disputes that SaM's joint customs office is unable to resolve. The court
was fully established during the year, but no cases were brought before it.
The Serbian court system is made up of municipal and district courts, the
Supreme Court, and the Constitutional Court. Special courts for war crimes
and organized crime were established within the Belgrade District Court.
The Constitutional Court rules on the constitutionality of laws and regulations
and relies on the authorities to enforce its rulings. The law mandates the
establishment of an administrative appeals court and a second instance appeals
court to lighten the burden of the Supreme Court; however, during the year,
the National Assembly postponed their establishment until 2007 because preparatory
work for the courts had not been done.
The High Judicial Council, staffed by Supreme Court justices, nominates
judges for approval by the National Assembly. The High Personnel Council
disciplines and, with the National Assembly's concurrence, dismisses judges;
however, there were no dismissals during the year.
The Judges' Training Center organized educational programs offered throughout
the country. International organizations and local NGOs, including the HLC
and the Belgrade Center for Human Rights (BCHR), also conducted training
for judges during the year.
Trials are generally public, but they are closed during testimony of a state
witness (defendants against whom charges were dropped or not filed in exchange
for testimony). There are no juries. The law provides that defendants are
presumed innocent and have the right to have an attorney represent them at
public expense, if needed, and to be present at their trials. The courts
also must provide interpreters, if required. Both the defense and the prosecution
have the right to appeal a verdict. Defendants have the right to access government-held
evidence and question witnesses. All these rights were generally respected
in practice.
Deputy Public Prosecutor Milan Sarajlic, who was charged with accepting
payments from the Zemun organized crime clan, was released from jail due
to poor health. During the year, it was determined that he was not mentally
fit to stand trial, and no trial was scheduled.
On March 9, the Special War Crimes Court opened with its first trial (the
Vukovar/Ovcara case; see below); the Court provides the same rights to defendants
as do regular courts.
There was a semi-independent War Crimes Prosecutor--appointed by the National
Assembly--and a small War Crimes Investigative Service within UBPOK, as well
as specialized court chambers and a dedicated detention unit for the War
Crimes Court.
On March 17, Aleksandar "Sasa" Cvjetan was sentenced to 20 years
in prison for killing 19 ethnic Albanians in Kosovo in 1999. In December,
the Supreme Court ordered a retrial to establish certain questions of fact
and procedure, including whether Cvjetan's attorney was present during the
defendant's confession.
In September, the Supreme Court overturned the 2003 convictions of four
people in the Sjeverin war crime case because the trial did not specify which
defendants committed which criminal acts. The Supreme Court ordered a retrial,
which had not begun by year's end.
The ICTY transferred two lower level figures involved in the Vukovar massacre
(also known as the Ovcara case) for government prosecution. Serbia's Special
Prosecutor for War Crimes greatly expanded the investigation beyond information
provided by the ICTY and, in January, indicted eight persons. On March 9,
the trial of six of the indictees began, the first trial to be held in the
Special War Crimes Court. Indictments against another 12 persons were added
in May. Two indictees became state witnesses and another died when he jumped
from a window while attempting to escape, leaving 17 persons on trial. The
trial was ongoing at year's end.
During the year, trials in absentia began for Milorad "Legija" Ulemek
and Dejan "Bagzi" Milenkovic for the Djindjic assassination; however,
Ulemek surrendered before the trial was completed. SAJ squad member Dejan
Demirovic was being tried in absentia for participating in the killing of
19 ethnic Albanians in Podujevo, Kosovo, in 1999. The trials were not completed
at year's end, and no issues of defendants' rights arose.
There were no reports of political prisoners.
f. Arbitrary Interference with Privacy, Family, Home, or Correspondence
The Constitution prohibits such actions; however, the Government at times
infringed upon these rights in practice. The law requires the MUP to seek
a court order before monitoring potential criminal activity and requires
that police must only enter premises with a warrant, except to "save
people and property"; however, occasionally police did not respect these
provisions in practice.
Most observers believed that the authorities selectively monitored communications
and eavesdropped on conversations, read mail and e-mail, and wiretapped telephones.
The Government did not fulfill its promise to open to the public all secret
files on persons collected under former regimes. The few files actually delivered
to individuals who requested them had been cleansed of documents that might
have contained sensitive reporting on the individuals. One individual who
received a file was warned that he would be charged with revealing government
secrets if he made the file public.
Unlike in the previous year, there were no evictions of Roma from squatter
settlements.
Section 2
Respect for Civil Liberties, Including:
a. Freedom of Speech and the Press
SaM and Serbian law provide for freedom of speech and of the press; however,
although the media frequently criticized the Government without reprisal,
implied political pressure from various sources, an uncertain regulatory
environment, and vulnerability to libel suits placed constraints on free
expression by journalists, editors, and other members of the media. Unlike
in the previous year, there were no reports of pressure on the media by senior
government officials.
The country had a mixture of privately owned and fully or partially government-owned
media outlets. The Government published the daily Borba and owned one of
the most important printing houses in the country, also named Borba. The
oldest nationwide daily, Politika, was co-owned by German media giant WAS
and the Government, but run by several shareholding companies.
The Government funded a Hungarian language newspaper, and state owned media
outlet Radio-Television Serbia (RTS) provided some Hungarian language programming.
Radio stations owned by municipal governments also provided minority-language
programming. Tanjug was a state-owned news agency that many television stations
relied on for news information.
State-controlled RTS was a major presence in television and radio. Aside
from the three RTS channels, the Government had considerable influence, although
not formal control, over some other major television stations, including
TV Politika and TV Novi Sad, as well as Radio Belgrade's three stations.
RTS's coverage was generally objective; however, there occasionally appeared
to be a slight bias toward the Government. Management personnel could be
politically influenced, since the Government appointed editors-in-chief.
On March 18, the Government replaced RTS Director General Aleksandar Crkvenjakov
with government loyalist Aleksandar Tijanic. Minister of Culture and Information
Dragan Kojadinovic claimed that Crkvenjakov was removed for inadequate coverage
of the March outbreak of anti Serb violence in Kosovo; however, the media
reported Tijanic's upcoming appointment several days before the escalation
of violence in Kosovo. The RTS Board of Governors resigned in protest of
Tijanic's appointment.
Two major private TV stations, BK and TV Pink, have shown editorial bias
in favor of the Government. After the Government in 2002 granted RTV B-92
a temporary license to broadcast republicwide pending the final allocation
of frequencies, the media outlet set up new transmitters to make itself a
national channel that could compete with TV Pink and BK. Unlike in the previous
year, editor-in-chief of RTV B-92 Veran Matic did not report receiving any
further warnings from officials that his media outlet would not receive radio
or television frequencies if it did not change its reporting. Approximately
300 television stations and 700 radio stations that operated independently
operated under temporary licenses or without any legal basis.
On October 8, the Association of Independent Electronic Media (ANEM) protested
the decision of Trstenik Municipal Council to donate ownership of Television
Trstenik--part of the local public company RTV Trstenik--to the Serbian Orthodox
Church. ANEM claimed that this move, which was cancelled during the year,
violated the provisions of the law on privatization of broadcasters.
Radio stations owned or organized by municipalities pressured local journalists
not to report on municipal government problems.
There was one instance of police calling in a journalist for an "informative
talk." In October, UBPOK called in journalist Misa Vasic for an informative
talk at the request of the Belgrade District Public Prosecutor. Vasic was
called in after he wrote about a phone call in which a private attorney reportedly
offered a defendant state witness status in the Djindjic assassination case
in exchange for false testimony. In the call, the attorney allegedly asserted
that two senior government officials supported the deal (see Section 1.e.).
Hrvatske Rijeci, a magazine for the Croatian minority, received five threatening
phone calls with anti-Croatian content between January 13 and 14.
On March 27, a RTV B-92 news team discovered a bomb under its van, which
had been parked in the southern Serbian town of Raska while the team was
in Kosovo reporting on a surge of violence against Serbs. Police did not
identify the perpetrators, and the investigation appeared to be inactive
at year's end.
The law creates a regulatory framework designed to foster free and independent
media and mandates formation of an independent Broadcast Council to transform
RTS into a public broadcasting service and to allot radio and TV frequencies;
however, the law had not been implemented by year's end. Some observers believed
that the continued lack of clear guidelines created an atmosphere unfriendly
to free expression. Some media outlets clearly attempted to curry favor with
the Government in hopes of receiving favorable treatment once new media reform
laws are fully implemented.
Libel remained a criminal offense. Although no suits were filed by the Government,
the low threshold defining libel enabled individual government officials,
as well as former members of the Milosevic regime, to win private cases against
media outlets that criticized them. Libel can result in jail terms, and courts
have the power to issue "conditional sentences" that silence offending
journalists with the threat that any further offense will lead to immediate
imprisonment. On March 16, a Sabac city court convicted Radio Free Europe/Radio
Liberty correspondent Hanibal Kovac of criminal defamation and gave him a
2-month suspended prison sentence for a September 2003 report accusing Cedomir
Vasiljevic, a senior official in the Serbian Radical Party (SRS) and former
Serbian Government minister during the Milosevic regime, of participating
in the violent takeover of an administrative building in 1999. In May, journalist
Ljiljana Jokic Kaspar was sentenced to 6 months in prison, with the sentence
suspended for 2 years, for reporting that Miroslav Savic had served in the
reserve complement of the Red Berets, which, after Savic's reported service,
was implicated in the 2003 killing of Prime Minister Djindjic.
At year's end, the prosecutor had taken no action on the 2003 defamation
lawsuits filed by then MUP Minister Dusan Mihajlovic against Dinkic and Barac.
The 2003 libel suits filed by then Government communications director Vladimir "Beba" Popovic
against NIN, Vreme, and RTV B-92 were thrown out during the year. In June,
Democratic Party member Radisav Ljubisavljevic withdrew his 2002 libel suit
against RTV B-92.
According to the HLC and the BCHR, journalists sometimes practiced self-censorship
because of possible libel suits and fear of offending public opinion, particularly
on subjects relating to wars in the former Yugoslavia.
Unlike in the previous year, the Government did not prohibit any television
or radio stations or newspapers. However, the Government did prohibit the
distribution of the book "Military Secrets" on the grounds it revealed
military secrets. On March 26, Military Police officers seized the remaining
251 copies of the book despite a Military Police warrant which only authorized
them to take 1 copy of the book.
The Government did not restrict access to the Internet; however, there were
reports that the Government selectively monitored e-mail correspondence (see
Section 1.f.).
The Government did not restrict academic freedom. The Government reversed
attempts by the Education Minister to restrict course content and to replace
academic personnel based on political considerations. On September 16, the
Education Minister was forced to resign. Svetlana Djordjevic, the author
of a book enumerating human rights abuses she witnessed Serbian government
and military officers commit in Kosovo in 1999, received a series of threats
beginning in 2003, after publication of her book. Some of the threats contained
symbols associated with the Red Berets and its former leader, Milorad Ulemek,
on trial for the assassination of Prime Minister Djindjic and other crimes.
b. Freedom of Peaceful Assembly and Association
The Constitution provides for freedom of assembly, and the Government generally
respected this right in practice.
c. Freedom of Religion
The SaM and Serbian constitutions and laws provide for freedom of religion,
and the state union and republic Governments generally respected this right
in practice. There is no state religion in SaM; however, the Serbian Orthodox
Church received some preferential treatment, including funding for construction
of a large church in Belgrade. The armed forces continued to offer only Serbian
Orthodox services; however, members of other faiths may attend religious
services outside their posts.
While there is no formal registration requirement for religious groups,
any group planning to hold gatherings is required to register with local
police. Religious groups also could register as citizen groups with the MUP
to gain the status of juridical person necessary for real estate and other
administrative transactions.
The Belgrade Islamic community reported continued difficulties in acquiring
land and government approval for an Islamic cemetery in the city.
The Supreme Court ruled against a tent church used by the Protestant Evangelical
Roma Church in its long-running dispute with the southern town of Leskovac,
in which the tent church was singled out from among 463 illegal structures
in the area for demolition. On April 30, building inspectors, police, and
a demolition team arrived to demolish the church; however, worshippers prevented
the demolition, and the city agreed to allow relocation of the church. At
year's end, church leaders and city officials were working on details of
the agreement.
Religious education in primary and secondary schools continued during the
year. Students are required either to attend classes from one of the seven "traditional
religious communities" or to substitute a class in civic education.
The proportion of students registering for religious education grew during
the year and caught up with the proportion of students choosing the civic
education option. Some Protestant leaders and NGOs continued to object to
teaching religion in public schools and to proposals to classify some of
the Republic's religions as traditional.
There was no progress noted during the year on restitution of previously
seized religious property.
Representatives of the Union of Jewish Communities of SaM reported an increase
in anti-Semitism. There were no reports of physical violence against Jewish
persons; however, there was anti-Semitic graffiti and vandalism at a few
Jewish cemeteries. According to representatives of the Union of Jewish Communities
of SaM, anti Semitic hate speech often appeared in small circulation books.
The release of new books (or reprints of translations of anti-Semitic foreign
literature) often led to a spike in hate mail and other expressions of anti-Semitism.
There have been a number of continuations in the Savic case, in which an
author of anti-Semitic literature was tried for spreading racial/national
hatred. The latest continuance, granted in 2003 due to the reported ill health
of the defendant, was ongoing at year's end.
Religion and ethnicity are closely related in SaM; in many cases, it was
difficult to identify discriminatory acts as being either primarily religious
or primarily ethnic in motivation (see Section 5). Minority religious communities
reported continued problems with vandalism of church buildings, cemeteries,
and other religious premises. Many of the attacks involved spray-painted
graffiti, rock throwing, or the defacing of tombstones; however, a few cases
involved much more extensive damage. The police response was often inadequate.
After the December 2003 parliamentary elections--in which the SRS took a
plurality of seats--there was an upsurge in vandalism and violence against
minority ethnic and religious groups in the northern Serbian province of
Vojvodina (see Section 5). Among the incidents that targeted religious sites
or adherents were: The January 19 desecration of a Hungarian Catholic cemetery
in Novi Sad; the January 19 desecration of a Reformist church in Sombor;
the January 24 desecration of a Croatian Catholic cemetery in Subotica; the
desecration of another Subotica graveyard, where Croats and Bunjevci (both
Catholic groups) are buried, on the night of March 26-27; the desecration
of 21 gravestones in the Catholic and Orthodox graveyard in Novi Becej between
May 1 and 2; and an attack in Novi Sad on two Christian Adventist ministers.
In this last incident, police had not arrested the perpetrators or filed
a criminal complaint by year's end, although the identity of the attackers
was known. In this incident and in most cases, police tried to minimize their
seriousness, attributing them to drunk individuals and youths without performing
thorough investigations.
In reaction to widespread violence by ethnic Albanians against Serbs and
their personal and religious property in Kosovo on March 17, there were protests
and violence in Serbia beginning on the night of March 17-18, including violence
against Muslim religious sites belonging primarily to the Bosniak and Romani
communities.
During the night of March 17-18, the Belgrade mosque was looted and set
on fire by 300 to 500 youths, reportedly mostly from Belgrade's sports clubs,
who went to the mosque after demonstrating in front of the Serbian Government
building. Government and political leaders condemned the attack, and the
Interior Minister fired the police commander of the Stari Grad municipality
(within Belgrade), where the mosque is located, for inadequate police response.
Police arrested 110 persons for the attack. After a radio station carried
the home address of a Muslim boy who was injured when he fell from the roof
of the mosque, an explosive device was thrown at his house.
The same night as the attack on the Belgrade mosque, the mosque in the southern
Serbian city of Nis was destroyed by arson. Thousands of rioters surrounded
the building to prevent police and firefighters from entering it. Eleven
persons were charged in the attack with "joining together for violent
activity," which carries a sentence of up to 5 years in prison.
Attacks also took place against Muslim property in Serbia's northern province
of Vojvodina in reaction to the Kosovo events. HCS noted 40 attacks between
March 17 and 21 against property owned by Albanian and Bosniak Muslims in
Vojvodina. Also, in the western Serbian town of Mali Zvornik, attackers broke
mosque windows with stones on March 20.
There was also an attack against at least one non-Muslim religious site,
apparently in reaction to the events in Kosovo. On the evening of March 18,
a Protestant Bible Cultural Center in Nis was burned by a mob of 30 that
threw Molotov cocktails; police, who appeared to be trying to minimize the
incident, did not identify any suspects or make any arrests by year's end.
There were no developments during the year in the 2003 criminal complaint
filed by the HLC against Momir Vujic for abusing his Muslim neighbor on ethnic
grounds for 3 years.
For a more detailed discussion, see the 2004 International Religious Freedom
Report.
d. Freedom of Movement Within the Country, Foreign Travel, Emigration, and
Repatriation
The Constitution provides for these rights, and the Government generally
respected them in practice.
The conflicts that occurred in Bosnia, Croatia, and Kosovo led to widespread
displacement of persons. There were approximately 216,000 internally displaced
persons (IDPs) from Kosovo in Serbia, mainly Serbs, Roma, and Bosniaks.
During the March anti-Serb violence in Kosovo, more than 350 persons--mostly
Serbs, but also Ashkali and Roma--left Kosovo for Serbia. About half of these
IDPs later returned to ethnic enclaves in Kosovo, not necessarily to their
own homes. Most Serb IDPs from Kosovo rented inadequate lodgings or were
housed with host families or relatives in Serbia proper; however, approximately
9,000 remained in collective centers that foreign observers found to be inadequate
for any purpose other than emergency shelter.
During the year, the ICRC ceased supporting IDPs because the Government
was not screening them and assuming responsibility for assisting those in
need at the agreed rate. The Government continued to pay salaries to IDPs
who were in the Kosovo Government before June 1999. The Government did not
forcibly return IDPs or resettle them under dangerous conditions. There were
government efforts to promote voluntary and safe return or resettlement by
IDPs.
Serbia agreed to take in tens of thousands of Roma from Kosovo who fled
to several West European countries. The UNHCR estimated that there were 40,000
to 45,000 displaced Roma living in Serbia proper, as many Kosovar Roma were
perceived as Serb collaborators during the Kosovo conflict and so could not
safely return there. Living conditions for Roma in Serbia were extremely
poor. Local municipalities often were reluctant to accommodate them, hoping
that, if they failed to provide shelter, the Roma would not remain in the
community (see Section 5). If Roma did settle, it was often in official collective
centers with minimum amenities or, more often, in makeshift camps in or near
major cities or towns.
The HLC reported that the Government did not allow some Kosovo IDPs to redesignate
their official places of residence; this deprived them of health insurance,
social welfare, and normal access to schools. The Nis Council for Human Rights
reported that the approximately 20,000 refugees and IDPs in the Nis area
suffered from "quiet discrimination" in areas such as housing and
employment.
The Constitution prohibits forced exile, and the Government did not employ
it.
The SaM and Serbian Constitutions provide for the granting of asylum (at
the SaM level) or refugee status (at the Republic level) in accordance with
the 1951 U.N. Convention Relating to the Status of Refugees or its 1967 Protocol,
and the Government has established a system for providing protection to refugees.
In practice, the Government provided protection against refoulement, the
return of persons to a country where they feared persecution. The Government
granted refugee status or asylum. The Government cooperated with the office
of the U.N. High Commissioner for Refugees (UNHCR) and other humanitarian
organizations in assisting refugees and asylum seekers. The Government also
provided temporary protection to individuals who may not qualify as refugees
under the 1951 Convention/1967 Protocol.
In 2003, Bosnian and SaM authorities signed an agreement and protocol on
the return of refugees; however, the agreement had not been implemented by
year's end. The UNHCR, OSCE, and the European Union also helped institute
a trilateral approach to refugee returns during the year, bringing together
SaM, BiH, and Croatia.
There were approximately 282,000 refugees in Serbia from other successor
nations of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia. Of these, most were
from Croatia (188,000) and BiH (99,000). During the year, the UNHCR opened
an office at the Belgrade airport to assist asylum seekers arriving from
abroad. Although progress slowed during the year, the Government, with the
support of the UNHCR, continued working to close remaining collective centers
housing refugees from BiH and Croatia by setting qualifications to remain
housed in collective centers and seeking alternate housing for others.
Section 3
Respect for Political Rights: The Right of Citizens to Change Their Government
The SaM Constitutional Charter provides citizens with the right to change
their government peacefully, and citizens exercised this right in practice
through periodic, free, and fair elections held on the basis of universal
suffrage. SaM and the Serbian Republic each have a parliamentary system of
government. On December 22, the Serbian National Assembly, in accordance
with the SaM Constitutional Charter, amended Serbian election law to provide
for direct election of its representatives to the SaM Parliament; previously,
the Serbian Government had appointed its members. In SaM, the SaM Parliament
elects the SaM President; in Serbia, the President is elected by direct vote.
On June 13 and June 27, Boris Tadic of the Democratic Party (DS) was elected
President of Serbia in a two-round election. The OSCE observation mission
reported that international and domestic nonpartisan observers were generally
satisfied with polling procedures, although some minor irregularities were
recorded. The media provided voters with broad and balanced coverage of the
campaign.
The OSCE observation mission to the December 2003 elections for the National
Assembly (parliament) of the Republic of Serbia reported the elections were
conducted generally in line with OSCE commitments. Broadcast and print media
provided extensive and largely balanced coverage of the campaign, and state
media generally complied with laws and regulations. The lists of four parties
or coalitions included persons indicted for war crimes. The SRS--whose leader
Vojislav Seselj faces war crimes charges before the ICTY--won a plurality
(82 of 250 seats); however, democratic parties together controlled more than
half of the seats. On March 3, a minority coalition of democratic parties
formed a government with outside support from the Socialist Party of Serbia
(SPS).
There was significant corruption in the executive branch of government.
On September 24, Finance Minister Mladjan Dinkic announced that several MUP
officials would be charged with misappropriation of funds during equipment
purchase contracting; however, no charges had been filed by year's end. There
was also a widespread public perception of corruption in local governments.
The Government's Anticorruption Council, an advisory body, focused primarily
on corruption related to privatization.
On November 2, the National Assembly passed the Law on Free Access to Information
of Public Importance. The Law provides for access to information of "legitimate
public importance" (with many exceptions) and establishes an independent
Commissioner for Information of Public Importance, selected by the National
Assembly, to handle appeals when Government agencies reject requests for
information. At year's end, the Law was in the early stages of implementation.
Transparency International's efforts to get information using the new Law
have had poor results.
There were 13 women in the 126-seat SaM Parliament and 23 women in the 250-seat
Serbian National Assembly. There was one woman in the 16-member Serbian Cabinet.
Women were very active in political organizations; however, they held less
than 10 percent of ministerial-level and parliamentary positions in the Serbian
and SaM Governments.
There were 7 members of minorities in the 126-seat SaM Parliament and 11
members of minorities in the 250-seat Serbian National Assembly. There were
no members of minorities in the 16-member Serbian cabinet and 1 member in
the 5-member SaM cabinet. The two largest ethnic groups, Serbs and Montenegrins,
dominated the country's political leadership. In March, the law was amended
to exempt ethnically based parties from the 5 percent threshold required
to enter the National Assembly. Roma continued their historical pattern of
low voter turnout; very few ethnic Albanians participated in republic-level
elections during the year, but did participate in local elections in Presevo.
In Vojvodina, the Hungarian minority constituted approximately 15 percent
of the population, and many regional political offices were held by ethnic
Hungarians. In the Sandzak, Bosniaks controlled the municipal governments
of Novi Pazar, Tutin, and Sjenica, and Prijepolje.
Ethnic groups have established 11 minority councils.
Section 4
Governmental Attitude Regarding International and Nongovernmental Investigation
of Alleged Violations of Human Rights
A wide variety of independent domestic and international human rights groups
generally operated without government restriction, investigating and publishing
their findings on human rights cases. Government officials often were cooperative
and responsive to their views.
The Government was generally unfriendly toward several human rights NGOs, although
it did not interfere with them. For example, police failed to respond adequately
when HLC head Natasa Kandic was threatened by an angry crowd in March; HLC's
reporting on war crimes and other issues has earned it the Government's disfavor.
The SaM and Serbian Governments made little progress in their cooperation
with the ICTY. The ICTY remained dissatisfied with overall SaM cooperation,
in particular because it believed that key indictee General Ratko Mladic
was at large in Serbia. Serbian authorities claimed that they searched for
Mladic during the year but were unable to locate him and did not believe
he was in Serbia.
Two ICTY indictees in Serbia surrendered to the Tribunal; however, approximately
16 ICTY indictees with ties to the country remained at large, including key
indictee Radko Mladic. The ICTY claimed that Government authorities warned
Goran Hadzic, the only Serbian national indicted during the year, of a secret
indictment against him in order to enable him to flee and avoid arrest. Hadzic's
whereabouts remained unknown at year's end.
SaM and Serbian Governments have made progress in compliance with document
requests from the ICTY and in facilitation of the testimony of witnesses.
SaM's National Cooperation Council (NCC) transferred hundreds of pages of
documents to the ICTY's Office of the Prosecutor during the year; however,
a number of requests from the ICTY remained outstanding at year's end. At
year's end, the NCC had enabled the testimony of 62 witnesses through the
granting of waivers that freed potential witnesses from local prosecution
under state secrets laws.
During the year, domestic war crimes indictments and trials continued in
Serbia (see Section 1.e.).
There was no autonomous human rights ombudsman at either the SaM or the
republic level; however, Vojvodina Province has an ombudsman, who operated
independently during the year. The office of the Vojvodina ombudsman made
assessments and recommendations during the year concerning the rights of
minorities, the rights of the child, gender equality and prisons. Over the
12-month period starting in November 2003, the ombudsman's office received
265 written complaints from citizens, of which it resolved 188, according
to the ombudsman's annual report.
There is one government-controlled human rights entity, the Legal Aid Office
of the SaM Ministry for Human and Minority Rights, which assisted citizens
with human rights complaints.
Section 5
Discrimination, Societal Abuses, and Trafficking in Persons
SaM and Serbian laws provide for equal rights for all citizens, regardless
of ethnic group, language, or social status, and prohibit discrimination
against women; however, discrimination against women and ethnic minorities
was a problem.
Women
Violence against women was a problem, and high levels of domestic violence
persisted. Domestic violence is a crime punishable by a prison sentence of
from 6 months to 10 years, depending on the seriousness of the offense, and
a minimum of 10 years if death results. By one estimate, half of all women
suffered physical or emotional abuse. The few official agencies dedicated
to coping with family violence had inadequate resources; however, public
recognition of the problem has increased. Spousal rape is a criminal offense;
however, few victims filed complaints with the authorities. Victim accusations
are not required for prosecution of domestic violence cases, and prosecutions
of such cases did occur during the year. According to a victims' rights advocate,
police response to domestic violence has improved markedly; a number of police
officers provided assistance to female victims of violence and detained offenders
to protect victims.
Rape was a problem. Rape, including spousal rape, is punishable by 1 year
to the legal maximum sentence (currently 40 years' imprisonment) for a simple
case, a minimum of 3 years for an aggravated case, and a minimum of 5 years
if death results or the victim is a minor. Only a small proportion of rapes
are reported because victims fear that they will not be protected, that their
attackers may take revenge, or that they will be humiliated in court.
The Center for Autonomous Women's Rights in Belgrade offered a rape and
spousal abuse hotline, and sponsored a number of self help groups. The Center
also offered assistance to refugee women (mostly Serb), many of who experienced
extreme abuse or rape during the conflicts in the former Yugoslavia. The
Counseling Center Against Family Violence operated a domestic violence shelter
partly funded by the Government.
Prostitution is illegal.
Trafficking in women for the purpose of sexual exploitation remained a problem
(see Section 5, Trafficking).
Sexual harassment was a problem, but there was little awareness of the issue.
It is a crime punishable by a fine or up to 6 months' imprisonment for a
simple case and by up to 1 year's imprisonment for abuse of a subordinate
or dependent. While women's social status was not equal to men's, women served
in high-level positions in government, politics, and professional occupations,
though they were not well represented in commerce. In urban areas, such as
Belgrade, Nis, and Novi Sad, women were represented widely in many professions
including law, academia, and medicine. Women were also active in journalism,
politics, and human rights organizations. Since regulations now allow women
to serve as police officers, the police hired increasing numbers of women
officers. Women legally were entitled to equal pay for equal work; however,
according to the International Helsinki Federation for Human Rights, women's
average wage was 11 percent lower than the average wage of men.
Traditional patriarchal ideas of gender roles, particularly in rural areas,
subjected women to discrimination in many homes. In remote rural areas, particularly
among some minority communities, women effectively lacked the ability to
exercise their right to control property. In rural areas and some minority
communities, it was common for husbands to direct the voting of wives.
During the year, the Government established the Council for Gender Equality,
but it was still being constituted at year's end. There is also a parliamentary
committee for gender equality. The Vojvodina Government has a Secretariat
for Labor, Employment, and Gender Equality.
Children
The Government was committed to the rights and welfare of children. The
educational system provided 9 years of free, mandatory schooling. However,
economic distress affected children adversely in the education system, particularly
Romani children, who rarely attended kindergarten. Approximately 99.8 percent
of children attended school, according to one Government survey; however,
the Government acknowledged that many transient Roma were missed by the survey.
During the year, 48 elementary and secondary schools offered weekly Romani
language and culture classes, in which 1,336 students participated.
Free medical care was available in Government clinics, including free medicines
from a limited list of covered drugs. Boys and girls had equal access to
medical care.
It was estimated that approximately 30 percent of children were abused.
While teachers were instructed to report suspected child abuse cases, they
often did not do so. Police were generally responsive to complaints, and
prosecutions of child abuse cases occurred during the year. Psychological
and legal assistance was available for victims, and there was an incest trauma
center. Also, victims who were with their mothers could stay in the domestic
violence shelter.
Trafficking of children for the purpose of sexual exploitation remained
a problem (see Section 5, Trafficking). Some Romani children were trafficked
within the Romani community in Serbia and to other Roma abroad to be used
in begging and theft rings.
UNICEF worked with eight local NGOs to promote children's rights. A ninth
NGO, Beosupport, led the working group for combating trafficking in children,
a subgroup of the Serbian Antitrafficking Team. The project "Living
Together" is a joint effort of seven local NGOs, coordinated by the
Child Rights Center Belgrade, that focused on encouraging youth of different
backgrounds to overcome barriers to living together peacefully.
Trafficking in Persons
The law prohibits trafficking in persons; however, trafficking in persons
remained a problem. The penalty for trafficking is imprisonment of 1 to 10
years for a single offense, 3 to 40 years for multiple offenses, and 5 to
40 years if a minor is involved or if a victim is killed.
The Government prosecuted trafficking cases during the year; however, sentences
issued tended to be lenient. There were at least six trials of traffickers,
mostly with multiple defendants, ongoing or completed by October 15; however,
poor tracking of cases begun prior to the year made it difficult to determine
the actual total. On August 30, the trial of 10 persons began in the Belgrade
Special Court for Fighting Organized Crime; the defendants were charged with
criminal conspiracy and trafficking of women from Serbia to Italy, where
the women were forced into prostitution. The trial was ongoing at year's
end. One trial, which began in 2003 on trafficking-related charges against
the organizer of a trafficking ring and 12 accomplices, resulted in all 13
defendants being convicted; the maximum sentence, issued to the organizer,
was to 3˝ years in prison. The convictions were being appealed at year's
end.
During the year, police filed 24 criminal complaints for trafficking against
51 persons. By year's end, two of these criminal complaints had resulted
in six individuals being sentenced to between 2˝ and 3˝ years in prison.
Another 4 of the cases resulted in indictments, 15 were under investigation
by the judiciary, and 3 cases were rejected by the judiciary.
The Serbian Antitrafficking Team, led by Serbian Antitrafficking Coordinator
Dusan Zlokas (Chief of the Border Police), incorporated government agencies,
NGOs, and international organizations. Government participants are the Supreme
Court, Public Prosecutors Office, Interpol Belgrade, the MUP, the Ministry
of Labor, Employment and Social Issues, the Ministry of Education, the Ministry
of Justice, the Ministry of Finance and Economy, the Ministry of Health,
the Ministry of Foreign Affairs (SaM level), and the Ministry of Human and
Minority Rights (SaM level). During the year, the Serbian Antitrafficking
Team added a focus on child trafficking to its mandate. The Government assisted
in international investigations of human trafficking and participated in
a regional antitrafficking operation.
The country was a transit country, and to a lesser extent a country of origin
and a destination country, for trafficking in women and girls for the purpose
of sexual exploitation. Serbia was primarily a transit country for internationally
trafficked women going to Kosovo, Croatia, BiH, Albania, and Western Europe.
The primary source countries for trafficking in persons were Moldova, Ukraine,
Romania, Russia, and Bulgaria. According to an NGO study published during
the year, there were at least 2,000 trafficking victims in or who passed
through Serbia, including women trafficked for sexual exploitation, children
in begging rings, and exploited seasonal agricultural laborers.
According to preliminary results of a study by the International Organization
for Migration (IOM), the Government, NGOs, or international organizations
assisted 39 foreign trafficking victims (including 8 minors) in Serbia during
the year, while about 15 Serbian victims (including 7 minors) had been assisted
in SaM or elsewhere in the region. The study found more victims of labor
exploitation than of sexual exploitation among foreign victims; the balance
was not clear for Serbian victims. The 24 trafficking complaints police filed
during the year involved 35 victims, including 22 minors. Of these minors,
13 (12 females and 1 male) were sexually exploited, 8 (4 males and 4 females),
were used for begging, and 1 was forced into marriage. Eight of the 22 minors
were Roma (6 used for begging, 2 for sexual exploitation). Only one minor
victim was a foreigner (Bulgarian). All adult victims were female: 10 from
SaM, 2 from Ukraine, and 1 from Romania.
Serbia did not traditionally serve as a major source country for trafficked
women, but poor economic conditions have increased Serbian women's vulnerability
to traffickers, particularly for Roma. Trafficking of children by Roma for
use in begging or theft rings was a problem.
Recruitment enticements included advertisements for escorts, marriage offers,
and offers of employment. Often women knowingly went to work as prostitutes
and later became trafficking victims. Women were recruited, transported,
sold, and controlled by international organized crime networks. The main
points in Serbia for holding and transferring trafficked women were the Belgrade
suburbs and Pancevo.
There were no reports of government officials condoning or participating
in trafficking in Serbia. During the year, one police officer was indicted
for facilitating prostitution; he was suspended and awaiting trial at year's
end.
During the year, the government Agency for Coordination of Protection to
Victims was established to ensure the correct identification of victims and
their subsequent referral to assistance providers. A second trafficking shelter
was established during the year exclusively for domestic victims, leaving
the original shelter, run by the Counseling Center Against Family Violence,
to assist foreign victims. The antitrafficking NGO Astra ran a hotline for
trafficking victims. NGOs and volunteers provided legal, medical, psychological,
and other assistance to victims. The IOM managed repatriation of victims
and assisted in the reintegration of local victims. It also ran a regional
clearing center for information on trafficking victims, which operated in
government-donated offices in Belgrade. During the year, the MUP formalized
temporary residence for victims; in the past, this had been handled unofficially.
Authorities encouraged victims to participate in trials of traffickers and
did not prosecute victims.
There were numerous public awareness efforts, including broadcast of a locally
produced trafficking documentary, education for teens and orphans held at
the 150 government social work centers, broadcast of a U.N.-provided antitrafficking
public service announcement, introduction of antitrafficking education into
the curriculum for high school students, and many local television and radio
spots.
Persons with Disabilities
There was no discrimination against persons with disabilities in employment,
education, access to health care, or in the provision of other state services;
however, in practice, facilities for persons with mental or physical disabilities
were inadequate, and addressing this problem was not a priority for the Government.
There were specialized schools for persons with disabilities, but no special
facilities or assistance was available for higher education. A high unemployment
rate and lack of accommodations for persons with disabilities made employment
difficult. The law mandates access for persons with disabilities to new public
buildings, and the Government generally enforced this provision in practice.
As sidewalks were replaced, the Government installed wheelchair ramps at
intersections. The Government provided mobile voting for voters unable to
come to polling stations due to disability or illness.
There is a government agency for assistance to war veterans with disabilities;
however, there was no general assistance office for those with disabilities.
National/Racial/Ethnic Minorities
Minorities constituted 25 to 30 percent of Serbia's population and included
Hungarians, Bosniaks, Roma, Slovaks, Romanians, Vlachs, Bulgarians, Croats,
Albanians, and others.
The number of antiminority incidents in Serbia's northern province of Vojvodina
increased markedly after the SRS won a plurality of votes in Serbian parliamentary
elections in December 2003. While the incidents consisted mainly of vandalism
targeting cemeteries, homes, churches, and cultural sites, there were also
death threats and assaults (see Section 2.c.). For example, on April 9, Bela
Csorba, Vice President of the Hungarian Democratic Party of Vojvodina, found
a 12-inch kitchen knife wrapped in paper slipped under his door. Attached
to the weapon was a note in Serbian, "we will slaughter you." On
September 28, an ethnic Hungarian high school student was beaten by a Serb
student at whom he smiled on the bus. According to an eyewitness and the
victim, the Serb boy said, "no Hungarian has ever smiled at me and none
will ever do so!" Other boys joined in the beating, and when friends
of the victim tried to help him, they were beaten as well. Police identified
the aggressors and filed charges against them.
The pace and seriousness of incidents peaked before republicwide local and
Vojvodina provincial elections in September, then declined to a relatively
low level. The targets were mainly ethnic Hungarians and ethnic Croats--the
two largest minorities in Vojvodina--but other groups have also been affected,
including Slovaks, Ruthenians, Romanians, Roma, Ashkali, Jews, and Chinese.
The affected minorities complained that police were not sufficiently active
in pursuing perpetrators and sometimes blamed the victim; because of these
problems, the Vojvodina Province Secretary for Minorities reportedly began
meetings with police concerning the attacks and preventive measures to be
taken. As a result of these reported meetings, police patrols were increased
in some trouble spots, but police response remained inconsistent.
In September, Prime Minister Kostunica formed the Council for National Minorities,
which is mandated to monitor minority rights and to consider draft laws and
regulations important for exercising those rights. The Council, which the
Prime Minister chairs, included the presidents of each of the individual
national minority councils, as well as the Ministers of Culture, Education,
Administration and Local Government, Religion, Justice, and Internal Affairs.
In October, the SaM and Hungarian governments agreed to establish a permanent
bilateral commission to address concerns of the Hungarian minority in Serbia
(mostly in Vojvodina) and the Serbian minority in Hungary; the Commission
held its first meeting on December 8.
There were a few reports of police inattention to the security of the ethnic
Albanian population in southern Serbia, in particular failure to respond
adequately to the several armed highway robberies between May and July by
masked men who claimed to be members of the extremist Albanian National Army
(AKSh). The perpetrators demanded money from cars with foreign license plates
(presumed ethnic Albanian guest workers returning to Kosovo for the summer
holidays). In one incident, robbers shot at a car that refused to stop, killing
one passenger and injuring three others. After this incident, the police
reportedly arrested some of the perpetrators, but the ethnic Albanian community
complained that the police had ignored their complaints about the robberies
before the fatal incident brought public attention to the problem. There
continued to be sporadic reports of physical abuse or brutality by the police,
but there was no noticeable increase over previous years.
Ethnic Albanian leaders of the southern Serbian municipalities of Presevo,
Bujanovac, and Medvedja continued to complain about the underrepresentation
of ethnic Albanians in government structures. Southern Serbia's ethnic Albanians
have proportional representation in the multiethnic police force in southern
Serbia and control of local governments in municipalities where they constituted
a majority.
In December, the privatization agency approved the sale of a public company
in southern Serbia to an ethnic Albanian amnestied member of the Liberation
Army for Presevo, Medvedja, and Bujanovac (UCPMB)--reportedly the first sale
of a public company to an ethnic Albanian. The following day, members of
the local municipal assembly called on Prime Minister Kostunica to block
the sale "to protect the national interest." The privatization
agency quickly withdrew its approval on the grounds that there was only one
qualified bidder, although a number of other single-bid privatizations had
gone through. The bidder complained that the sale was overturned on ethnic
grounds.
The MUP joined with OSCE, the Coordination Body for Southern Serbia, and
municipal leaders to form a working group to deal with concerns between the
ethnic Albanian community and police.
The SaM Minorities Law recognizes the Roma as a national minority and explicitly
prohibits discrimination against them; however, Roma continued to be targets
of numerous incidents of police violence, verbal and physical harassment
from ordinary citizens, and societal discrimination. Police often did not
investigate cases of societal violence against Roma. At year's end, two persons
were on trial for a 2003 incident in which Roma were beaten; a separate juvenile
proceeding was conducted for a minor who was also involved in the beating.
Many Roma lived illegally in squatter settlements that lacked basic services
such as schools, medical care, water, and sewage facilities. Some of these
settlements were located on valuable industrial or commercial sites where
private owners wanted to resume control; others were on the premises of state-owned
enterprises due to be privatized. There were no reports of Romani settlements
being closed during the year; one settlement on privatized land in Belgrade
was scheduled to be demolished, but the action was suspended pending location
of alternative housing for the IDPs and other Roma living there. On August
6, the European Roma Rights Center (ERRC), the HLC, and the Center for Minority
Rights of Belgrade filed a criminal complaint in connection with the August
2003 attack by 6 villagers on an extended Romani family of Muslim faith in
Luzane. The attack followed years of threats and slurs against the family's
ethnicity and religion by non-Romani neighbors. The police report of the
attack was incomplete and inaccurate, and there was no indication that police
would provide protection in future, so the 36-member family moved away.
In 2003, the Belgrade City Assembly adopted a plan to construct 58 small
settlements for socially vulnerable persons with the objective of resettling
some of the Roma from illegal settlements; however, no settlements have been
built because of opposition by neighbors of the sites.
Romani IDPs from Kosovo were particularly subject to discrimination and
abuse (see Section 2.d.). Some non-Romani refugees and IDPs also suffered
from discrimination.
Romani education remained a problem. Many Romani children did not attend primary
school, either for family reasons, because they were judged to be unqualified,
or because of societal prejudice. Due to the lack of primary schooling, many
Romani children did not learn to speak Serbian. Some Romani children were
placed mistakenly in schools for children with emotional disabilities because
Romani language, and cultural norms made it difficult for them to succeed
on standardized tests in Serbian. The UNHCR, with government support, began
health education programs for Roma and catch-up and head-start programs for
Romani children. The SaM Government emphasized increasing enrollment of Romani
children in school. During the year, there were 70 Romani children in middle
schools and 69 Roma in vocational colleges and universities.
In reaction to widespread anti-Serb violence by ethnic Albanians (who are
primarily Muslim) in Kosovo in mid-March, two mosques in Serbia--attended
by Bosniaks, Roma, and others--were burned (see Section 2.c.). There were
also more than 40 incidents in Vojvodina of attacks on property of ethnic
Albanians and Bosniak Muslims following the Kosovo violence. In the most
serious Vojvodina attack, two Molotov cocktails were thrown at a bakery.
The SaM Ministry for Human and Minority Rights ran an "SOS" hotline
for minorities and others concerned about human rights problems. In July,
the Ministry, in conjunction with OSCE and a local NGO, hosted a regional
conference on "Tolerance above All" in Belgrade.
Other Societal Abuses and Discrimination
Serbia's homosexual community stayed hidden due to fears of violence and
discrimination. The one occasion the community was visible--when it held
a gay pride parade in 2002--the event was violently broken up, with police
assisting the attackers. Slurs against homosexuals appeared in the media.
Incitement to Acts of Discrimination
The law prohibits dissemination of information that incites violence, hatred,
or discrimination; however, propaganda against "sects" continued
in the press, and religious leaders noted that instances of vandalism often
occurred soon after such press reports. Some texts used in military and police
academies contained propaganda against religious sects.
Section 6
Worker Rights
a. The Right of Association
The law provides for the right of all workers, except military and police
personnel, to join or form unions of their choosing, subject to restrictions
including approval by the Ministry of Labor and a statement from the employer
that the union leader is a full-time employee, which reportedly was tantamount
to an employer approval requirement. A state-affiliated trade union federation
continued to dominate organized labor, due to preference for unions belonging
to it by the managements of the state-owned industries that dominated the
economy. Smaller federations of independent trade unions competed with the
government-affiliated federation, but were successful in doing so primarily
in the relatively small proportion of the formal nonagricultural economy
that is not state-owned. In the state-owned sector, 60 to 70 percent of workers
belonged to unions. In the private sector, only 4 to 6 percent were unionized,
and in agriculture approximately 3 percent.
The criminal code does not prohibit antiunion discrimination, and it was
not a significant problem during the year. While it did not provide any specific
examples of problems, the Nezavisnost national trade union center made generalized
allegations to the International Confederation of Free Trade Unions that
its members in Serbia were exposed to "harassment and persecution" by
company managers and the Government and that two-thirds of applications for
the registration of local Nezavisnost branches were delayed by the authorities
for longer than the time limit set by law. Nezavisnost asserted that company
managers prohibited the operation of the unions and their entry to company
premises on the grounds that they were not registered and claimed there were
reports of workers having their pay docked, being transferred to lower-paid
positions, or being threatened and even assaulted after joining Nezavisnost.
Local independent labor experts could not corroborate these claims. According
to an independent labor expert, about 20 Nezavisnost members were prevented
from working at one tractor factory in 2003, resulting in one violent skirmish.
According to the labor expert, there were no incidents of company managers
harassing union members during the year. Granting of applications for labor
registration was, on occasion, delayed by 1 or 2 months, but often the delay
was due to incomplete applications.
b. The Right to Organize and Bargain Collectively
The law allows unions to conduct their activities without interference,
and the Government protected this right in practice. The right to organize
and bargain collectively was recognized and exercised freely in practice.
A union must have 15 percent of employees as members in order to negotiate
with an employer or 10 percent of all employees to negotiate with the Government.
The law provides for the right to strike, and unions held several strikes
during the year; however, the law restricts strikes by employees in "essential
service production enterprises," such as education, electric power,
and postal services--approximately 50 percent of all employees. These employees
must announce their strikes at least 15 days in advance and ensure that a "minimum
level of work" is provided.
There are no export processing zones.
c. Prohibition of Forced or Compulsory Labor
The law prohibits forced and compulsory labor, including by children; however,
there were reports that such practices occurred (see Sections 5, Trafficking
and 6.d.).
d. Prohibition of Child Labor and Minimum Age for Employment
The minimum age for employment is 16, although in villages and farming communities
it was common to find younger children at work assisting their families.
Children--particularly Roma--also could be found in a variety of unofficial
retail jobs, typically washing car windows or selling small items such as
newspapers; however, in recent years, this type of labor has been less widespread
because adults, lacking other options for employment, have taken many of
these jobs. Romani children were often forced by their families into manual
labor, compelled to beg, or trafficked abroad to work in begging or theft
rings. The Labor Inspectorate of the Ministry of Labor, Employment, and Social
Issues checked for child labor during its inspections; however, the Ministry
stated it found no violations during the year. The Ministry also included
prevention of child labor in its regular child and family protection programs.
e. Acceptable Conditions of Work
The minimum wage of approximately $95 (5,600 dinars) per month did not provide
a decent standard of living for a worker and family.
The standard workweek of 40 hours was generally followed in state-owned
enterprises but not in private companies. The law provides that an employee
may not work overtime for more than 4 hours a day or for more than 240 hours
within a calendar year. For an 8-hour workday, one 30-minute break is required.
At least 12 hours of break are required between shifts during the workweek,
and at least 24 hours of break are required over the weekend. Payment of
overtime--50 percent above regular pay--was regulated by collective agreements.
It is mandatory for each company to establish a safety and security unit
to implement safety and security regulations; however, in practice, these
units often focused on rudimentary aspects of safety, such as purchasing
soaps and detergents, rather than on providing safety equipment for workers.
By some estimates, there were 20,000 workplace injuries annually in Serbia,
with approximately 100 fatalities. Workers do not have the right to remove
themselves from situations that endangered health or safety without jeopardy
to their employment.
KOSOVO
Kosovo is administered by the U.N. Interim Administrative Mission in Kosovo
(UNMIK) pursuant to U.N. Security Council (UNSC) Resolution 1244. UNMIK promulgates
regulations to address the civil and legal responsibilities of governmental
entities and private individuals, and ratifies laws passed by the Kosovo
Assembly. UNMIK promulgated the Constitutional Framework for Provisional
Self Government in Kosovo (the Constitutional Framework), which defined the
Provisional Institutions of Self Government (PISG). Kosovo has a multiparty
political system with four dominant ethnic Albanian parties and several minority
parties and coalitions. In October, Kosovo Assembly elections were held that
were determined to be generally free and fair. The Constitutional Framework
provides for an independent judiciary; however, the judiciary continued to
be plagued by instances of favoritism and outside influence, particularly
in many interethnic cases.
The U.N.-authorized, NATO-led peacekeeping force for Kosovo (KFOR) continued
to carry out its mandate to maintain a safe and secure environment and defend
against external threats. UNMIK Civilian Police continued to transfer basic
police authority and functions to the local Kosovo Police Service (KPS).
The Kosovo Protection Corps (KPC), comprised largely of demilitarized former
Kosovo Liberation Army (KLA) members, continued to develop its capacity as
a civilian civil emergency response agency. UNMIK international civilian
authorities and KFOR leadership generally maintained effective control over
security forces; however, there were reports that elements of the security
forces acted independently of their respective authority. Some members of
the international and local security forces committed human rights abuses.
The economy, in transition from a centrally directed to a market -based
economy, was built primarily on agriculture, mining-related industries, and
construction services, and was heavily dependent on foreign assistance. The
estimated population was 2.3 million, although demographic figures were unreliable
in the absence of a recent census. Economic growth was approximately 3.5
percent for the year. Unemployment estimates ranged from 30 to 50 percent
among ethnic Albanians and higher among Kosovo Serbs and other ethnic communities.
Wage increases generally kept pace with inflation.
UNMIK and the PISG generally respected the human rights of Kosovo's residents;
however, there were serious problems in some areas, especially relating to
Kosovo Serbs. KFOR and UNMIK police were responsible for killing several
protesters during riots in March after the protestors failed to heed prior
warnings and threatened the international security officials or those they
were protecting. Several killings resulted from attacks that appeared to
be ethnically motivated, and some perpetrators of the killings were arrested
during the year. One death and several injuries resulted from landmines and,
particularly, from unexploded ordnance (UXO). Lengthy pretrial detention
was a problem, and the judiciary did not always provide due process. UNMIK
occasionally limited freedom of assembly and forcibly dispersed some demonstrations.
Religious tensions persisted. Freedom of movement for ethnic minorities,
particularly Kosovo Serbs, continued to be a serious problem. Violence and
discrimination against women remained significant problems. Trafficking in
persons, particularly women for sexual exploitation, was a serious problem.
Persons with mental and physical disabilities faced social discrimination.
Severe societal violence, abuse, and discrimination against minority communities
were serious problems, particularly during the March riots. Child labor was
a growing problem.
RESPECT FOR HUMAN RIGHTS
Section 1 Respect for the Integrity of the Person
a. Arbitrary or Unlawful Deprivation of Life
There were no politically motivated killings by UNMIK, the PISG, KFOR, or
their agents; however, in March, KFOR and UNMIK Police were responsible for
killing several Albanian protesters during riots while defending themselves,
Kosovo Serbs and other minorities from violent mobs (see Sections 2.b. and
5). On April 17, an UNMIK special police officer fired upon a group of 24
UNMIK corrections officers while they were leaving the Mitrovica Detention
Center, killing 3 and injuring 11. A subsequent investigation determined
that the perpetrator, who died of injuries sustained during the incident,
acted alone.
Landmines and UXO from the 1999 conflict remained a problem, particularly
in rural areas. During the year, UXO or landmines killed 1 person and seriously
injured 13, compared with 3 fatalities and 16 serious injuries in 2003. UXO,
particularly the remains of NATO cluster bombs, was the main threat.
A small, loosely organized group of "Bridgewatchers" remained
intact but largely inactive in Mitrovica. They were present on the Austerlitz
Bridge during the March riots, but were not linked to human rights abuses
as in previous years.
KPS and UNMIK Police officers investigating sensitive or politically related
crimes were frequently targeted. For example, on March 23, KPS officer Arsim
Rustolli and Ghanaian UNMIK Police officer Kojo Essuman were killed during
an attack on their patrol in Podujeve/Podujevo municipality and four Kosovo
Albanians were awaiting trial on resulting charges at year's end.
Three Kosovar Albanian men suspected of involvement in the March killings
of an international and Kosovar police officer were transferred into UNMIK
custody on June 8 after being arrested in Albania. The suspects include Florim
Ejupi, Kosovo's most wanted fugitive who escaped from the KFOR Camp Bondsteel
detention facility after being arrested in connection with the Merdare February
2001 bus bombing near Podujeve/Podujevo that left 11 Serbs dead and 40 wounded.
There were allegedly politically motivated killings of Kosovo Albanians.
For example, on March 17, unknown persons killed the father of Avni Elezaj,
a former Kosovo Liberation Army (KLA) fighter and former bodyguard of Alliance
for the Future of Kosovo (AAK) President Ramush Haradinaj.
There were also allegedly ethnically motivated killings of Serbs during
the year, especially during the March riots. The March riots resulted in
the 20 deaths including of 8 ethnic Serbs and 12 ethnic Albanians. On February
19, the police and KFOR found two Serb corpses in Lipjan/Ljipljane with gunshot
wounds inside a civilian vehicle parked on the road. On June 5, 17-year-old
Serb Dimitrije Popovic was shot and killed, and another Serb teenager was
seriously injured, in a drive-by shooting. KPS officers immediately arrested
two young Albanians--Albert Krasniqi and Labinot Gashi--both of whom confessed
to the crime and were awaiting trial at year's end.
There were no developments in the following 2003 killings: The killing of
two witnesses in the Dukagjini group case, Tahir Zemaj in January and Ilir
Selimaj in April; the August sniper killing of UNMIK police officer Satish
Menon; the September killing of KPS officer Hajdar Ahmeti; and the September
killing of KPS officer Agim Makolli. UNMIK police announced that Bedri Krasniqi
was wanted in connection with the November 2003 killing of KPS members Sebahate
Tolaj and Isuf Haklaj.
No arrests were made by year's end for the 2002 killings of Smajl Hajdaraj
or of Ilir Selimaj and his pregnant sister-in-law.
b. Disappearance
There were no reports of politically motivated disappearances; however,
criminal kidnappings for ransom took place and thousands of persons remained
missing from the 1999 war.
During the year, the Prizren prosecutor's office announced arrest warrants
for two former Serb policemen, Goran Janjusevic and Slavisa Milkovic, suspected
of committing war crimes against the civilian population in the Prizren region,
including the kidnapping and killing of Ardian Zyrnagjiu during the 1999
conflict. The suspects remained at large at year's end.
Approximately 3,200 persons remained missing from the Kosovo conflict at
year's end, of whom 77 percent were Albanian, 17 percent were Serb, and 6
percent were from other ethnic groups. During the year, UNMIK's Office of
Missing Persons and Forensics (OMPF) continued the identification of the
remains of missing persons in Kosovo. From its establishment in 2002 through
the end of the year, the OMPF performed 1,170 exhumations and conducted 858
autopsies. Many bodies of missing persons have been recovered and the focus
was on establishing the identities of the exhumed remains so that they can
be returned to their families for burial. By the end of the year, the OMPF
submitted 2,160 bone samples to the International Commission on Missing Persons
(ICMP) to identify remains through DNA testing, which had returned 797 results.
The OMPF continued to cooperate with the Government of Serbia to receive
identified remains of Kosovo victims from the 1999 war found in mass graves
in Serbia; however, progress was slow. The OMPF received 849 bodies transferred
from the Republic of Serbia, most of which were returned to families for
burial, including 641 ethnic Albanians and 98 from non-Albanian communities.
Associations of families of the missing held a series of protests on August
30 and November 3 to 5 demanding that the Government of Serbia immediately
return over 200 sets of identified remains to Kosovo and open Serbia's government
files on missing persons. The missing persons technical dialogue between
officials in Pristina and Belgrade was hindered for political reasons, but
UNMIK was working to resume the dialogue at year's end.
c. Torture and Other Cruel, Inhuman, or Degrading Treatment or Punishment
The Constitutional Framework and Criminal Procedure Code prohibit such practices,
and there were no reports that UNMIK, KFOR, or the PISG officials employed
them.
On February 16, KFOR authorities arrested KPC Commander General Selim Krasniqi
and three other KPC officers on suspicion of involvement in abusing innocent
persons in the Prizren area in 1998.
During the year, some KPC members were suspected of involvement in misconduct;
however, the extent of KPC leadership involvement was unclear. During the
year, the 12 KPC members suspected in December 2003 were reinstated because
the police investigation failed to find sufficient evidence of criminal activity.
There were reports of attacks and threats against Kosovo Albanian political
and institutional figures as well as Kosovo Albanian individuals. For example,
on February 21, an explosive device in a vehicle in the town of Peje/Pec
injured Kosovo Minister of Environment and Spatial Planning Ethem Ceku, two
AAK party officials, and two KPC members. On June 30, unknown assailants
attacked a member of the Democratic Party of Kosovo (PDK) presidency branch
in Peja/Pec, Rexhe Krasniqi. No suspects were identified by year's end; however,
credible observers often blamed such attacks on rival political party members.
Nonpolitical motives, including clan rivalry and common criminality, were
also suspected in some cases.
Serbs, Roma, Ashkali, and other minorities were subjected to societal abuses
on a regular basis, including attacks by violent mobs during the March riots
(see Section 5). For example, on March 5, three Kosovo Albanians beat a Kosovo
Serb who was traveling on a train near south Mitrovica.
There were some credible reports of politically motivated attempts to intimidate
UNMIK officials and KFOR officers. For example, on March 24, a hand grenade
was thrown towards the Mitrovica main bridge from the majority-Serb northern
side and two KFOR soldiers sustained minor injuries. In August, a Serb, Zivorad
Cvetkovic, was sentenced to 5 years in prison for the crime.
Prisons generally met international standards, and UNMIK permitted visits
by independent human rights observers. Prison and detention center conditions
were generally good and did not pose a serious threat to life or health.
Facilities were at times overcrowded; however, the construction of two new
facilities began during the year. UNMIK operated eight facilities (Prizren,
Mitrovica, Pristina, Gnjilane, Peja/Pec, Lipjan, and Dubrava--blocks one
and two) with a total capacity of 1,356 inmates. UNMIK Police corrections
officers managed the prison system and increasingly transferred responsibilities
to the local Kosovo Correctional Service (KCS).
UNMIK has implemented the recommendations contained in the 2003 report of
an independent commission to improve hygienic conditions in Dubrava Prison,
rectify the lack of educational and recreational activities, provide additional
training for local correctional staff, and improve institutional and management
processes; however, funding constraints were a problem.
Women were held separately from men, and juveniles were held separately
from adults. Pretrial detainees were held separately from convicted prisoners
and those awaiting appeal of their convictions. High-risk prisoners were
held in a special block of the Dubrava prison. Prisoners were permitted to
vote in the October elections.
d. Arbitrary Arrest or Detention
The Constitutional Framework and Criminal Procedure Code prohibit arbitrary
arrest and detention, and UNMIK, KFOR, and the PISG generally observed these
prohibitions in practice.
UNMIK Police continued to transfer police authority and functions to the
KPS, while maintaining oversight. The KPC continued to train and develop
its disaster response skills and undertook humanitarian projects. An international
commissioner of police directed both the UNMIK police and the KPS. The combined
force was generally effective. Minority membership in the KPS was approximately
15 percent at year's end. Corruption in the security forces was a problem,
particularly in the KPS border police.
An UNMIK Office of Oversight investigated corruption in UNMIK, and the criminal
justice system. The judicial system effectively prosecuted members of the
security forces who committed abuses. The KPS Professional Standards Unit
(PSU), run by UNMIK Police, conducted 100 disciplinary investigations against
KPS officers for participating in or failing to prevent violence in the March
riots; most of these investigations were still ongoing at year's end. One
officer was terminated for her participation in an assault against a minority
family. While the local criminal justice system generally did a poor job
of investigating, arresting, and convicting perpetrators of crimes against
minorities, the UNMIK Department of Justice tracked over 300 criminal proceedings
associated with the March riots during the year (see Section 1.e.). Some
international NGOs also accused KFOR and UNMIK police of failing to prevent
the March riots.
Police generally openly arrested a suspect using a warrant issued by a judge
or prosecutor; however, in certain high security cases, suspects were arrested
secretly by masked or undercover police officers. All arrests must be based
on prosecutor orders and arrestees must be brought before a judge within
72 hours; however, there were reports that UNMIK police used this authority
as a means of minor punishment with no intention of filing charges, particularly
in the case of petty offenders. Based on the new criminal code that came
into effect on April 6, a suspect has the right to be informed about the
reasons for the arrest in a language that he or she understands; to remain
silent and not to answer any questions, except about his or her identity;
to free assistance of an interpreter; to defense counsel and to have defense
counsel provided if he or she cannot afford to pay for legal assistance;
to medical treatment including psychiatric treatment; and to notify a family
member. These rights were generally respected in practice.
Although KFOR did not require arrest warrants, its arrest processes were
generally transparent. However, KFOR detention practices were not always
fully transparent. For example, the attorney for Shukri Buja, a former KLA
commander arrested after the March riots, complained that he had difficulty
locating his client. The KFOR Commander may intervene to extend the detention
of persons not charged with a crime or ordered released by the courts in
increments of 30 days. On May 4, KFOR extended the detention of former KLA
commander Sami Lushtaku at Camp Bondsteel under suspicion of involvement
in the March riots and for numerous weapons-related charges. He was later
released and all charges were dropped.
A detainee may be held in pretrial detention for a maximum period of 1 month
from the day of arrest, which can be extended by the courts up to a total
of 18 months. The new criminal code introduced on April 6 includes measures
to decrease the need for pretrial detention, such as house arrest, an appeal
for detention on remand, and expanded use of bail. However, a backlog of
pretrial detainees remained; approximately 2,000 persons were detained on
remand during the year. UNMIK established a commission to compensate persons
held in detention who were later found not guilty.
e. Denial of Fair Public Trial
The Constitutional Framework provides for an independent judiciary; however,
the local judiciary was at times subject to bias and outside influence, particularly
in interethnic cases, and did not always provide due process. Legal authority
is held by UNMIK under U.N. Security Council Resolution 1244. UNMIK police
and justice worked with local judges and prosecutors, while maintaining executive
responsibility for judicial system planning, policymaking, operations, management,
administration, coordination, and monitoring. There were credible reports
of corruption within the local judiciary, and allegations that courts, including
the Supreme Court, deferred to the Government in some cases.
The court system includes a Supreme Court, 5 District Courts, 24 Municipal
Courts, and a Commercial Court. There were 18 international judges and 8
international prosecutors who were appointed by UNMIK to handle interethnic
and other sensitive cases. At year's end, there were 21,668 criminal cases
unresolved in the municipal courts, and 2,371 criminal cases unresolved in
the district courts.
The Government of Serbia continued to fund and manage a parallel judicial
system in Serb enclaves in violation of U.N. Security Council Resolution
1244.
UNMIK, through the Organization for Security and Cooperation in Europe (OSCE),
maintained several organizations to increase the professionalism of the judicial
corps. The Kosovo Judicial Institute continued to train judges and prosecutors.
The Judicial Inspection Unit continued to monitor judicial performance and
make recommendations on discipline and training. The Kosovo Judicial and
Prosecutorial Council (KJPC) was responsible for the review of cases of judicial
misconduct. Since 2001, KJPC opened 458 investigations and found some evidence
of misconduct in 41 cases, resulting in 7 reprimands and 10 recommendations
for removal.
Although the law provides that serious cases are tried by a panel of five
judges (two professional judges and three lay judges), an UNMIK regulation
provides that cases of a sensitive ethnic or political nature may be tried
by international prosecutors, possibly before a three-member panel of professional
international judges. Of the 232 active cases handled by International Prosecutors
during the year, approximately 79 were tried before international judges,
which typically resulted in a conviction rate of over 90 percent.
The local bar association, the Kosovo Chamber of Advocates (KCA), remained
weak, but was improving. The OSCE started a local NGO, the Criminal Defense
Resource Center, to assist the KCA in capacity building. Some Kosovo Serb
lawyers participated in the legal system, and the Serbian Bar Association
continued to provide free legal assistance for Kosovo Serb defendants in
Kosovo. In addition, the OSCE provided security and logistical support, such
as secure transportation to Serb attorneys who represented Serb defendants
in Kosovo courts.
UNMIK regulations and the Constitutional Framework provide for the right
to a fair trial, and the international and local judiciary generally enforced
this right; however, legal experts and human rights observers continued to
express concern that the fairness of trials was a problem in criminal cases
involving ethnic minorities prosecuted or tried by Kosovo Albanian judicial
personnel, so such cases were routinely assigned to international judicial
personnel. Trials were public, and the law provides for the right of defendants
to be present at their trials, to confront witnesses, to see evidence, and
to have legal representation, at public expense if necessary. Defendants
are presumed innocent until proven guilty and have the right of appeal. There
are no jury trials; cases are heard by panels consisting of professional
and lay judges.
The Judicial Integration Section, created by the UNMIK Department of Justice
in 2003 to promote the ethnic integration of judges and prosecutors into
the Kosovo legal system, continued to address access to justice problems
affecting minorities, to monitor the treatment of minorities in the justice
system, to address instances of discrimination, and to facilitate the integration
of court support staff. A special Court Liaison Office (CLO) continued to
facilitate access to justice for minority communities in the Serbian enclave
of Gracanica, Pristina Municipality. The CLO enhanced access to justice by
accompanying minorities to courts, filing documents with courts on behalf
of minorities, and providing information regarding court access. During 2004,
the CLO in Gracanica dealt with 1,656 requests for assistance. In addition,
UNMIK opened a Department of the Pristina Municipal Court in Gracanica staffed
by two judges to further increase minority access to the Kosovo justice system.
Kosovo's investigative, judicial, and penal systems, in addition to International
Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY), continued to identify
and punish perpetrators of war crimes from the 1999 conflict; however, many
cases remained unresolved. Domestic war crimes trials continued in local
Kosovo courts to adjudicate approximately 38 cases of alleged war crimes
and genocide arising from the 1999 conflict. For example, Ejup Rujeva was
tried by a panel of international judges in the Pristina district court for
alleged war crimes, kidnapping, and murder of civilians in February and March
of 1999; the trial was ongoing at year's end.
There were no reports of political prisoners.
The UNMIK Housing and Property Directorate (HPD) has responsibility for
restitution or compensation for takings of private property associated with
the 1999 war. HPD continued to adjudicate property claims, produce legally
binding decisions, evict illegal occupants, restore property to 1999 occupants,
and administer property on behalf of owners not in Kosovo. HPD shifted its
focus to incorporate the return of displaced persons into its previously
exclusive focus on property law implementation, and in the past year referred
successful claimants to returns assistance NGOs. During the year, HPD resolved
approximately 918 claims per month and carried out a total of approximately
440 evictions (illegal occupants often vacate a property prior to eviction).
HPD established a call center to increase outreach to successful claimants,
contacting approximately 9,565 claimants during the year. Of the approximate
29,000 claims received by the intake deadline of July 1, 2003, HPD had resolved
23,055 by year's end.
In Mitrovica, Kosovo Serbs in the northern part of the city continued to
illegally occupy Kosovo Albanian properties, while Kosovo Albanians in the
southern part of Mitrovica also denied Kosovo Serbs access to their property.
By year's end, the HPD had made a decision on 730 of the 1,324 property claims
in Mitrovica North, Leposavic, and Zvecan and started implementation of the
decisions regarding evictions.
f. Arbitrary Interference with Privacy, Family, Home, or Correspondence
UNMIK regulations and the Constitutional Framework prohibits such actions,
and UNMIK, KFOR, and the PISG generally respected these prohibitions in practice;
however, some individuals and local NGOs accused KFOR of using excessive
force in executing searches in private homes. On August 4, KFOR announced
an investigation against seven members of KFOR for allegedly exceeding their
authority during a search for suspects in the March riots. The soldiers were
subsequently reprimanded and repatriated.
An UNMIK regulation on Covert and Technical Measures of Surveillance and
Investigation permits police to conduct covert operations with the prior
written approval of an investigative judge or public prosecutor. No abuses
were reported during the year.
Section 2 Respect for Civil Liberties
a. Freedom of Speech and Press
UNMIK regulations and the Constitutional Framework provide for freedom of
speech and of the press, and UNMIK, KFOR, and the PISG generally respected
these rights in practice and did not restrict academic freedom; however,
there were some allegations of interference with freedom of speech and press
by both UNMIK and the PISG, particularly during the March riots.
The independent media were active and expressed a wide variety of views
without restriction. Most print and broadcast media were independent but
regulated by UNMIK. Print media did not have a large circulation; broadcast
media appeared to be more influential.
UNMIK controlled broadcasting infrastructure through the Department of Post
and Telecommunications, while the OSCE oversaw the Department of Media Affairs.
UNMIK also regulated the conduct and organization of both broadcast and print
media and established the office of the Temporary Media Commissioner (TMC)
and the Media Appeals Board. The TMC was responsible for publishing a broadcast
code of conduct, issuing licenses, and imposing sanctions up to and including
closing down offending media organs in the event of violations of UNMIK regulations
or published codes of conduct; however, the TMC believed the codes need to
be updated. For example, the codes failed to adequately protect the privacy
of children and crime victims. The Constitutional Framework provides for
an Independent Media Commission (IMC) and a Board of the Public Broadcasters
independent of the PISG. During the year, UNMIK worked with the PISG to transition
the TMC to an IMC and the establishment of a Board of Public Broadcasters;
however, the law establishing an IMC was not finalized by year's end. An
Assembly-mandated Committee on the Media was established during the year,
but its competencies passed to a wider-range Committee on Public Services,
Local Administration, and Media following the October elections.
While most print and broadcast media followed accepted journalistic principles,
there were some exceptions. In October, the TMC published a report criticizing
print media for failing to provide fair and equal representation for all
political parties, including minority parties, during the electoral campaign.
The TMC received one complaint of a threat against journalists. On August
24, an anonymous e-mail was sent "on behalf of all Muslim believers" to
the Radio Television Kosovo (RTK) and TV 21 demanding that they cease the
broadcast of two soap operas.
During the March riots, the Association of Professional Journalists in Kosovo
claimed that the TMC's visit to three Kosovo-wide TV stations was interference
with the press and also claimed that UNMIK police and KFOR blocked the antenna
signal of TV Mitrovica. The local Gjila/Gnjilane TV station Men charged that,
on April 15, UNMIK police surrounded the station and confiscated material
recorded during the March riots. On July 13, the TMC, Robert Gillete, stated
that the interference by police and prosecutors in the work of media, in
particular the confiscation of TV tapes, was endangering journalistic freedom
of speech. UNMIK regulations prohibit hate speech and speech that incites
ethnic violence, as well as newspaper articles that might encourage criminal
activity or violence. Following several credible reports by international
observers harshly criticizing print and especially electronic media for biased
coverage and incitement during March riots, the TMC settled cases with three
Kosovo-wide TV stations (RTK, KTV, and TV21) on December 17 by obtaining
agreement from the stations to spend more than $ 675,000 (500,000 euros)
on additional training for reporters and editors.
UNMIK regulations prohibit the publication in both the print and broadcast
media of personal information that would pose a threat to the life, property,
or security of persons through vigilante justice or otherwise. On June 22,
the Pristina Municipal Court found the Bota Sot editor Bajrush Morina guilty
of publishing false information on PDK member Xhavit Haliti, who was indirectly
accused of the killing of Tahir Zemaj in January 2003; Morina was fined $
1,823 (1,350 euros).
The Government did not restrict access to the Internet.
b. Freedom of Peaceful Assembly and Association
UNMIK regulations and the Constitutional Framework provide for freedom of
assembly and association, and UNMIK, KFOR, and the PISG generally respected
these rights in practice; however, UNMIK police used deadly force to control
the March riots and protect themselves and others. Demonstration organizers
were required to notify UNMIK 48 hours in advance for police coordination.
UNMIK police estimated that hundreds of thousands of persons took part in
protests, demonstrations, and road blocks during the year, including 59 instances
in March and 197 instances throughout the rest of the year, constituting
a 150 percent increase in demonstrations over previous years. On August 30,
the International Day of the Disappeared, UNMIK police forcibly removed approximately
50 family members of missing persons who were blocking the main road in downtown
Pristina and protesting the slow progress on resolving the fate of the missing
from the 1999 conflict (see Section 1.b.).
The March riots involved an estimated 50,000 to 75,000 demonstrators over
2 days in every major city in Kosovo. During the March riots, measures taken
by KFOR and UNMIK police to protect themselves and others as well as to control
the crowds resulted in several deaths of Albanian protesters and some allegations
of police abuse. For example, an UNMIK police officer shot and killed a protester
in Peja/Pec municipality while defending Serbian residents from Kosovar Albanian
rioters. No legal charges were brought against KFOR soldiers or UNMIK police
related to their actions during the March riots.
UNMIK granted registration for political parties and NGOs routinely.
c. Freedom of Religion
UNMIK regulations and the Constitutional Framework provide for freedom of
religion, and UNMIK and the PISG generally respected this right in practice.
There are no specific licensing regulations with regard to religious groups;
however, in order to purchase property or receive funding from UNMIK or other
international organizations, religious organizations must register as NGOs.
The majority of the population was Muslim with significant numbers of Serbian
Orthodox and Roman Catholics, and a small Protestant minority.
Religious identity and ethnicity were closely intertwined. Kosovo Serbs
identified themselves with the Serbian Orthodox Church, which influenced
not only their religious but also their cultural, historical, and political
outlook. The close connection between religion and ethnicity affected the
religious liberty of the Serb community (see Section 5). Significant parts
of the Kosovo Albanian community continued to view the Serbian Orthodox Church
with hostility and suspicion due to its political alignment with the Government
of Serbia's policy toward Kosovo. Differences between Muslim, Catholic, and
Protestant communities tended to be overshadowed by a common ethnic Albanian
heritage.
Numerous serious attacks on Serbian Orthodox churches and cemeteries occurred
during the March riots, resulting in extensive property damage, including
the destruction or damage of 30 Orthodox religious sites and over 900 houses
and businesses of ethnic minorities. Several of the burned churches and monasteries
dated from the 14th century and were considered part of the cultural and
religious heritage of the region. A Council of Europe mission assessed that
approximately $13.1 million (9.7 million euros) would be required to repair
and restore the damaged religious sites. Following the riots, KFOR deployed
security contingents at religious sites throughout Kosovo to protect them
from further destruction. In some areas KFOR resumed static checkpoints and
increased protective measures and improved KFOR visibility. Nevertheless,
sporadic attacks against ethnic minority property continued.
On April 2, Kosovo Albanian leaders issued a public letter condemning the
riots and calling for rebuilding interethnic relations; however, with the
exception of former Prime Minister Bajram Rexhepi, most Kosovo Albanian political
leaders were criticized for their slow response to minority needs following
the riots.
Monks and nuns at some monasteries were unable to use parts of monastery
properties due to safety concerns. Serb families with relatives living in
both Kosovo and Serbia were hindered by security concerns from traveling
to join their relatives for religious holidays or ceremonies, including weddings
and funerals. Bishop Artemije Radosavljevic, head of the Serbian Orthodox
Church in Kosovo, remained in a monastery in the Kosovo Serb enclave of Gracanica;
the Bishop's residence in Prizren was burned during the March riots. During
the year, UNMIK police and KFOR provided security to improve mobility. For
example, on February 14, police escorted 107 Serbs to visit the local monastery
and cemetery in Ferizaj/Urosevac.
The Islamic Community of Kosovo alleged that UNMIK's denial of a radio frequency
for an Islamic radio station, the closing of a prayer room in the national
library, and the refusal of Pristina municipality to grant public land to
build a mosque were examples of a lack of religious freedom; however, municipal
authorities claimed that 13 mosques have been built in Pristina since the
war.
In 2003, a female student was banned from wearing an Islamic headscarf on
school premises. The Ministry of Education's position was that the law prohibited
activities promoting any specific religion in public education institutions.
The student appealed to the Kosovo Ombudsperson who released a nonbinding
opinion that the Ministry's interpretation should only apply to schoolteachers
or officials, not to students.
Protestants reported discrimination in access to the media, particularly
by RTK. The absence of attacks on Protestants and their religious buildings
during the March riots was, according to their leadership, a sign of increasing
acceptance by the Kosovo public.
The PISG allocated $5.7 million (4.2 million euros) for the first phase
of reconstruction for 30 churches damaged during the March riots, but the
Serbian Orthodox Church declined to cooperate with UNMIK on a transparent
tender process to disburse the funds.
For a more detailed discussion, see the 2004 International Religious Freedom
Report.
d. Freedom of Movement, Foreign Travel, Emigration, and Repatriation
UNMIK regulations and the Constitutional Framework provide for freedom of
movement; however, interethnic tensions and security concerns restricted
freedom of movement in practice, and UNMIK, KFOR, and the PISG generally
failed to protect these rights for minority communities.
No special documents were required for internal movement; however, Kosovo
Serbs, and to a lesser extent other minority communities, had considerable
difficulty moving about safely without an international security escort.
Following the March riots, KFOR and UNMIK police restricted movement in most
of the affected areas and selectively imposed temporary curfews. Kosovo Serbs
were frequently subjected to stonings and other low-level violence by Kosovo
Albanians. Examples of stonings included: Busses en route to Skopje in September,
October and December; a group of children on their way to elementary school
in September; a commuter train used mainly by Kosovo Serbs as it passed though
a Kosovo Albanian inhabited area in October; and a convoy escorted by KFOR
when passing through Decan town in December.
In order to improve freedom of movement by rendering Serb and Albanian vehicles
indistinguishable from each other, UNMIK continued to offer Kosovo license
plates to Kosovo Serbs for no fee if they had already paid for vehicle registration
in Serbia, but the Government of Serbia did not endorse the program. The
deadline for registering vehicles with Kosovo plates was postponed to allow
Kosovo Serbs to take advantage of the offer. UNMIK regulations provide that
the Central Civil Registry may issue travel documents to any person registered
as a resident of Kosovo. Since 2000, UNMIK has issued approximately 1.3 million
identity documents, 500,000 travel documents, and 235,000 driver's licenses.
Although there were more than 103,000 minorities, including 71,000 Serbs,
in the civil registry, fewer than 1,000 applied for UNMIK travel documents.
Kosovo Serbs often received Serbian identity and travel documents in addition
to UNMIK issued Kosovo identity documents. Many Kosovo Albanians also obtained
Serbian documents to enable travel beyond the countries that recognized the
UNMIK travel documents. UNMIK and the PISG did not restrict emigration or
repatriation.
The law prohibits forced exile, and the authorities did not employ it.
Since 1999, just over 910,000 internally displaced persons (IDPs) and refugees
have returned or been repatriated, mostly ethnic Albanians; however, few
IDPs returned during the year. Some international agencies and NGOs continued
to organize small-scale return projects, which experienced setbacks as a
result of the March riots. UNHCR estimated that 230,000 members of ethnic
minority communities were displaced during the 1999 conflict. A total of
12,218 returned to Kosovo by year's end, it was unclear how many of the 230,000
persons originally displaced had returned or had integrated locally in Serbia
by year's end. According to UNHCR, 2,302 minorities returned to Kosovo during
the year, a 39 percent decrease from the 3,801 minority returns in 2003.
This marked the first decline since 1999, a difference largely attributable
to the impact of the March riots. Although the overall number of minority
returns decreased during the year, a higher number of Roma, Bosniaks, and
Goranis returned during the year compared to 2003. Of the additional 4,000
Serbs and Ashkali displaced during the March riots, 1,864 had not yet returned
to their homes by year's end. The PISG reconstructed over 90 percent of the
over 900 houses damaged or destroyed during the March riots, but many remained
unoccupied at year's end.
The prospect for returns varied considerably according to region and ethnic
group. The ability to speak the language of the majority community as well
as the level of contact between IDPs and their neighbors prior to the conflict
greatly affected the returnees' chances for reintegration. During the March
riots, the Ashkali neighborhood in Vushtrri/Vucitrn was burned and looted,
and its inhabitants took shelter at a KFOR base. Many refused to return by
year's end. Many of those displaced in March, including Ashkali residents
and Serbs, were displaced and had their homes burned for the second time.
The law does not provide for the granting of asylum or refugee status in
accordance with the 1951 U.N. Convention Relating to the Status of Refugees
or its 1967 Protocol; however, UNMIK granted displaced persons with status
as "persons with temporary protection in Kosovo." In practice,
UNMIK provided protection against refoulement, the return of persons to a
country where they feared persecution; however, UNMIK did not grant refugee
status or asylum. UNMIK cooperated with the office of the U.N. High Commissioner
for Refugees and other humanitarian organizations in assisting refugees.
Section 3 Respect for Political Rights: The Right of Citizens to Change
Their Government
UNMIK regulations and the Constitutional Framework provide residents with
the right to change their government peacefully, and they exercised this
right in practice through periodic, free, and fair elections on the basis
of universal suffrage. Kosovo continued to be administered under the civil
authority of UNMIK. A UNSC Resolution declared that the people of Kosovo
shall be afforded "substantial autonomy and self-government." UNMIK
and its chief administrator, the Special Representative of the Secretary
General (SRSG), established an international civil administration in 1999,
following the conclusion of the NATO military campaign that forced the withdrawal
of Serbian forces. In 2001, UNMIK promulgated the constitutional framework
for the PISG (the Constitutional Framework). The PISG is made up of a 120-member
Kosovo Assembly, which after the October elections again selected Ibrahim
Rugova as President of Kosovo and Ramush Haradinaj as the new Prime Minister,
as well as ministers and other government officials from several ethnic communities.
Kosovo's leaders criticized UNMIK for the slow pace of transfer of powers
to the PISG.
UNMIK and the OSCE registered approximately 1.4 million voters for the October
Assembly elections. Only residents of Kosovo and those who were residents
of Kosovo on January 1, 1998 were eligible to vote. All of Kosovo's ethnic
communities participated in the election, although Serb participation was
minimal. Some Serb leaders enforced the strategy of election boycott as a
political tool in the Assembly elections through intimidation and implicit
threats of violence and loss of social benefits against Serb voters, especially
in the majority-Serb northern municipalities. The OSCE transferred considerable
election administration authority for the first time to a locally staffed
Central Election Commission, which conducted the October election while OSCE
officials maintained oversight. International and domestic observers determined
that the 2004 Assembly elections were generally free and fair.
Kosovo has a multiparty system dominated by four virtually monoethnic Albanian
parties. There were also several minority parties and coalitions. The Democratic
League of Kosovo (LDK) continued to be the most popular political party in
Kosovo, but fell short of the majority required to form the central government
on its own. The LDK formed a governing coalition with the AAK, led by Ramush
Haradinaj, and the Six Plus parliamentary group, a coalition of Turkish and
Bosniak parties. The leading political parties in the opposition were the
PDK, led by Hashim Thaci, and ORA, led by Veton Surroj. The nearly complete
Serb boycott of the October elections left the two Kosovo Serb parties, the
Serbian List for Kosovo and Metohija--successor to the Povratak Coalition--and
the Citizens' Initiative of Serbia, with a combined 10 Assembly seats set
aside for Serbs by the Constitutional Framework. Party affiliation played
an important role in access to government services and social opportunities.
Traditional social arrangements and clan loyalties also played an important,
though unofficial role in Kosovo's social and political organization.
Under UNMIK regulations, individuals may nominate themselves as candidates
to their parties, which must hold open and transparent internal elections
to select their candidate lists. LDK and PDK all but ignored this requirement
at their party conventions. UNMIK rejected calls by some political parties
and civil society to implement an electoral system featuring an open candidate
list (by which voters would cast ballots for individuals rather than political
entities) and some variety of geographic districting.
There were reports of attacks and threats against Kosovo Albanian political
and institutional figures (see Section 1.c.).
There was a widespread public perception of corruption in both the PISG
and UNMIK. There were credible reports of irregularities involving the PISG's
handling of its first international bid for a mobile phone license. During
the year, two international officials at the Pristina airport were arrested
on money-laundering charges.
In November 2003, UNMIK promulgated the Law on the Access to Official Documents;
however, the law exempts UNMIK documents and was rarely used.
Following the October elections, there were 36 women in the 120-seat Assembly.
Women must occupy every third spot on each political party's candidate list.
Following the election, there were no women on the eight-member Assembly
Presidency and only one woman served in the Prime Minister's Cabinet. Women
represented 28 percent of the elected municipal representatives.
The Constitutional Framework requires that the Assembly reserve 10 seats
for Serbs and 10 for members of Kosovo's other ethnic communities, but ethnic
minorities were underrepresented at the municipal level. Following the October
elections, there were 21 ethnic minority members in the 120-seat Assembly,
including 10 Serbs and 11 members of Kosovo's other ethnic communities, including
Turks, Bosniaks, Gorani, Roma, Ashkali, and Egyptians. There were three ethnic
minority PISG ministers, two Serb and one Bosniak, and three deputy ministers.
One Serb and one Turk held seats on the Assembly Presidency. At year's end,
Serbs had not yet claimed their set-aside cabinet posts and continued to
boycott the Kosovo Assembly.
Section 4 Governmental Attitude Regarding International and Nongovernmental
Investigation of Alleged Violations of Human Rights
A wide variety of domestic and international human rights groups generally
operated without restriction, investigating and publishing findings on human
rights cases. UNMIK, KFOR, and the PISG were generally cooperative and responsive
to their views.
UNMIK registered more than 2,871 NGOs, including approximately 2,469 domestic
and 402 international NGOs; 794 have been granted Public Benefit Status (tax
exemption).
The International Organization for Migration (IOM) coordinated training
and projects for the KPC in collaboration with other NGOs. Human rights observers,
including those of the OSCE and some local NGOs, were active in documenting
ethnically or politically motivated killings, attacks, and incidents of intimidation.
UNMIK, KFOR, and the PISG generally cooperated with the ICTY regarding crimes
committed during the 1999 conflict. The ICTY trial of Fatmir Limaj, PDK caucus
leader, and two other Albanians, began in November. The ICTY announced it
may issue additional war crimes indictments of Kosovo Albanians; however,
it had not done so by year's end. ICTY Chief Prosecutor Carla Del Ponte announced
on several occasions that the Hague Tribunal was investigating additional
Kosovo cases, but cited several difficulties, such as unwillingness of Albanians
to testify, witness intimidation, lack of written documents, and lack of
cooperation from local and international structures.
The Kosovo Omudsperson Institution (OI) investigated allegations of government
abuses of international human rights laws. The OI had a multiethnic staff
and was active in issuing reports and recommendations. Its recommendations
were rarely followed by UNMIK, particularly UNMIK police, but cooperation
improved after the March riots. The OI reported that 2,967 persons contacted
the OI resulting in 34 investigations and 22 reports during the year. The
OI had no authority to intervene in cases against KFOR. Since 2001, the OI
has maintained that Regulation 2000/47 on UNMIK and KFOR Status, Privileges,
and Immunities was in violation of internationally recognized human rights.
On May 4, the OI criticized KFOR for having resumed objectionable detention
practices (see section 1.c.).
Section 5 Discrimination, Societal Abuses, and Trafficking in Persons
UNMIK regulations specifically prohibit discrimination on the basis of gender,
race, or ethnic origin; however, violence and discrimination against women,
persons with disabilities, and ethnic minorities persisted. On August 25,
UNMIK promulgated the Law Against Discrimination approved by the Kosovo Assembly.
Minority communities, particularly Kosovo Serbs, were subject to severe social,
economic, and cultural discrimination, as well as intimidation and occasional
violence. On March 17 and 18, violent mobs targeted Serbs and other minority
communities, as well as Orthodox Churches, in the widespread destruction
and violence that swept across Kosovo. In addition, Kosovo Albanians were
forced from their homes in some places where they were the minority.
Women
Violence against women, including rape and a high level of domestic violence
and spousal abuse, remained a serious and persistent problem. UNMIK regulations
prohibit domestic violence and carry prison terms of 6 months to 5 years.
Several court orders were issued during the year to protect victims of domestic
violence.
Domestic abuse of women was common, and legal allegations and prosecutions
involving domestic violence increased for the second year. The Center for
Protection of Women and Children (CPWC), a local NGO, estimated that it received
approximately 4,700 requests for assistance from victims of violence during
the year. UNMIK DOJ Victim Advocacy and Assistance Unit (VAAU) victim advocates
were involved in 765 domestic violence cases. The Kosovo judicial system
processed 188 cases of domestic violence during the year; 52 of the 53 completed
cases resulted in convictions, with sentences ranging from judicial reprimands
to imprisonment. Traditional social attitudes towards women may contribute
to the high level of domestic abuse and low number of reported cases. The
OSCE, the Office of the Prime Minister, and the UNMIK Department of Justice
launched a public information campaign On November 25 to help raise awareness.
The KPS School included special training segments on domestic violence and
rape in its curriculum.
UNMIK regulations criminalize rape. On April 6, a new criminal code was
implemented, including a comprehensive chapter with increased punishments
for rape and sexual assaults; however, spousal rape was not specifically
addressed. Rape was underreported significantly due to the cultural stigma
attached to victims and their families. According to UNMIK, victim advocates
provided services to victims in 31 cases of rape. During the year, courts
processed 42 cases of rape resulting in 52 convictions, some cases involving
multiple defendants.
There were no governmental agencies dedicated to dealing with family violence;
however, four shelters assisted victims of domestic violence and trafficking,
two run by local NGOS and two by international NGOs. Several domestic and
international NGOs pursued activities to assist women; however, they were
constrained by a tradition of silence about domestic violence, sexual abuse,
and rape.
The law prohibits prostitution, but prostitution remained prevalent. The
UNMIK Police Trafficking and Prostitution Investigation Unit (TPIU) actively
investigated cases of prostitution and suspected trafficking in persons (See
Section 5, Trafficking). Trafficking in women for the purpose of sexual exploitation
was a serious problem (see Section 5, Trafficking).
There was no specific law against sexual harassment. Social awareness of
sexual harassment remained low, and few cases were reported.
Women have the same legal rights as men, but traditionally not the same
social status, which affected their treatment within the legal system. Despite
a lack of legal impediments, relatively few women obtained upper-level management
positions in commerce or government. Traditional social attitudes toward
women resulted in discrimination. In some rural areas, women often had little
ability to make decisions involving their children or to exercise control
over property. While women and men have equal rights to inherit property
under Kosovo law, family property customarily passes only to men. Albanian
widows, particularly in rural areas, risked losing custody of their children
due to a custom calling for children and property to pass to the deceased
father's family, while the widow returns to her birth family.
In June, UNMIK ratified the Law on Gender Equality, the first law initiated
by an Assembly committee rather than by the Government. The UNMIK Office
of Gender Affairs coordinated gender issues. During the year, UNMIK transferred
authority over 26 Albanian and 4 Serb municipal gender officers to the Office
of Gender Issues in the Prime Minister's Office of Good Governance. Ministries
completed the appointment of ministry-specific "gender focal points";
however, officials who also held unrelated responsibilities often ignored
gender issues.
UNMIK police and the OSCE continued an outreach campaign to recruit women
for the KPS, in which they made up 15 percent of KPS membership. However,
only approximately 77 out of 3,000 active duty KPC members were women (3
percent). Women continued to be active in politics, and several women served
as heads of domestic NGOs. While the number of women with jobs continued
to increase, female unemployment remained high at around 70 percent, and
very few rose to senior levels, including in the KPS or other government
organizations.
Children
UNMIK and the PISG were generally committed to the welfare and rights of
children. The Ministry of Education, Science, and Technology and the Ministry
of Health shared responsibility for issues related to child education and
health; however, no one in the government dealt specifically with the issue
of children's rights. A new Juvenile Justice Code entered into effect on
April 20.
UNMIK regulations made enrollment in public school mandatory for children
between the ages of 6 and 15, with some exceptions; however, some children
from minority communities did not attend school due to security concerns.
Primary education was compulsory, free, and universal. According to the Ministry
of Education, the vast majority of school-age children under 15 attended
school. Forty-six percent of children attended the nonobligatory secondary
school, 43 percent of whom were female. Some children were forced to leave
school early to work (See Section 6.d.).
UNMIK regulations require equal conditions for school children of all communities
and accommodated minority populations by providing the right to native-language
public education through secondary level. Schools teaching Serbian, Bosnian,
and Turkish languages operated during the year. Enrollment for both Serb
and Albanian children at the primary level was almost universal; however,
at the secondary level, there was a marked gender and ethnic disparity, with
lower rates of attendance and completion for Kosovo Albanian girls than for
Kosovo Albanian boys or Kosovo Serb girls. A lack of freedom of movement
and reluctance to depart from a Belgrade based curriculum led Kosovo Serb
children to attend neighborhood schools that were sometimes housed in inadequate
facilities and lacked basic equipment. Few schools in Kosovo house both Serb
and Albanian pupils, who study different curricula.
UNMIK regulations provided for the licensing and funding of the Serb-run
North Mitrovica University; however, UNMIK revoked its license during the
year because of the illegal appointment of a new rector. This situation had
not been resolved by year's end.
Romani, Ashkali, and Egyptian children attended mixed schools with ethnic
Albanian children but reportedly faced intimidation in some majority Albanian
areas. Romani children tended to be disadvantaged by poverty, leading many
to start work at an early age to contribute to family income. Bosniak children
were able to obtain some primary education in their own language, but faced
a lack of trained Bosniak teachers. The Ministry also provided an expedited
registration process for displaced minority children at the secondary and
the higher education levels. On August 30, the OSCE and the Ministry of Education,
Science, and Technology concluded a 4-week training course for 28 Romani
teachers to establish a Romani minority curriculum. Albanian IDP children
were not allowed access to the local school in the village of Biti in the
majority-Serb Strpce municipality.
Humanitarian aid officials primarily blamed a high rate of infant and childhood
mortality, as well as increasing epidemics of preventable diseases, on poverty
that led to malnutrition, poor hygiene, and poor public sanitation. Public
health conditions were especially poor among displaced persons and parts
of the Romani community.
There were reports of child abuse, although it was not believed to be widespread.
The Ministry of Labor and Social Welfare (MLSW) operated 31 centers for social
welfare that assisted 1,200 orphans, 1,100 delinquent children, 50 abused
children, and 120 children with behavioral problems during the year. The
MLSW also managed foster homes and coordinated with NGOs to place children
in the temporary shelters. High unemployment and family dislocation resulted
in a high rate of child abandonment. Since the domestic adoption rate and
foster family programs did not keep pace with the rate of abandonment, infants
and children were sometimes housed in group homes with few caretakers. Since
the end of war in 1999, Kosovars reportedly have abandoned 450 children,
largely due to poverty, low level of education, and unwanted or unplanned
pregnancy. Children with disabilities were often hidden away without proper
care, particularly in rural areas. Children and their families, mostly Serbs,
remained displaced following the 1999 war, and additional families were displaced
following the March riots.
Child labor was a serious problem (see Section 6.d.). Children were trafficked
to and through Kosovo for the purpose of sexual exploitation (see Section
5, Trafficking).
The Kosovo Child Rights Forum broadened its membership to include eight
local and seven international NGOs during the year to address the gap in
coordination among NGOs on children's issues. Save the Children initiated
an advocacy project together with the local NGO, HANDIKOS, promoting rights
of children with special needs. A Coordinator for Children's Rights was also
appointed in the Prime Minister's Office of Good Governance and in the Ministry
of Education.
Trafficking in Persons
UNMIK regulations criminalize trafficking in persons; however, trafficking
of women and children remained a serious problem. There was evidence of both
international and local official involvement in trafficking.
Conviction for trafficking in persons is punishable by 2 to 20 years in
prison. Engaging or attempting to engage in trafficking is punishable by
2 to 12 years in prison, or up to 15 years if the victim is a minor; organizing
a group to engage in trafficking is punishable by 5 to 20 years in prison;
facilitating trafficking through negligence is punishable by 6 months to
5 years in prison. A client engaging in sex with a victim of trafficking
may be sentenced for up to 5 years in prison, while sex with a trafficked
minor carries penalties of up to 10 years in prison. The sentence for sexual
intercourse through use of violence (rape) is 1 to 10 years in prison; for
sexual intercourse with a girl under 14 is 1 to 5 years in prison. Penalties
are slightly more severe under the trafficking regulation and can apply to
perpetrators not directly involved in sexual relations.
Efforts were made by UNMIK, the PISG, international organizations, and NGOs
to combat trafficking. Despite considerable improvements to UNMIK's antitrafficking
efforts during the year, low prosecution rates and sentence lengths, as well
as failure of police to adapt to new techniques increasingly employed by
traffickers, were serious problems. UNMIK's Trafficking and Prostitution
Investigation Unit (TPIU) arrested 56 persons for trafficking in human beings
and made another 21 arrests for trafficking related offenses, resulting in
39 new trafficking cases filed by the office of the prosecutor. While precise
data was not available at year's end, the majority of such cases resulted
in convictions. In November, KPS officers, with assistance from the TPIU,
arrested five Kosovo Albanians suspected of human trafficking; three of the
defendants were convicted and sentenced to prison terms of 2 to 4 years.
Victims often elected repatriation before testifying against traffickers,
which undermined effective prosecutions. The low rate of convictions and
short sentences further compounded this reluctance to testify. Other factors
that contributed to the low number of prosecutions included the increasing
sophistication of organized crime efforts to avoid direct links between the
victims and senior crime figures, lack of a witness protection program, and
inadequate training for judicial personnel.
Coordination of the antitrafficking effort is the responsibility of UNMIK
police, including TPIU, KPS, and border police, UNMIK Department of Justice,
including the UNMIK's VAAU, the OSCE, the Prime Minister's Office of Good
Governance, and the Ministries of Health, Education, Public Services, and
Labor and Social Welfare. UNMIK actively investigated trafficking. During
the year, the TPIU conducted 60 raids, 477 regular operations, and 25 covert
operations, and inspected 2,386 premises, resulting in a list of 206 off-limits
premises and the closing of 76 premises suspected of involvement in trafficking.
Kosovo is a source, transit, and destination point for trafficked persons.
Internal trafficking was a growing problem. As in previous years, the vast
majority of victims were women and children trafficked from Eastern Europe
into Kosovo for the purpose of sexual exploitation, and through Kosovo to
Macedonia, Albania, and Western Europe. There are no reliable statistics
of the overall scale of the trafficking problem in Kosovo. CPWC assisted
59 victims of trafficking during the year, of whom 88 percent were female,
70 percent were minors, 84 percent were residents, and 78 percent were Albanians.
The IOM, which primarily focused on cross-border trafficking, assisted 58
victims, including 17 locals. IOM figures indicated that about half of Kosovar
victims were internally trafficked, followed by about 20 percent to Macedonia,
10 percent to Albania and Italy, and 6 percent to other destinations in Western
Europe. The TPIU worked with both of these organizations and others to assist
a combined total of 48 victims, of whom 11 were residents and 32 were repatriated
to their countries of origin, mainly Moldova and Albania.
International victims were trafficked to Kosovo almost exclusively from
Eastern Europe, the Balkans, and the former Soviet Union. According to IOM,
over 50 percent of assisted international victims trafficked into Kosovo
since 2000 were from Moldova, 22 percent from Romania, 13 percent from Ukraine,
and the rest from Bulgaria, Albania, Russia, and Serbia, while just under
5 percent were originally from Kosovo. Serbia was the entry point into Kosovo
for 55 percent of trafficking victims, Macedonia for 24 percent, and Albania
for 5 percent. Women from Moldova have also been trafficked into Kosovo through
Austria and Switzerland. Some women were trafficked through Kosovo to Macedonia,
Albania, Italy, and other Western European destinations.
According to CPWC, Kosovar victims were overwhelmingly women under age 18
from poor, ethnic Albanian families. Based on the experiences of local victims
assisted by IOM since 2002, a large number of victims were minors (62 percent),
particularly young girls between the ages of 13 and 15; the youngest reported
victim was 12 years old. The overall number of cases involving minors increased
during the year. Local children and young girls from rural areas were particularly
at risk of being trafficked, as were those from urban areas plagued with
a high level of poverty, unemployment, and illiteracy. According to a 2003
IOM report, prior abuse in the family and financial hardship were the strongest
determining factors for potential victims of trafficking; 70 percent of victims
were poor and over 80 percent lacked a high school education. Their families
reportedly sold some victims.
Most trafficking in Kosovo was conducted for the purpose of sexual exploitation,
but some victims were also subjected to forced labor through domestic servitude
or in bars and restaurants. Trafficking victims worked primarily in the sex
industry, mostly in brothels and nightclubs, and increasingly in private
residences. Less than 5 percent reported that they were aware that they would
be working in the sex industry when they left their homes. Trafficking victims
reported that they were regularly subjected to beatings, rape, denial of
access to health care, and confiscation of their travel and identity documents.
Victims were often found in poor health and psychological condition. Victims
reported being beaten in 79 percent of cases examined by the IOM.
Methods of trafficking increased in sophistication. In reaction to an aggressive
eradication campaign by the TPIU, traffickers increasingly shifted the commercial
sex trade out of public bars and clubs and into private homes, where operations
were more difficult to detect. Traffickers increasingly used financial incentives
to encourage victims of trafficking to refuse assistance. The IOM reported
that of the 409 (mostly international) victims it has assisted since 2000,
75 percent were recruited through false job promises, while 8 percent were
forced or kidnapped. In 45 percent of the cases, the recruiter was an acquaintance
of the victim, and in about 10 percent of the cases, the recruiter was a
friend or family friend. Recruiters were more often female than male. The
pattern for Kosovar victims differed somewhat; fewer Kosovar victims (33
percent) were recruited through false job promises, and more (25 percent)
through force or false marriage proposals (20 percent).
Traffickers often worked as part of a coordinated effort between Kosovo
Serb and Kosovo Albanian organized crime elements, with Serbia acting as
a particularly active transit hub for trafficked victims from Eastern Europe
into and through Kosovo. The Kosovo Organized Crime Bureau (KOCB) was responsible
for investigating these cases but had not yet developed adequate cooperation
mechanisms with specialized units such as the TPIU. Bar and brothel owners
purchased victims from organized crime rings. The majority of clients of
women trafficked for sexual exploitation were young men. Approximately 80
percent of the clients of women trafficked for sexual exploitation were local
residents, while approximately 20 percent were international persons. Amnesty
International (AI) released a report in May arguing that the presence of
peacekeepers in Kosovo fueled the sexual exploitation of women and encouraged
trafficking, and that some peacekeepers were directly involved in trafficking.
The report claimed that international personnel made up about 20 percent
of the persons using trafficked women and girls, even though its members
comprise only 2 percent of Kosovo's population.
The PISG and UNMIK international administration acknowledged the problem
of trafficking in persons, and made strong efforts to address the problem
in practice. UNMIK and PISG authorities do not officially condone trafficking;
however, there was anecdotal evidence that such practices occurred. Some
local prosecutors reported instances in which the same lawyer represented
an accused trafficker as well as the victim. Also, anecdotal evidence suggested
the existence of a complex set of financial relationships and kinship ties
between both political leaders and organized crime networks that have financial
interests in trafficking. At year's end, there were 200 establishments on
UNMIK's list of off-limits premises, with 70 percent of those in Prizren
and Gnjilane, close to the Macedonia and Albania borders. There were no cases
of international personnel caught in the act of soliciting or engaging in
prostitution; however, 5 KFOR soldiers in Mitrovica and an UNMIK police commander
were found in off-limits premises and sent home in 2003. The June 2003 case
against an UNMIK police officer and three Kosovo Albanians arrested on suspicion
of involvement in a child prostitution ring was dismissed due to insufficient
evidence gathered from the victims' testimony. However, the investigation
of a Pakistani officer involved in the case was ongoing at year's end.
Responsibility for victim assistance fell mostly to the PISG, but lacking
adequate capacity and resources, it was led by international and local NGOs.
While UNMIK, the OSCE, and the IOM did not directly provide shelter for domestic
victims, they worked with international and local NGOs, such as UMCOR and
CPWC, which operated shelters that provided medical care and psychological
counseling services to victims of trafficking. An interim secure facility
also provided temporary shelter to victims while they considered whether
to be repatriated or to testify against traffickers. Police through OSCE
regional officers referred suspected victims to the IOM for an initial interview.
Increased awareness of trafficking led to considerable progress on victim
protection. UNMIK regulations provided a defense for victims of trafficking
against criminal charges of prostitution and illegal border crossing; however,
a few local judges sometimes incorrectly sentenced trafficking victims to
jail. Some local judges wrongly issued deportation orders against women convicted
of prostitution or lack of documents; however, UNMIK did not enforce such
deportation orders. Victims who did not accept assistance from the IOM were
released but were subject to rearrest, short jail sentences, and deportation
if they continued to work as prostitutes. Victims were encouraged to provide
information for criminal prosecutions. UNMIK's VAAU provided legal counsel
and assistance to trafficking victims. According to the TPIU, almost all
victims were reluctant to testify in court in front of their traffickers
and were permitted to provide evidence directly to prosecutors with IOM representatives
or other advocates present. Lack of adequate witness protection remained
a serious problem throughout the Kosovo criminal justice system. Cultural
taboos and the threat of social discrimination caused most repatriated Kosovar
victims to remain silent about their experience.
Prevention campaigns were led by international organizations and NGOs, particularly
the IOM, which worked to increase local awareness and to prevent trafficking.
The Prime Minister's Office of Good Governance in cooperation with the Ministry
of Education, developed antitrafficking educational materials used in elementary
and secondary school curricula. The IOM completed public awareness campaigns
to prevent trafficking in 2003 and worked on another campaign targeting vulnerable
populations, especially young women. The VAAU leads UNMIK's role on education
efforts to prevent trafficking, including the establishment of a hotline
for victims of trafficking.
Persons with Disabilities
UNMIK regulations prohibit discrimination against persons with disabilities
in employment, education, access to health care, and in the provision of
other state services; however, there was considerable discrimination in practice
despite some improvements during the year. Other laws addressed aspects of
disability issues, such as a law on pensions for persons with disabilities
over the age of 18, and on education that provided separate classrooms for
persons with disabilities; however, in practice, these laws were not yet
fully implemented and faced practical obstacles, such as lack of transportation
for children with special needs, lack of a centralized commission to evaluate
children's needs, inadequate facilities, and crowded classrooms.
Relevant ministries were responsible for protecting the rights of persons
with disabilities, including the Ministries of Education, Health, Social
Welfare, and Public Services. There were no specific social welfare provisions
for the estimated 14,000 persons with mental disabilities. The law did not
meet international standards and there was no expertise on the issue of the
rights of persons with disabilities. There continued to be no guardianship
laws with appropriate due process protections. For instance, the law does
not recognize the placement of individuals in institutions and treatment
against their will (involuntary treatment) as two different legal issues.
High unemployment rates placed particular burdens on job seekers with disabilities.
The law mandates access to official buildings; however, it was not enforced
in practice.
In the absence of UNMIK and PISG social services for persons with disabilities,
the local NGO Handikos was the only provider of extensive services for persons
with physical disabilities in Kosovo; however, Handikos had no presence in
the Serb-dominated northern municipalities.
The NGO Mental Disability Rights International (MDRI) has promoted rights
for persons with mental disabilities since publication of its 2002 report,
which found extensive evidence of neglect, physical abuse, sexual assault,
and arbitrary detention at mental health care facilities. Staff and patients
at the Shtimje Institute, the Pristina Elderly Home, and the Pristina University
Hospital reportedly committed these abuses, but no criminal charges were
filed by year's end. The programs were a product of policies established
by UNMIK; however, UNMIK had largely transferred responsibilities for persons
with disabilities to local personnel. UNMIK also established "boards
of visitors" to provide oversight of group homes; however, MDRI said
the boards were not independent and lacked expertise in human rights monitoring.
In July 2003, MDRI issued another report alleging that, despite improvements
in facilities, UNMIK failed to protect patients' rights and create safe alternatives
to institutional care in the community, which UNMIK denied. Facilities and
training have since improved significantly. In response to MDRI's report,
the PISG spent $2.7 million (2 million euros) in 2003 to renovate Shtimje
institution and fully utilize its original capacity of 300; it was occupied
by 194 residents at year's end. MDRI alleged that patients were detained
with no legal basis, since there is no law to regulate the process of committing
persons to psychiatric or social care facilities or to protect rights within
institutions. Following MDRI's suggestions, the PISG decided to expand options
for independent living in the integration homes endorsed by MDRI.
On occasion, individuals in need of mental health treatment were convicted
of fabricated or petty crimes and ended up in the prison system, which lacked
resources for adequate treatment; however, MDRI trained some KPS officers
to help prevent this. Additionally, despite documented abuses, no one in
Kosovo has been punished for mistreatment of persons with mental disabilities.
In October, the OI criticized the Pristina University Clinic Center for
housing prisoners with mental disabilities in the same ward as other patients
and reported that some cases of incarceration of mentally ill patients in
the psychiatric ward constituted illegal detention. In response, Kosovo prison
authorities took over management of the psychiatric ward at Pristina University
Clinic. UNMIK also built separate detachments for these prisoners in hospitals
in Peje and Prizren in 2003, but not in Pristina.
National/Racial/Ethnic Minorities
Although UNMIK regulations and the Constitutional Framework protect ethnic
minorities, in practice, Kosovo's most serious human rights problem was pervasive
social discrimination and harassment against members of minority communities,
particularly Serbs but also Roma, Ashkali, and Egyptians, with respect to
employment, social services, language use, freedom of movement, the right
to return, and other basic rights. Violence and property crime directed at
Kosovo's minorities remained serious problems.
The March riots, which targeted Serbs, Roma and Ashkali, were the most serious
outburst of violence and destruction since the 1999 conflict. UNMIK police
recorded approximately 1,100 ethnically motivated crimes during the year,
the vast majority (859) committed during March. Excluding the March riots,
the 172 incidents suspected of having an ethnic motivation constituted a
moderate increase (18 percent) over the 138 incidents last year. Overall,
property crimes increased and crimes against persons declined for the first
time since 1999; 59 percent of the incidents were property related offenses.
However, according to UNMIK's Office of Community Affairs, incidents targeting
minorities were generally underreported due to distrust of the KPS and the
Kosovo legal system. In the latter half of the year, NGOs recorded approximately
10 incidents per week, over twice the number recorded by UNMIK police. These
crimes included low-level crimes such as incidents of stoning, assaults,
and harassment of Serbs and other minorities, as well as property crimes
such as arson and vandalism, which occurred on almost a daily basis throughout
Kosovo.
Approximately 62 killings occurred during the year, including 20 deaths
as a result of the March violence; 11 of the victims were Serbs, including
8 during the March riots. Outside of the March riots, Kosovo Serbs were victims
of three killings, three attempted killings, and one serious attack, including
the following: The double killing in Lipljan on February 19, the attempted
killing of a teenager in Caglavica on March 15, the killing of teenager Dmitry
Popovic in Gracanica on May 6, the attempted killing in Zubin Potok on May
27, the explosive attack on a Kosovo Serb family working in a Vitina/Viti
field on June 10, and the attempted killing in Lipljan on October 1.
Increased violence, particularly during the March riots, may have been politically
motivated and to some extent coordinated by ethnic Albanian extremists. Some
Kosovo government leaders were slow to condemn the violence, exacerbating
the problem and helping to legitimize the severe social abuse of minorities.
Reports by international NGOs such as Human Rights Watch and AI, as well
as the OSCE, asserted that UNMIK, KFOR, and KPS could have done more to protect
minorities in the period following the March riots.
The March 16 drowning of three Kosovo Albanian children from Cabra village
in Zubin Potok Municipality ignited the March riots; the surviving child
claimed Kosovo Serbs had chased them into the Ibar River with a dog. The
media, prior to police and judicial investigations, reported this story.
In addition, the drive-by shooting on March 15 of a 19 year old Kosovo Serb
male in the Serb village of Caglavica in the Pristina region caused local
Serbs to block the main Pristina Skopje highway. On March 16, approximately
18,000 Albanians attended prescheduled demonstrations against the arrests
of ex KLA members by UNMIK Police. On March 17, demonstrations by Albanians
started in Mitrovica to protest the drownings and in Pristina against the
Serb roadblocks in Caglavica and Gracanica. Unrest soon spread to other parts
of Kosovo and became increasingly violent. It appeared that there was a pattern
to destroy Serb property and to expel the Serb population from enclaves in
southern Kosovo. As a result of the riots, 20 persons were killed, including
8 Kosovo Serbs and 12 Kosovo Albanians, more than 900 were injured, more
than 900 Serb, Romani, and Ashkali houses and 30 orthodox churches or monasteries
were burned or severely damaged, and over 4,000 Serbs, Ashkalis, and Roma
were made homeless.
After public order was restored, police and KFOR commenced large-scale operations
to apprehend those responsible for the riots. By June, over 270 persons had
been arrested on a wide range of charges related to the riots, including
murder, attempted murder, arson, and looting. UNMIK recruited 100 additional
police investigators, 6 prosecutors, and 3 judges to boost its investigative
capability. By mid-June, international prosecutors were managing 52 of the
most serious cases. The KPS internal affairs unit, run by UNMIK police officers,
started 100 disciplinary investigations against KPS officers for failure
to act and involvement in the riots. Of the seven people originally detained
on suspicion of organizing or leading the March riots, criminal investigations
were ongoing in four cases: KPC reserve commander, Naser Shatri; Chairman
of the KLA War Veterans Association in Peja, Nexhmi Lajci; Chairman of the
KLA War Veterans Association in Gjilan, Shaqir Shaqiri; and Chairman of the
KLA War Veterans Association in Vushtrri, Salih Salihu. At year's end, the
PISG had reconstructed over 90 percent of the damaged or destroyed houses,
but church reconstruction remained frozen for political reasons (See Section
2.c.).
No progress was made during the year in investigating or prosecuting 2003
cases of violence against Serbs.
Civilians were responsible for the destruction, often through arson, of
private property. The reported phenomenon of "strategic sales" of
property persisted. There was evidence that Kosovo Albanians in several ethnically
mixed areas used violence, intimidation, and offers to purchase property
at inflated prices in order to break up and erode Kosovo Serb neighborhoods.
For example, on May 26, a 35-year-old Kosovo Serb farmer was seriously wounded
from gunfire from an unknown assailant in a neighboring, predominant Albanian
village. Some cases of violence against Serbs may have been attempts to force
persons to sell their property. An UNMIK regulation prevents the wholesale
buy out of Kosovo Serb communities and seeks to prevent the intimidation
of minority property owners in certain geographic areas; however, it was
rarely enforced. Some municipalities were excluded from this regulation at
their request. The Kosovo OI and human rights groups criticized the regulation
as limiting the ability of Kosovo Serbs to exercise their property rights.
Kosovo Serbs also faced difficult conditions in the Republic of Serbia proper.
For example, on May 23, a 14-year-old Kosovo Serb boy was killed on a school
fieldtrip to the Republic of Serbia. After being harassed by a group of older
Serbs, the boy was struck, lost his balance, and fell from a fortress to
his death. Criminal proceedings in Serbia against the youths were ongoing
at year's end.
Kosovo Serbs experienced societal discrimination in education and health
care, but these services continued to be supplemented by funding from the
SaM Government through the Coordination Center for Kosovo and parallel institutions,
such as the hospital in North Mitrovica. Minority employment in the PISG
continued to be low and confined to generally subordinate levels of the Government.
In the PISG ministries, minorities occupied only about 10 percent of the
posts, despite a PISG target of over 16 percent, and the overall percentage
of minorities employed by the PISG has shown a downward trend.
The Turkish community was more closely integrated with Kosovo Albanians
and felt the impact of social discrimination less than other minorities.
Roma lived in dire poverty. Viewed as Serb collaborators by many Kosovo Albanians,
they also suffered pervasive social and economic discrimination. They often
lacked access to basic hygiene and medical care, as well as education, and
were heavily dependent on humanitarian aid. Although there were some successful
efforts to resettle Roma, Ashkali, and Egyptians in their prior homes, security
concerns persisted. Bosniak leaders continued to complain that thousands
of their community members had left Kosovo because of discrimination and
a lack of economic opportunity.
Other Societal Abuses and Discrimination
Traditional societal attitudes about homosexuality in Kosovo intimidated
most gays and lesbians into concealing their sexual orientation. Gays and
lesbians generally felt insecure, with many reporting threats to their personal
safety. Kosovo print media reinforced these attitudes by publishing negative
articles about homosexuality that characterized gays and lesbians as being
mentally ill and prone to sexually assaulting children. Individual homosexuals
also reported job discrimination. Kosovo's newly passed Antidiscrimination
Law included protections against discrimination based on sexual orientation;
however, the law was not applied during the year. At least one political
party, the Islamic-oriented Justice Party, included a condemnation of homosexuality
in its political platform.
Incitement to Discrimination
International observers and the Temporary Media Commissioner accused Kosovo
print and particularly broadcast media of inciting violence during the March
riots (see Section 2.a.).
Section 6 Worker Rights
a. Right of Association
UNMIK regulations allow workers to form and join unions of their choice
without previous authorization or excessive requirements, and workers exercised
this right in practice. The only significant union, the Confederation of
Independent Trade Unions of Kosovo (BSPK), claimed over 120,000 registered
members, or about 6 percent of the total population; only 10 percent of its
members were employed. UNMIK regulations prohibit antiunion discrimination;
however, some union officials reported discrimination in practice. BSPK reported
that the regulation preventing antiunion discrimination was respected by
only a small number of firms and claimed that worker rights were abused in
every sector, including international organizations, where staff did not
have access to security insurance or pensions.
b. The Right to Organize and Bargain Collectively
UNMIK regulations allow unions to conduct their activities without interference,
and UNMIK protected this right in practice. UNMIK regulations also provides
for the right to organize and bargain collectively without interference,
and the Government did not restrict this right in practice; however, collective
bargaining rarely took place. UNMIK regulations do not recognize the right
to strike; however, strikes were not prohibited and several strikes occurred
during the year.
There are no export processing zones.
c. Prohibition of Forced or Compulsory Labor
UNMIK regulations prohibit forced or compulsory labor, including by children;
however, there were reports that such practices occurred (see Sections 5
and 6.d.).
d. Prohibition of Child Labor and Minimum Age for Employment
UNMIK regulations protect children from exploitation in the workplace, including
a prohibition of forced or compulsory labor and policies regarding acceptable
working conditions; however, the Government did not always enforce these
policies in practice. The pre-1989 labor laws that remain in force set the
minimum age for employment at age 16 and at age 18 for any work likely to
jeopardize the health, safety, or morals of a young person but permit children
to work at age 15, provided such work is not harmful to the child or prejudicial
to school attendance.
In villages and farming communities, younger children typically worked to
assist their families. Urban children often worked in a variety of unofficial
retail jobs, such as washing car windows or selling newspapers, cigarettes,
and phone cards on the street. Some also engaged in physical labor, such
as transporting goods. The number of these children working on the streets
rose sharply since 1999, as large numbers of rural families resettled in
cities after the conflict. According to one study, almost half of the children
who worked such street jobs lived in rural villages before the 1999 conflict,
and 20 percent commuted from villages to work in the cities. Almost 90 percent
of the children interviewed said they were forced into such work by poverty,
and over 80 percent said they worked up to 9 hours a day to support unemployed
parents, often preventing school attendance. Primarily male children between
the ages of 8 and 14 worked on the streets, but they also recorded children
as young as age 6. There were no real employment opportunities for children
in the formal sector. Trafficking of children was also a serious problem,
mostly for prostitution (see Section 5).
The MLSW, in cooperation with the UNMIK DOJ, coordinated child protection
policies, and the MLSW Department of Social Welfare has the responsibility
for implementing interventions for the care and protection of children. In
June, the International Program on the Elimination of Child Labor under the
International Labor Organisation organized Kosovo's first workshop to establish
a child labor monitoring system and signed a memorandum of understanding
with UNMIK on child labor prevention.
Local and international NGOs, such as Save the Children, began children's
rights campaigns to raise awareness of these issues.
e. Acceptable Work Conditions
UNMIK regulations provide for a minimum wage, but did not set its level.
While many international agencies and NGOs paid adequate wages, the average
full-time monthly public sector wage of $204 (151 euros) and the average
private sector wage of $281 (208 euros) were insufficient to provide a decent
standard of living for a worker and family.
UNMIK regulations provided for a standard 40-hour work week, required rest
periods, limited the number of overtime worked to 20 hours per week and 40
hours per month, required payment of a premium for overtime work, and prohibited
excessive compulsory overtime. Employers often failed to implement these
regulations under conditions of high underemployment and unemployment.
Labor inspectors enforced health and safety standards, and the Kosovo Assembly
passed a Law on Labor Inspectorate in 2003; however, it had not been implemented
by year's end. The law does not permit employees to remove themselves from
dangerous workplaces without jeopardizing their continued employment.
MONTENEGRO
Montenegro is a constituent republic of the state union of Serbia and Montenegro
(SaM). Montenegro has a president and a parliamentary system of government.
Filip Vujanovic was elected President in May 2003. A coalition led by Milo
Djukanovic (currently prime minister) won a majority of seats in Parliament
in 2002 elections. International monitors deemed both elections generally
free and fair. The Montenegrin Government acted largely independently from
the Republic of Serbia on most issues. Montenegro has a separate customs
regime, a separate visa regime, its own central bank, and uses the euro rather
than the Yugoslav dinar as its currency. The Constitution provides for an
independent judiciary; however, courts often were subject to political influence
and corruption and remained overworked and inefficient.
The Republic's police, under the authority of the Ministry of Internal Affairs
(MUP), have responsibility for internal security. The Montenegrin State Security
Service (SDB), also located within the MUP, has authority to conduct surveillance
of citizens. While civilian authorities generally maintained effective control
of the security services, there were a few instances in which elements of
the security forces acted independently of government authority. Some members
of security forces committed human rights abuses.
The economy, more market-based than state-owned, was mixed agricultural,
industrial, and tourist-oriented. The population was approximately 686,000,
including refugees and displaced persons from Kosovo. Real gross domestic
product growth for the year was approximately 4.1 percent, and annual inflation
was approximately 4 percent. During the year, wages significantly outpaced
inflation but remained low compared with the cost of living.
The Government generally respected the human rights of its citizens; however,
there were problems in some areas. Police at times beat and abused civilians.
Impunity was a problem. Media independence was a problem. Pressure from politicians
sometimes resulted in distorted coverage of events by state and some private
media. Domestic violence and discrimination against women continued to be
problems. Trafficking in women and children for sexual exploitation continued
to be a problem. Some ethnic discrimination persisted, particularly with
regard to Roma.
RESPECT FOR HUMAN RIGHTS
Section 1 Respect for the Integrity of the Person, Including Freedom From:
a. Arbitrary or Unlawful Deprivation of Life
There were no reports of the arbitrary or unlawful deprivation of life committed
by the Government or its agents.
b. Disappearance
There were no reports of politically motivated disappearances.
c. Torture and Other Cruel, Inhuman, or Degrading Treatment or Punishment
The law prohibits such practices; however, police occasionally beat suspects
during arrest or while suspects were detained for questioning. The reported
cases of police beatings were less severe and fewer in number than in previous
years.
There were no actions taken against the police officer responsible for the
May 2003 beating of Igor Zindovic by year's end.
The local state prosecutor initiated an investigation of police inspector
Dobrasin Vulic and three other unidentified police officers for the August
2003 beating of Nikola Popovic. The investigation was ongoing at year's end.
During the year, the local state prosecutor dropped disciplinary proceedings
against two police officers for beating Izet Korac in October 2003, citing
lack of evidence.
During the year, three police officers were tried for the 2002 beating of
Darko Knezevic; one officer was given a suspended sentence of 7 months while
the two other officers were acquitted.
During the year, six police officers in Berane were tried for beating five
Muslim men in Petnjica in 2002. One officer, a probationary recruit, was
disciplined and fined 50 percent of his salary, and his contract was not
renewed. The other five officers were acquitted.
Prison conditions generally met international standards; however, some problems
remained. Prison facilities were antiquated, overcrowded, and poorly maintained.
Due to inadequate prison budgets, prisoners often had to obtain hygienic
supplies from their families, although the prisons provided basic supplies
to those who could not obtain them otherwise.
Women were held separately from men. The law mandates that juveniles be
held separately from adults and pretrial detainees be held separately from
convicted criminals; however, in practice, this did not always occur due
to overcrowding.
The Government permitted prison visits by human rights observers, including
the International Committee of the Red Cross and local nongovernmental organizations
(NGOs). The Ombudsman, elected by Parliament in 2003, had the right to visit
detainees and prisoners at any time, without prior notice. The Ombudsman's
office routinely made prison visits, meeting with detainees and inmates.
d. Arbitrary Arrest or Detention
The law prohibits arbitrary arrest and detention, and, unlike in previous
years, the Government generally observed these prohibitions.
The MUP controls both National and Border Police. These two services generally
were effective in maintaining basic law and order; however, their effectiveness
in fighting organized crime was limited. A sizable percentage of the police
force was made up of Bosniaks (Bosnian Muslims), many of whom were deployed
in a predominantly Muslim area in the north known as the Sandzak. Impunity
was a problem. The Government investigated some police abuses. Criminal procedures
and sentences against police were rare; when initiated, they were often prolonged
with convictions resulting in minor penalties.
Corruption was a problem; the small, close-knit society discouraged reporting
corruption and provided criminals access to law enforcement officers.
The international community provided substantial financial and technical
assistance to upgrade the quality of training and facilities for the police,
with a special focus on combating trafficking in persons. Assistance also
was provided to train the police to better combat organized crime.
The new Criminal Procedure Act took effect in April, and replaced all previous
criminal procedure laws. The act defines the authority of police in pretrial
processes and permits police involvement in these processes only with the
approval of a judge. Training of police lagged, hampering full implementation
of the new act; however, reported beatings of prisoners in pretrial detention
declined. The law also contains new measures for combating organized crime
and for in-court witness protection. The Organization for Security and Cooperation
in Europe (OSCE) noted that the act strengthens protection of human rights
and freedoms of citizens while giving more power to police, prosecutors,
and courts to combat the most serious criminal offenses.
Arrests require a judicial warrant or "high suspicion that the suspect
committed an offense." A suspect could be detained for up to 48 hours
before being taken before a judge; the law provides for access to an attorney
in this initial period, which in at least some cases did occur. Most abuses
occurred in this initial detention period (see Section 1.c.). There is no
general requirement for a juvenile suspect to have an adult present during
police interrogation; however, if a juvenile faces a sentence of 5 years
or more, an attorney must be present. If a criminal case goes to trial for
a crime with a possible sentence greater than 5 years, a lawyer must be appointed
if the defendant cannot afford one. There is a system of bail; however, it
was not widely used because citizens could rarely raise money for bail. Pretrial
prisoners were permitted visits by family members and friends, and this was
generally respected in practice. Long trial delays, combined with the difficulty
in meeting conditions for bail, occasionally led to lengthy pretrial detention.
e. Denial of Fair Public Trial
The Constitution provides for an independent judiciary; however, a historical
lack of cooperation between police and prosecutors, a backlog of cases, often
primitive courtroom facilities, and corruption remained problems. The Government
at times influenced prosecutors for political reasons.
The court system consists of municipal, higher (or district), and supreme
courts at the republic level. The 2002 Law on Courts mandates formation of
an Appeals Court and an Administrative Court to reduce the burden on the
Supreme Court; however, these new courts had not been formed by year's end.
During the year, a Judicial Council was established and began functioning
in accordance with the law. The Supreme Court President chairs the Council,
and other members include judges, lawyers, and academics; no executive branch
members are included. The Judicial Council selects and disciplines judges
and handles court administration, such as preparation of the judiciary's
budget request. The law also requires that cases be assigned to judges by
rotation.
The law provides for the right to a fair trial, the presumption of innocence,
access to a lawyer, and the right of appeal; although the Government at times
influenced the judiciary, these rights were generally respected in practice.
There were no war crimes trials in Montenegro during the year.
By the end of the year, the Supreme Court had not ruled on Nebojsa Ranisavljevic's
appeal of the 2002 conviction by the Bijelo Polje District Court for a war
crime committed in Bosnia. The HCM continued to pursue its request for an
investigation of Dobrica Cosic.
There were no reports of political prisoners.
f. Arbitrary Interference with Privacy, Family, Home, or Correspondence
The Constitution prohibits such actions; however, the law allows the SDB
to eavesdrop on citizens without court authorization. Some observers believed
that police used wiretapping and surveillance against opposition parties
and other groups on a selective basis. Many individuals and organizations
operated on the assumption that they were, or could be, under surveillance.
Citizens could inspect secret files kept on them by the SDB from 1945 to
1989; however, they did not have access to post-1989 files.
Eviction of Roma from illegal settlements, and sometimes legal residences,
was a problem (see Section 5).
Unlike in the previous year, there were no reports that membership in the
appropriate political party was a prerequisite for obtaining positions or
advancing within certain parts of the Government.
Section 2 Respect for Civil Liberties, Including:
a. Freedom of Speech and Press
The Constitution and laws provide for freedom of speech and of the press;
however, there were some restrictions of freedom of the press in practice.
Despite some steps to move away from government control of the media, certain
media retained close ties to the Government. Officials brought or threatened
libel suits when accused of wrongdoing. The motive for the May 27 killing
of Dusko Jovanovic, the director and editor-in-chief of the leading opposition
daily Dan, remained unknown at year's end; however, Dan and other media outlets
called the killing a major attack on freedom of the press and journalistic
safety. The Government indicted one suspect in connection with the killing
and was seeking other suspects at year's end.
The independent media was active and expressed a wide variety of political
and social views without government restriction.
The Media Law mandates regulatory structures designed to insulate former
state-owned media from direct party control; these include a Radio and Television
Council (RTVCG) which took over editorial oversight of the National Public
Radio and Television from the Government. The Council was formed in 2003,
with members selected by a variety of NGOs and professional groups; however,
some observers noted that many Council members had close ties to the Government.
Only one out of a dozen local, government owned newspapers was privatized;
the other municipal-owned papers went out of publication due to lack of private
capital.
The print media consisted of private news outlets and one national state-owned
newspaper, which published a wide variety of domestic and foreign articles.
Domestic radio and television stations regularly broadcast programs from
Belgrade's BK Television, Croatian National Television, Italian National
Television, the British Broadcasting Corporation, Deutsche Welle, the Voice
of America, and Radio Free Europe.
During the year, radio and television stations could not get licenses to
broadcast because of delays in transferring the regulatory authority from
the Government to an independent regulatory body. The regulatory Broadcasting
Agency was established in 2003; on December 29, it issued its first public
tender for allocation of frequencies but had not begun allocating licenses
by year's end.
In support of efforts to pass a law on direct elections for the State Union
parliament, on October 20, part of the opposition ended a 16-month boycott
of the Parliament. The opposition started the boycott when the RTVCG Council
ordered that full coverage of Parliament cease in 2003, arguing that government
domination of the media made it necessary for citizens to see unedited parliamentary
coverage. On October 19, the editorial team of RTVCG declared that it would
provide live coverage of all parliamentary sessions. Essentially all opposition
parties returned to the Parliament by year's end; however, one party with
one Member of Parliament remained out.
There were no publicized cases of direct government censorship of the media;
however, officials continued to bring libel suits against some media outlets,
the newspaper Dan in particular, when the media accused them of wrongdoing.
On September 20, the Basic Court in Podgorica fined the deputy editor-in-chief
of Dan $18,900 (14,000 euros), in a libel suit filed by Prime Minister Djukanovic.
Dan had reprinted a Belgrade newspaper's article alleging Djukanovic's involvement
in a notorious human trafficking case. A second libel case by Djukanovic
against Dan, for printing an opinion piece asserting that Djukanovic used
the services of trafficked women, ended when Dan's editor was acquitted by
the court. Dan was fined $8,100 (6,000 euros) for defamation in a separate
libel suit brought by the chief of the State Security Service. Despite the
continued risk of libel suits, there continued to be a modest increase in
the willingness of the media to criticize the Government.
The appeal of former editor-in-chief of Dan, Vladislav Asanin, in the 2001
Djukanovic case remained pending at year's end.
The Government did not restrict access to the Internet or academic freedom.
b. Freedom of Peaceful Assembly and Association
The Constitution provides for freedom of assembly and association, and the
Government generally respected these rights in practice.
c. Freedom of Religion
The law provides for freedom of religion, and the Government generally respected
this right in practice. There was no state religion, although the Montenegrin
Constitution mentions the Orthodox Church, Islamic Religious Community, and
Roman Catholic Church as equal and separate from the State, and the Serbian
Orthodox Church received some preferential treatment in practice.
While there was no formal registration requirement for religions, religious
groups had to register as citizen groups with the Montenegrin MUP and the
Republic Department of Statistics in order to gain status as a legal entity,
which is necessary for real estate and other administrative transactions.
There were no reported problems with registration in practice.
There was no progress noted during the year on restitution of previously
seized church property.
Religion and ethnicity were intertwined closely and in many cases it was
difficult to identify discriminatory acts as primarily religious or primarily
ethnic in origin. Minority religious communities reported better cooperation
with state organizations leading to increased ability to operate normally;
however, some elements in society continued to discriminate against such
communities.
Tensions continued between the canonically unrecognized Montenegrin Orthodox
Church and the Serbian Orthodox Church. These tensions stemmed from disputes
over claims to the large patrimony of the Montenegrin Orthodox Church from
before its absorption into the Serbian Orthodox Church in 1920 and over political
questions. Pro-Serbian political parties strongly supported moves to establish
the Serbian Orthodox Church as the official state religion, while proindependence
parties pushed for the recognition of the Montenegrin Orthodox Church. Contention
between the two churches was not marked by the level of violence seen in
previous years; however, the Serbian Orthodox Church reported harassment
and the failure of local police to intervene to prevent threatened violence.
For a more detailed discussion, see the 2004 International Religious Freedom
Report.
d. Freedom of Movement within the Country, Foreign Travel, Emigration, and
Repatriation.
The Constitution provides for these rights, and the Government generally
respected them in practice.
The law prohibits forced exile, and the Government did not employ it.
There were approximately 17,000 internally displaced persons (IDPs) from
Kosovo. The majority of IDPs were ethnically Montenegrins or Serbs; however,
there were also Roma (1,300) and others. Discrimination and harassment against
Roma remained a serious problem (see Section 5).
The law provides for the granting of refugee status to persons in accordance
with the 1951 U.N. Convention Relating to the Status of Refugees or its 1967
Protocol. There is no law that provides for asylum. In practice, the Government
provided some protection against refoulement, the return of persons to a
country where they feared persecution. The Government granted refugee status.
Such cases were referred to the office of the U.N. High Commissioner for
Refugees (UNHCR) in Belgrade for determination. Refugees that the UNHCR determined
had legitimate fears of persecution were then resettled elsewhere. Persons
who entered Montenegro illegally claiming fear of persecution were sent to
Belgrade, where they were detained for up to 3 weeks in a special jail. In
these cases, the UNHCR also was requested to determine the legitimacy of
persecution claims.
The Government generally cooperated with the UNHCR and other humanitarian
organizations in assisting refugees and asylum seekers. According to the
UNHCR, there were approximately 8,400 refugees in Montenegro, the majority
of whom were from Bosnia and Herzegovina, with most of the remainder from
Croatia. Conditions for refugees varied; those with relatives or property
in the country were able to find housing and, in some cases, employment.
Approximately 1,300 Romani IDPs lived in collective centers with limited
access to health care and education; however, the Government took measures
during the year to move these Roma out of camps into more permanent and private
living arrangements.
The law treats refugees as economic migrants and deprives them of the right
to register with the Montenegrin Employment Bureau, a right IDPs also lacked;
unregistered persons were denied full and equal access to the local labor
market. The 2003 Decree on Employment of Nonresident Physical Persons was
designed to limit economic migration; however, a $3.38 (2.5 euros) per-day
surcharge it levied on employment of nonresidents also applied to refugees
and IDPs, making their labor more expensive than comparable labor of Montenegrin
citizens.
Section 3 Respect for Political Rights: The Right of Citizens to Change
Their Government
The Constitution provides citizens with the right to change their government
peacefully, and citizens exercised this right in practice through periodic,
free, and fair elections held on the basis of universal suffrage.
Filip Vujanovic was elected President in May 2003 in generally free and
fair elections. Djukanovic has been in power as President or Prime Minister
almost all of the previous 13 years. Prime Minister Djukanovic's coalition,
and a coalition led by Socialist People's Party president Predrag Bulatovic
of pro-Serbia opposition parties dominated the political scene in Montenegro.
The opposition coalition collapsed in 2003 following a series of interparty
disagreements. The opposition has boycotted the Parliament since public television's
2003 decision to reduce live coverage of parliamentary sessions (see Section
2.a.).
There was a widespread perception of government corruption, particularly
the executive and judicial branches.
There is no law providing public access to government information.
There were 8 women in the 75-seat Parliament, and 2 women in the cabinet
(Ministers of Culture and Foreign Economic Relations). Vesna Medenica, a
female judge, is the State Prosecutor. At year's end, there was one female
mayor in Montenegro's 21 municipalities. In rural areas, husbands commonly
directed their wives' voting.
There were 11 members of ethnic minorities in the 75-seat legislature, and
3 in the Cabinet. Ethnic Albanians and Bosniaks participated in the political
process, and their parties, candidates, and voters participated in all elections.
Four parliamentary seats are allocated by law to ethnic Albanians; two of
these seats were held by members of Albanian parties and the other two were
held by members of Prime Minister Djukanovic's coalition.
According to a 2003 survey by the Ministry for Protection of Rights of Minorities
and Ethnic Groups, there were no Roma in the state administration, and only
0.15 percent of local administration employees were Roma. In late September,
the Roma Republican Party was formed; it was the first political party representing
Romani interests.
Section 4 Governmental Attitude Regarding International and Nongovernmental
Investigation of Alleged Violations of Human Rights
A number of domestic and international human rights groups generally operated
without government restriction, investigating and publishing their findings
on human rights cases. Government officials were somewhat cooperative and
responsive to their views. There were a substantial number of NGOs investigating
human rights cases, including HCM and the Center for Democracy and Human
Rights. NGOs were credited with helping to reduce police brutality and other
abuses.
The Government cooperated with the International Criminal Tribunal for the
former Yugoslavia (ICTY) in allowing access to witnesses. In September, government
representatives on the State Union Council for Cooperation with the ICTY
withdrew from the council, claiming lack of cooperation from Serbia; the
ICTY Prosecutor's office stated that the resignation was a local matter that
should not impair cooperation with the Tribunal.
Parliament established an Ombudsman in 2003 to protect human rights and
freedoms guaranteed by the Constitution, laws, ratified international human
rights agreements, and generally accepted principles of international law,
when these rights are violated by actions or omissions of state bodies, local
governments, or public services. The Ombudsman does not have authority over
the work of the courts, except in cases of prolonged procedure, obvious abuses
of procedure, and failure to execute court decisions. Anyone can appeal to
the Ombudsman, and the procedure is free of charge. Upon finding a violation
of human rights or freedoms, the Ombudsman may initiate disciplinary procedures
or dismissal of the violator. Failure to comply with the Ombudsman's request
for access to official data, documents, or premises, or to the Ombudsman's
request to testify at a hearing, is punished by fines of 10 to 20 times the
minimum monthly wage of $675 to $1,350 (500 to 1,000 euros). No fines were
imposed during the year. Although independent in practice, the Ombudsman
was more effective in responding to individual violations of human rights
than in addressing systemic problems.
A parliamentary committee on human rights continued to exist, but was inactive
during the year.
Section 5 Discrimination, Societal Abuses, and Trafficking in Persons
The law provides for equal rights for all citizens regardless of ethnicity,
social status, or gender; however, in practice, the Government provided little
protection against discrimination.
Women
High levels of domestic violence persisted, particularly in rural areas.
During the year, official agencies, including the police, did a better job
in responding to domestic violence; however, efforts were still inadequate.
Domestic violence is a crime punishable by a fine or prison sentence of up
to 10 years, depending on the seriousness of the offense or, if death results,
by a sentence of 3 to 12 years in prison. Victims of domestic violence rarely
filed complaints with the authorities. According to a survey conducted during
the year by the NGO SOS Hotline for Women and Child Victims of Violence-Podgorica,
only 30 percent of victims reported domestic violence incidents to police;
however, domestic violence-related offenses made up 30 percent of all police
arrests. The Government prosecuted a small number of domestic violence cases;
however, NGOs reported that judges refused to impose jail sentences even
though prosecutors routinely asked that convicted abusers be imprisoned;
most convictions resulted in probation.
Punishment for rape, including spousal rape, is 1 to 10 years' imprisonment;
however, the crime only can be prosecuted if the victim brings charges. According
to a local NGO, 80 percent of domestic violence cases against women involved
spousal rape; however, there were no reports of indictments of alleged rapists.
A lack of female police officers contributed to long delays in investigating
rapes, assaults, and offenses against women.
Prostitution is a crime, as are mediation and procurement of prostitution.
The Government took active measures to suppress prostitution, mediation,
and procurement.
Trafficking in women for sexual exploitation was a problem (see Section
5, Trafficking).
Sexual harassment was a problem. Women did not enjoy equal status with men,
and few women held upper-level management positions in government or commerce;
however, increasing numbers of women served as judges, and there were many
women in professional fields such as law, science, and medicine. Legally,
women were entitled to equal pay for equal work; however, in practice, they
did not always receive it.
Traditional patriarchal ideas of gender roles, which hold that women should
be subservient to male members of their families, continued to subject women
to discrimination in the home. In rural areas, particularly among minority
communities, women did not always have the ability to exercise their right
to control property, and husbands commonly directed wives' voting.
Children
The Government attempted to meet the health and educational needs of children;
however, insufficient resources impeded achievement of this goal. The educational
system provided 8 years of free, mandatory schooling. Although ethnic Albanian
children had access to instruction in their native language, some Albanians
criticized the Government for not developing a curriculum in which Albanians
could learn about their ethnic culture and history. Most Romani children
received little or no education beyond the primary school level; UNHCR and
the International Committee of the Red Cross (ICRC) began programs during
the year to make education more accessible for Romani children.
There were reports that child abuse was a problem, although there was no
societal pattern of such abuse. The law does not allow a juvenile to make
an allegation of a crime without a parent or guardian present; consequently,
there was almost no reporting of child abuse or incest.
Trafficking in girls for the purpose of sexual exploitation was a problem
(see Section 5, Trafficking).
Trafficking in Persons
The law prohibits trafficking in persons; however, trafficking in persons
remained a serious problem. There were reports that police and other officials
were involved in trafficking.
The new Criminal Code, which took effect in April, sets the punishment for
all trafficking in persons violations at up to 10 years' imprisonment. During
the year, 18 persons were arrested on suspicion of trafficking in persons;
15 were charged, 1 case was dismissed, and charges were pending in the other
cases at year's end. Nine cases from previous years were still in the courts;
one person was sentenced to 5 months in prison after retrial on appeal from
conviction. Convictions for trafficking remained infrequent and punishments
were weak, largely due to judicial leniency.
The National Coordinator appointed by the MUP chairs the antitrafficking
working group composed of relevant ministries, social services, the OSCE,
the International Organization for Migration (IOM), and NGOs. A subgroup
to combat trafficking in children was established in February. The Government
coordinated its antitrafficking efforts with other countries in the region,
particularly through the Southern European Cooperative Initiative Center
in Bucharest.
A controversial case involving the rape and torture of a trafficked woman
from Moldova, identified by the initials S.C., continued at year's end. Government
officials allegedly were involved directly in the purchase, sale, rape, and
torture of S.C. After a 4-month judicial investigation, Montenegrin Deputy
State Prosecutor Zoran Piperovic and two other suspects were charged with
mediation of prostitution, and a fourth person was charged with trafficking
in persons and mediation of prostitution. In June 2003, after reviewing the
judicial investigative report, Podgorica Prosecutor Zoran Radonjic dismissed
charges against all the suspects, citing insufficient evidence. Foreign governments,
the European Union, and the OSCE strongly criticized the decision not to
try the case. The Government had not implemented several 2003 recommendations
made by the international community concerning this case at year's end. Montenegro
remained primarily a transit point for trafficked persons, particularly women
and children, and, to a lesser extent, a destination. According to local
NGOs, foreign victims likely came from Romania, Ukraine, Moldova, Bulgaria,
and Russia, often passing through Belgrade and on to Kosovo or Albania, where
they continued on to Italy and other West European countries. The police
and NGOs reported larger number of cases of internal trafficking. Statistics
on trafficking were difficult to obtain, as traffickers increasingly stopped
holding their victims in public locales such as bars and nightclubs.
Traffickers were often Montenegrin nationals but sometimes worked with foreign
partners. They usually used fraud to entice their victims and resorted to
force and coercion to keep the victims from leaving. For example, in August,
four citizens were charged with trafficking when Ukrainians, who were lured
to Montenegro with false promises of high-paying jobs, instead were held
in what the MUP called "slavery," forced to do manual construction
labor in unhealthy conditions without pay, and were starved and sometimes
beaten if they refused to work.
The highly publicized "S.C." case and police crackdowns on nightclubs
and brothels may have forced the sex industry into a lower profile. Women's
organizations reported a decline in requests for help by trafficked women,
which they attributed to the removal of women from bars and nightclubs to
brothels set up in private residences, where they had less opportunity to
escape or be discovered.
A 2002 protocol provides procedures for protecting trafficking victims by
distinguishing them from prostitutes and illegal migrants, as well as by
establishing procedures for referring victims to appropriate social services;
however, according to local NGOs, law enforcement authorities continued to
mismanage some cases involving potential victims. The Government repatriated
victims with assistance from the IOM.
International organizations sponsored police training in methods of dealing
with human trafficking. Local NGOs, with funding from international donors,
ran a shelter in Podgorica and hotlines throughout Montenegro; the Government,
in cooperation with the IOM and OSCE, opened a second shelter in March. Internationally
sponsored public awareness campaigns continued to be conducted throughout
the country.
Persons with Disabilities
There was no official discrimination against persons with disabilities in
employment, education, access to health care, or in the provision of other
state services; however, there was societal discrimination against persons
with disabilities. The law mandates access to new official buildings for
persons with disabilities, and the Government enforced these provisions in
practice; however, facilities for persons with disabilities were inadequate,
including at polling stations. The Government provided mobile voting for
handicapped or ill voters who could not come to polling stations.
National/Racial/Ethnic Minorities
Societal discrimination against ethnic minorities was a problem. Prejudice
against Roma was widespread, and local authorities often ignored or tacitly
condoned societal intimidation or ill treatment of Roma, some of whom were
IDPs from Kosovo. According to a local NGO, 70 percent of Roma were illiterate,
70 percent did not speak the local language, 95 percent were officially unemployed,
40 percent had no access to public utilities, and 90 percent lived below
the poverty level.
Romani IDPs, who lived primarily in collective centers and scattered settlements
throughout the country, often lacked identity documents and access to basic
human services (see Section 2.d.). Eviction from illegal settlements and,
sometimes, legal residences was a serious problem. During the year, there
was some limited official recognition of the problem, with authorities in
the capital providing land and utility connections for an international NGO
project to replace illegal and inadequate Romani housing.
Some Bosniaks complained that the division of the Sandzak region between
Montenegro and Serbia, which also divided some families and property, created
some problems for residents.
Section 6 Worker Rights
a. The Right of Association
The law provides for the right of all workers to join and form unions of
their choosing; however, military personnel may not form unions. Non-military
workers exercised this right in practice. Most, but not all, of the workforce
in the official economy was unionized.
b. The Right to Organize and Bargain Collectively
The law allows unions to conduct their activities without interference,
and the Government protected this right in practice. The law provides for
the right of collective bargaining; however, collective bargaining remained
at a rudimentary level of development. The law provides for the right to
strike, and workers generally exercised this right in practice; however,
the law prohibits strikes by military and police personnel.
c. Prohibition of Forced or Compulsory Labor
The law prohibits forced or compulsory labor, including by children; however,
there were reports that such practices occurred (see Sections 5 and 6.d.).
d. Prohibition of Child Labor and Minimum Age for Employment
The official minimum age for employment is 15 years, although in farming
communities it was common to find younger children assisting their families.
Children also could be found in a variety of unofficial retail jobs, typically
washing car windows or selling small items such as newspapers. The high unemployment
rate ensured that there was little demand for child labor in the formal sector.
Some children worked in the "gray zone" between voluntary and forced
labor; however, there were no reports that such practices occurred systematically.
e. Acceptable Conditions of Work
The national minimum wage was $67.50 (50 euros) per month, which did not
provide a decent standard of living for a worker and family. The law requires
a 30-minute rest period daily, limits hours worked to 40 per week except
in specified unusual circumstances, and requires an unspecified premium for
work in excess of 40 hours per week.
The Government did not give high priority to the enforcement of established
occupational safety and health regulations. Workers did not have the right
to remove themselves from situations that endanger health and safety without
jeopardy to their employment.
SRBIJA I CRNA GORA
Izveštaji o stanju ljudskih prava po zemljama za 2004. godinu
Objavila Kancelarija za demokratiju, ljudska prava i rad
28. februar 2005.
Državna zajednica Srbije i Crne Gore (SCG) je ustavna republika koja se
sastoji od relativno velike Republike Srbije i mnogo manje republike Crne
Gore. * Dve republike zadržale su veći deo stvarne vlasti, dok se odgovornosti
vlade državne zajednice u osnovi svode na Ministarstvo spoljnih poslova,
vojsku (VSCG, bivša VJ), ljudska i manjinska prava, inostrane i domaće ekonomske
i trgovinske odnose. Srbija ima parlamentarni sistem sa vladom na čijem je
čelu premijer Vojislav Koštunica. Boris Tadić izabran je za predsednika posle
dva kruga glasanja 13. i 27. juna, na izborima koji su uglavnom ocenjeni
kao slobodni i fer. Nova višestranačka vlada formirana je u martu. Ustav
predviđa nezavisno sudstvo; međutim sudstvo je bilo neefikasno i često podložno
političkom uticaju i korupciji.
Vojska SCG je preko ministra odbrane podređena Vrhovnom savetu odbrane (VSO),
čiji su članovi sa pravom glasa predsednici SCG, Srbije i Crne Gore. Vojska
je nadležna za spoljnu odbranu zemlje. U Srbiji policija, kao sastavni deo
Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), ima zadatak da sprovodi zakon i održava
red. Bezbednosna obaveštajna agencija (BIA) nalazi se pod kontrolom srpske
vlade kao celine, koja u stvari tu kontolu predaje premijeru. Civilne vlasti
uglavnom imaju kontrolu nad snagama bezbednosti. Neki članovi snaga bezbednosti
izvršili su zloupotrebe ljudskih prava.
Ekonomija je bila u tranziciji, od sistema koji se zasnivao na društvenoj
imovini ka tržišnom sistemu, koji je mešavina industrije, poljoprivrede i
uslužnih delatnosti. Izuzimajući Kosovo, broj stanovnika u Republici Srbiji
iznosi 7,5 miliona, dok u celoj SCG ima 8,2 miliona. U toku godine domaći
bruto produkt u SCG porastao je za 6 %. Prosečna plata planirana je tako
da nadmaši inflaciju. Raspodela prihoda i ekonomske mogućnosti nisu bile
ujednačene. Siromaštvo i nezaposlenoct najveći su u južnoj i istočnoj Srbiji,
među izbeglicama iz ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (BIH), kao i
među interno raseljenim licima (IDP) sa Kosova.
Vlada je uglavnom poštovala ljudska prava svojih građana, ali je ipak, u
nekim oblastima, bilo problema. Policija je s vremena na vreme tukla pritvorene
i maltretirala građane. Policija je efikasno vršila istrage ubistava visokih
ličnosti izvršena za vreme Miloševićeve ere; međutim, postoje problemi zbog
nekažnjavanja prestupnika i korupcije. Sudovi su i dalje zagušeni predmetima
i paralizovani zbog administrativnih problema, pa se sudski procesi odvijaju
veoma sporo. Sud za ratne zločine, koji je kao deo Opštinskog suda grada
Beograda osnovan 2003. godine, počeo je tokom ove godine sa suđenjima za
ratne zločine. Mediji su bili uglavnom nezavisni; međutim, novinari su sprovodili
izvesnu samocenzuru zbog opasnosti da budu izvedeni na sud po privatnoj parnici
i zbog indirektne političke manipulacije.
Bilo je slučajeva proizvoljnih hapšenja i pritvora. Sudstvo je i dalje podložno
političkom uticaju. Slaba saradnja između sudstva i drugih vladinih ustanova
usporila je primenu zakonodavnih reformi.
Dve osobe u Srbiji, koje su optužene od strane Međunarodnog tribunala za
bivšu Jugoslaviju (ICTY), predale su se Tribunalu. Vlada je Tribunalu dostavila
mnoga dokumenta i dala dopuštenje svedocima da svedoče; međutim, ICTY je
i dalje ostaje nezadovoljan sveukupnom saradnjom SCG, naročito zbog toga
što veruje da je glavni optuženi Ratko Mladić na slobodi u Srbiji.
U martu mesecu, posle antisrpskog nasilja na Kosovu bilo je nekoliko slučajeva
društvenog nasilja i diskriminacije usmerenih protiv verskih manjina. Nasilje
i diskriminacija žena i etničkih manjina predstaljali su problem. Trgovina
ženama i decom i dalje je problem, u vezi sa kojim je vlada preduzela korake
u pravcu rešavanja.
POŠTOVANJE LJUDSKIH PRAVA
Odeljak 1
Poštovanje integriteta ličnosti, koje ne dozvoljava:
a. Proizvoljno ili nezakonito lišavanje života
Nije bilo političkih ubistava; međutim 15. maja policija je pucajući ubila
naoružanog prestupnika na administrativnoj granici sa Kosovom. Zajedno sa
predstavnikom Kosovskih snaga (KFOR), koje predvodi NATO, policija je istražila
slučaj i utvrdila da je pucanje bilo opravdano.
Suđenje osumnjičenima za ubistvo premijera Đinđića u martu 2003. godine još
je trajalo na kraju godine. Đinđića su navodno ubili pripadnici Crvenih beretki
(autonomne policije državne bezbednosti iz doba predsednika bivše Federativne
Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića), u dogovoru sa pripadnicima organizovanog
kriminala, tzv. Zemunskim klanom.
Policijske istrage došle su do nekih saznanja u vezi sa političkim ubistvima
iz ranijih godina. Suđenje dvojici bivših policajskih funkcionera i još petorici
drugih optuženika (od kojih se dvojica još kriju na slobodi) za ubistvo bivšeg
šefa Beogradske policije Boška Buhe 2002. godine, završeno je oslobađajućom
presudom u novembru zbog nedostatka dokaza.
Ponovno suđenje bivšem šefu Resora državne bezbednosti (RDB) Radomiru Markoviću
za pokušaj ubistva vođe Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, 1999. godine,
kada su ubijene četiri osobe počelo je 2.februara. Obnovljeni proces još
je trajao na kraju godine i Marković je još u zatvoru.
Suđenje devetorici ljudi za ubistvo bivšeg predsednika Srbije Ivana Stambolića
i pokušaj ubistva Vuka Draškovića 2000. godine počelo je 23. februara. Proces
koji se vodi u beogradskom Specijalnom sudu za borbu protiv organizovanog
kriminala, još uvek je trajao na kraju godine.
Domaći sudovi i ICTY nastavili su sa suđenjima za zločine počinjene za vreme
sukoba u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, između 1991-1999, uključujući i suđenje
bivšem predsedniku SRJ i Srbije Slobodanu Miloševiću u ICTY-u. (Vidi Odeljak
1.e i 4).
U toku ove godine nije bilo poginulih od nagaznih mina.
b. Nestanak lica
Nije bilo slučajeva politički motivisanih nestanaka.
U toku godine SCG i srpske vlasti nastavile su da sarađuju sa susednim zemljama
i međunarodnim organizacijama na traganju za nestalim licima i istraživanju
grobnica otkrivenih u Srbiji; međutim napreduje se veoma sporo.
U toku godine vlasti su izvršile ekshumaciju dva stratišta, gde je nađeno
77 tela nastradalih u sukobima u Hrvatskoj i BiH; od njih je identifikovano
21 telo i predato porodicama (9 u SCG i 12 u BiH). Vlasti su takođe identifikovale
181 telo, koja su prethodno bila ekshumirana iz masovnih grobnica iz sukoba
na Kosovu, i vratile ih na Kosovo. Radeći u saradnji sa međunarodnim organizacijama
i Međunarodnom komisijom za nestala lica, vlasti nisu do kraja godine završile
identifikaciju i repatrijaciju ostalih leševa.
c. Mučenje i druge surove, nehumane i ponižavajuće postupke i kazne
SCG i srpski zakoni zabranjuju takva dela, ali policija ponekad tuče pritvorena
lica i zlostavlja građane.
Odbor za ljudska prava iz Leskovca izvestio je da je u leskovačkom kraju
bilo manje slučajeva torture i maltretiranja od strane policije nego 2002.
i 2003, ali da se malo napredovalo u rešavanju nekadašnjih zloupotreba.
Generalni inspektor MUP-a potvrdio je da je u toku vanrednog stanja 2003.
bilo šest slučajeva mučenja od strane policije, ali je izjavio da počinioci
nisu identifikovani.
Do kraja godine mali broj tužbi koje su nevladine organizacije (NGO) podnele
u ime pojedinaca koji su tvrdili da su bili mučeni za vreme vanrednog stanja
2003. godine, povučene su na zahtev žrtava zbog toga što počinioci nisu mogli
biti identifikovani.
Policija najčešće tuče i fizički zlostavlja ljude za vreme hapšenja i prvobitnog
pritvora; sitni kriminalci su najčešće žrtve takvog zlostavljanja. U junu
mesecu jedan čovek koga je policija zaustavila radi provere ličnih dokumenata,
zatražio je identifikacioni broj policajca koji ga je zaustavio. Prema iskazu
žrtve, policajac ga je tada uveo u policijska kola i otprilike 10 puta udario
po glavi. Centar za humanitarno pravo (HLC) poslao je pismo o tom incidentu
Generalnom inspektoru MUP-a, koji je odgovorio da nema nikakvu informaciju
o tom slučaju. Posle toga, MUP nije istraživao taj slučaj.
Komitet za ljudska prava iz Leskovca izvestio je da su jednom prilikom 33
osobe iz Beograda bile maltretirane posle privođenja u policijsku stanicu
u Vlasotincu.
Prijavljen je slučaj da je policija pretila jednom čoveku da će ga sudski
goniti zato što je rekao da će ih tužiti zbog zlostavljanja. U drugom slučaju,
jedan čovek iz Zrenjanina, koji je tvrdio da su ga 13. januara policajci
tukli u njegovom kafiću, podneo je privatnu tužbu 24. avgusta, zbog toga
što niko nije odgovorio na njegovu prethodnu žalbu. Opštinski tužilac podneo
je tužbu protiv dva policajca (Zorana Gagića i Dragana Bojanića) zbog zlostavljanja
dok su bili na dužnosti, kao i protiv vlasnika kafića zato što je ometao
policiju u vršenju dužnosti. Za razliku od prethodnih godina, nije prijavljen
nijedan slučaj da su policajci tukli ili pretili batinama da bi sprečili
pritvorenike da podnesu prijave zbog ranijeg zlostavljanja.
Javni tužilac podneo je tužbu protiv trojice policajaca koji su avgusta
2003. godine tukli jednog čoveka 30 dana, tj. za sve vreme pritvora. Rasprava
po tužbi istog čoveka za ranije brutalno ponašanje policije prema njemu iz
2001. godine, morala je da bude odložena, jer se optuženi policajci nisu
pojavili na sudu.
U toku godine, vođeni su postupci u vezi sa slučajevima iz ranijih godina
protiv policajaca koji su optuženi da su tukli pritvorenike da bi iznudili
priznanje. Smatrajući da nema dovoljno dokaza da su dela bila izvršena, javni
tužilac je odbacio tužbu koju je HLC podneo 2003. protiv neidentifikovanovanih
članova čačanske policije. U tužbi HLC-a tvrdilo se da su maja 2003. godine
neidentifikovani članovi policije pretili i udarili Željka Popovića pokušavajući
da od njega iznude priznanje da je izvršio krađu. Nakon što je tužba bila
odbijena, HLC je podneo tužbu u privatnoj parnici i zahtevao dalju istragu.
Istražni sudija je 6. oktobra održao suđenje po pribvatnoj tužbi, a sve do
kraja godine proces nije okončan. Oktobra 2003. javni tužilac optužio je
Popovića za krađu, ali do kraja godine ovaj slučaj nije imao ni jedno ročište.
Dva policajca iz Vranja, koji su 2002. godine tukli Nenada Tasića osuđeni
su na 7 i 5 meseci zatvora, ali je sud oborio odluku javnog tužioca da se
tim policajcima ubuduće zabrani rad u policiji. Krajem godine Vrhovni sud
je još razmatrao ovaj slučaj. U aprilu je Prvi opštinski sud u Beogradu presudio
da država plati Tasiću 10.000 dolara (600.000 dinara) kao odštetu u građanskoj
parnici koju je podneo HLC. Okružni sud u Beogradu je 29. novembra potrvdio
ovu presudu.
Razmatran je i slučaj Roma Nebojše Maljića, koga je leskovačka policija
navodno tukla palicama 2002. godine. Posle napada Maljića su optužili da
je ometao policiju u vršenju dužnosti; suđenje protiv njega počelo je u toku
godine i na kraju godine još nije bilo završeno. Odbor za ljudska prava podneo
je prijavu protiv policajaca koji su zlostavljali Maljića, ali do kraja godine
suđenje nije započeto.
Uslovi u zatvoruma uglavnom su u skladu sa evropskim standardima; međutim
uslovi se veoma razlikuju od zatvora do zatvora, a neki zatvorski stražari
zlostavljaju zatvorenike. Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji (HCS)
utvrdio je da neki zatvori obezbeđuju zatvorenicima čiste i bezbedne uslove;
međutim, ima i takvih gde su zatvoranici prinuđani da žive u prljavim i nehumanim
uslovima, a to se naročito odnosi na bolnicu Beogradskog popravnog doma,
u kojoj se nalaze psihijatrijski zatvorenici. Kvalitet hrane varira od slabog
do jedva prihvatljivog, a zdravstvena zaštita je često neadekvatna. Čuvari
su nedovoljno obučeni za svoj posao i ne znaju da postupaju sa zatvorenicima.
U zatvorima se dogodilo nekoliko slučajeva prirodne smrti i samoubistava.
Neki zatvorenici žalili su se da ih drugi zatvorenici zastrašuju i povremeno
napadaju. Zatvorenici su mogli da prijave takve slučajeve zatvorskom osoblju
ili okružnom sudu; vlasti su uglavnom reagovale na njihove žalbe i smeštale
zatvorenike u zasebne ćelije, ili su ponekad disciplinski kažnjavale prestupnike
stavljanjem u samicu.
Muškarci i žene drže se u zatvoru u posebnim odeljenjima. Maloletnici treba
da budu smešteni odvojeno od odraslih, međutim u praksi to se nije uvek poštovalo.
Zatvorenici koji su čekali na suđenje držani su posebno od osuđenih zatvorenika.
Vlada je dozvolila Međunarodnom komitetu Crvenog krsta (ICRC) i lokalnim
nezavisnim monitorima iz organizacija za ljudska prava, uključujući i HCS,
da posete zatvore i razgovaraju sa zatvorenicima bez prisustva stražara.
Na domaćim suđenjima bilo je pretnji i napada na svedoke i potencijalne
svedoke.
d. Proizvoljna hapšenja i pritvaranje
Ustav zabranjuje proizvoljno hapšenje i pritvaranje ljudi i vlast se uglavno
držala ovih zabrana.
Otprilike 23.000 policajaca u Srbiji nalazi se u sastavu Sektora javne bezbednosti
MUP-a Srbije. Sektor se deli na sedam direktorata: uniformisanu policiju
(uključuje saobraćajnu i patrolnu policiju), kriminalističko istraživanje,
organizovani kriminal, jedinice za specijalne operacije (uključuju žandarmeriju
i specijalnu antiterorističku jedinicu, ili SAJ), odeljenje za personalna
pitanja i obuku, i graničnu policiju. Policija je podeljena po oblastima
na 33 sekretarijata. Sve opštinske i seoske jedinice su ogranci republičke
policije. Efikasnost policije bila je neujednačena i uglavnom ograničena.
Mnogi službenici policije, uključujući i najviše službenike, su preostali
kadar iz Miloševićevog režima. Većina policajaca su srpske nacionalnosti,
ali ima i Bošnjaka (bosanskih Muslimana), etničkih Mađara, i jedan mali broj
Albanaca i drugih etničkih manjina. U južnoj Srbiji, Multietničke policijske
snage sastoje se pretežno od etničkih Albanaca i Srba.
Korupcija i nekažnjeno ponašanje predstavljali su problem u policiji, a
u institucionalnom smislu postojalo je malo načina da se ponašanje policije
nadgleda i kontroliše. Zvanje Generalnog inspektora MUP-a je uvedeno 2003.
godine, koji je dobio ingerencije sa izvršnom snagom, ali je on na kraju
godine još uvek imao vrlo malo mogućnosti da vodi istrage. Ministar finansija
Mlađan Dinkić je izjavio 24. septembra da će nekoliko članova MUP-a biti
optuženo zbog protivpravnog prisvajanja novca prilikom ugovaranja kupovine
opreme; međutim do kraja godine nije pokrenut nikakav postupak protiv njih.
Ministar SCG za ljudska i manjinska prava ustanovio je 2003. godine telefonsku
liniju »SOS«, preko koje bi žrtve policijskog zlostavljanja i drugih zloupotreba
prijavljivale svoje slučajeve. Do kraja godine preko te telfonske linije
primljene su 934 potpuno dokumentovane prijave o raznim slučajevima. Vlada
je neke od tih slučajeva rešila. Na primer, zajednica Jehovinih svedoka prijavila
je da je nekoliko lica 2. decembra ušlo u njihov Kraljevski dom u Loznici
i tražilo 1.350 dolara (1.000 evra) mesečno, na ime zaštite, nagoveštavajući
da policija neće intervenisati. Ministarstvo za ljudska i manjinska prava
obavestilo je o ovom problemu MUP i prestupnici su bili pozvani na razgovor.
Pretnja se više nije ponovila. U toku godine vlada i Organizacija za evropsku
bezbednost i saradnju (OEBS) obučavali su policiju, između ostalog i o odnosima
u zajednici.
Prema rečima Generalnog inspektora MUP-a (IG), IG je u toku godine preporučio
pokretanje postupka protiv 15 službenika MUP-a, premeštanje 13 službenika
na druga radna mesta, smanjenje plate za 34 službenika, predavanje 23 slučaja
nelegalne ili nedolične aktivnosti službenika šefovima oblasnih sekretarijata
radi dalje istrage. Prema nalozima dobijenim od IG, šefovi oblasnih sekretarijata
preduzeli su disciplinske postupke protiv 12 službenika, prebacili su na
druga radna mesta 2 službenika, prijavili jednog službenika zbog nedoličnog
ponašanja, i preporučili smanjenje plate za 8 službenika. Pored toga, IG
je podneo 71 krivičnu tužbu protiv 83 službenika za dela zloupotrebe položaja,
davanje ili uzimanje mita, krivotvorenje, korupciju, prevare, predavanja
lažnog izveštaja, maltretiranje na dužnosti, nanošenja telesne povrede, nanošenja
lakše telesne povrede, nemoralan rad, otkrivanje službene tajne, posredovanje
u prostituciji, i neovlašćeno posedovanje oružja.
Sudovi su u nekim prilikama nalagali vlastima da isplate odštetu zbog policijskih
zloupotreba. U aprilu je Prvi opštinski sud u Beogradu naložio vladi da plati
odštetu od 10.000 dolara (600.000 dinara) Nenadu Tasiću po privatnoj tužbi
(vidi Sekciju 1.c.).
Zakonskim amandmanima donešenim u maju, očuvan je dvogodišnji limit pritvora
od optužbe do završetka prve instance suđenja kod velikog broja slučajeva,
ali je produžen limit od 4 godine za zločine koji podležu maksimalnoj kazni
od 40 godina zatvora. Amandmanima je takođe sa jedne na dve godine produžen
maksimalni pritvor, koji se sprovodi ako apelacioni sud poništi presudu suda.
Ovi amandmani donešeni su zbog taktike odugovlačenja koju su primenjivale
odbrane da bi oslobodile svoje klijente. Osoba koja ostane u nezakonitom
pritvoru može da zahteva rehabilitaciju i odštetu od vlade.
U izvesnim slučajevima policija je opunomoćena da hapsi i bez naloga nadležnog
sudije, recimo, kada postoji osnovana sumnja da je neka osoba izvršila ubistvo;
međutim, hapšenja se obično vrše samo sa nalogom. Istražni sudija mora da
odobri svaki pritvor koji je duži od 48 sati i ovo pravilo sprovodilo se
u praksi. Zakonski amandmani od maja meseca daju pravo pritvorenim licima
da se hitno obrate istražnom sudiji sa zahtevom da on odredi zakonitost njihovog
pritvora i da naredi oslobađanje iz pritvora, ako ustanovi da je pritvor
nelegalan. Uhapšena lica moraju odmah biti obaveštena o njihovim pravima;
međutim, postoje prijave da je bilo slučajeva da policajci nisu saopštili
pritvorenim licima da se ono što kažu može iskoristiti protiv njih. Kaucija
je dozvoljena ali se retko koristi; pritvorena lica za koja se predviđaju
kazne ispod 5 godina, često bivaju puštena pošto potpišu obavezu da će se
sami javiti na sud.
U principu, uhapšena lica imaju pravo na advokata; međutim, u praksi je
bilo slučajeva nepoštovanja ovog prava. Ima prijava da je policija u izvesnom
broju slučajeva vršila pritisak na advokate da sa okrivljenim licima samo
delimično razgovaraju nasamo, a bilo je slučajeva gde taj kontakt uopšte
i nije obavljen nasamo. Takođe je bilo slučajeva da se osumnjičena lica saslušavaju
bez prisustva advokata, a da u zapisniku piše da je advokat bio prisutan.
Članovima porodice je obično bilo dozvoljeno da posećuju zatvorenike. Nijedno
osumnjičeno lice nije moglo biti zadržano u pritvoru više od 3 meseca bez
ovlašćenja istrašnog sudije, niti više od 6 meseci bez podizanja optužnice;
ovo je u praksi poštovano. Zakon zabranjuje upotrebu sile, pretnje, prevare
ili iznuđivanja, kao i to da se dokazi dobijeni na taj način, koriste na
sudu. Da bi neka izjava mogla da se iskoristi na sudu, advokat osumnjičene
osobe mora da bude prisutan prilikom davanja izjave. Nije bilo slučajeva
da su izjave dobijene pod pretnjama ili iznuđene silom, bile korišćene na
sudu. Za razliku od prošle godine, nije bilo prijava da su pritvorena lica
držana u izolaciji.
Prijavljen je jedan slučaj da je jedan novinar priveden na »informativni
razgovor« (vidi Odeljak 2.a.).
Najveći problem predstavljao je produženi pritvor pre suđenja. Zakon zabranjuje
preterano kašnjenje države u pokretanju zvaničnog postupka protiv osumnjičenih
lica, kao i u otvaranju istrage; međutim, do takvih kašnjanja je redovno
dolazilo. Zbog neefikasnosti sudova, često je prolazilo mnogo vremena do
dolaska nekog slučaja na sud, a kad bi proces i započeo suđenja su trajala
suviše dugo (vidi Sekciju 1.e.).
e. Uskraćivanje javnog i pravičnog suđenja
Ustav predviđa nezavisno sudstvo; međutim sudovi su i dalje bili podložni
korupciji i političkom uticaju.
Sudovi su bili veoma neefikasni (neki sudski procesi trajali su godinama),
a nije bilo drugih zvaničnih kanala kojim bi se slučajevi mogli rešiti. Vlada
i sudstvo napravili su ove godine veoma mali napredak u pravcu implementacije
širokih organizacionih reformi propisanih zakonima o sudovima, sudijama i
javnim tužiocima iz 2001. godine. Narodna skupština izglasala je amandman
koji propisuje da tužioce imenuje Vrhovno sudsko veće, umesto ranijeg propisa
da to čini vlada, a Narodna skupština to naimenovanje potvrđuje.
Bilo je pokušaja zvaničnika vlade da miniraju sudske postupke koji su politički
osetljivi, čak i vršenjem pritiska na tužioce. Novinar Miša Vasić napisao
je u jednom od svojih članaka da je postojao telefonski poziv u kome je jedan
privatni advokat navodno pokušao da ubedi člana zemunske kriminalne grupe
Dejana Milenkovića »Bagzija« da lažno svedoči da je glavni svedok optužbe
u slučaju Đinđićevog ubistva umešan u jedno drugo ubistvo. U tom telefonskom
razgovoru, koji je navodno snimio bivši šef policije za organizovani kriminal
(UBPOK), advokat je tvrdio da ministar unutrašnjih poslova Jočić i šef BIA-e
Radomir »Rade« Bulatović podržavaju nagodbu da Dejan Milenković »Bagzi«,
koji je takođe jedan od optuženih u slučaju Đinđićevog ubistva, dobije status
zaštićenog svedoka u zamenu za lažno svedočenje (vidi Odeljak 2.a.). Nedeljnik
Vreme, u kome je objavljen Vasićev članak, objavio je kasnije navodne odlomke
iz tog telefonskog razgovora.
Savet ministara SCG zaustavio je 1. jula sve tekuće sudske procese u vojnom
sudu SCG dok politički lideri nisu rešili pitanje jurisdikcije i uloge vojnog
sudstva; vojni sudovi ostali su zatvoreni do kraja godine, s tim da budu
raspušteni 1. januara 2005. Pored vojnog suda, jedini drugi sud SCG, Sud
državne zajednice Srbije i Crne Gore, ustavnovljen je maja i juna, uz naimenovanje
njegovih sudija. Sud je zadužen za koordinaciju pravosuđa u državnoj zajednici,
koja se sastoji u rešavanju sudskih sporova između srpskih i crnogorskih
insitutcija, presuđivanju o žalbama građana koji tvrde da su im narušena
prava garantovana Ustavnom poveljom SCG, i u rešavanju sporova koje zajednička
carinska kancelarija SCG ne može da razreši.
Sudski sistem Srbije sastoji se od opštinskih i okružnih sudova, Vrhovnog
suda i Ustavnog suda. Specijalni sudovi za ratne zločine i organizovani kriminal
ustanovljeni su u okviru Okružnog suda grada Beograda. Ustavni sud donosi
odluke o ustavnosti zakona i propisa, a vlasti treba da sprovode njegove
odluke. Da bi se olakšao rad Vrhovnog suda, zakon propisuje da se ustanovi
administrativni apelacioni sud i druga instanca apelacionog suda, međutim,
2004. godine Narodna skupština odložila je osnivanje tih sudova do 2007.
godine, zbog toga što nisu izvršene potrebne pripreme za njihovo osnivanje.
Visoki sudski savet, koji sačinjavaju sudije Vrhovnog suda, predlaže sudije,
koje odobrava Narodna skupština. Visoki personalni savet, u zajednici sa
Narodnom skupštinom kažnjava i otpušta sudije; međutim, u toku godine nije
bilo otpuštanja.
Centar za obuku sudija organizovao je edukacione programe širom zemlje.
Međunarodne organizacije i nevladine organizacije, uključujući i HLC i Beogradski
centar za ljudska prava (BCHR), takođe su tokom godine organizovali obuku
za sudije.
Sudski procesi su uglavnom javni, ali su za vreme svedočenja svedoka države
(tj. lica protiv kojih su optužbe ili povučene ili nisu uopšte podnete, u
zamenu za svedočenje) zatvoreni za javnost. U sudovima ne postoje porote.
Po zakonu se pretpostavlja da su optuženi nevini i imaju pravo da ih advokat
zastupa, ako je potrebno na račun države, i da bude prisutan na suđenju.
Osim toga, sudovi moraju po potrebi da obezbede prevodioce. I odbrana i tužba
imaju pravo da se žale na presudu. Optuženi imaju pravo na pristup dokaznom
materijalu države i da ispituju svedoke. Sva ova prava se uglavnom poštuju
u praksi.
Zamenik javnog tužioca Milan Sarajlić, koga su teretili da je bio plaćen
od strane zamunskog klana organizovanog kriminala, pušten je iz zatvora zbog
slabog zdravlja. U toku godine ustanovljeno je da on nije mentalno sposoban
za suđenje, tako da suđenje nije ni zakazano.
Specijalni sud za ratne zločine je 9. maja 2004. godine počeo svoj prvi proces
(slučaj Vukovar-Ovčara; vidi u nastavku). Ovaj sud optuženima daje ista prava
kao i regularni sudovi.
Postoji polunezavisni Tužilac za ratne žločine, koga imenuje Narodna skupština,
i malobrojna Istražna služba za ratne zločine u okviru UBPOK-a, a obezbeđene
i specijalizovane sudske prostorije i namenska pritvorna jedinica pri Sudu
za ratne zločine.
17. marta 2004. Aleksandar »Saša« Cvjetan osuđen je na 20 godina zatvora
za ubistvo 19 etničkih Albanaca na Kosovu 1999. godine. U decembru je Vrhovni
sud naložio ponavljanje sudskog procesa da bi se utvrdila neka činjenična
i proceduralna pitanja, kao na primer da li je Cvjetanov advokat bio prisutan
za vreme priznanja zločina od strane optuženog.
U septembru je Vrhovni sud oborio presudu četvorici ljudi osuđenih za ratni
zločin u Sjeverinu, zbog toga što se na suđenju nije tačno odredilo koji
je optuženi izvršio koji zločin. Vrhovni sud naložio je ponovni sudski proces,
koji do kraja godine nije otpočeo.
ICTY je dva lica nižeg ranga, koja su umešani u masakr u Vukovaru (poznat
i kao slučaj Ovčara), prepustio srpskim vlastima da im sude. Specijalni tužilac
Srbije za ratne zločine proširio je istragu daleko premašujući informacije
dobijene od ICTY-a, i u januaru 2004. optužio osam osoba za taj zločin. Suđenje
šestorici optuženih počelo je 9. marta i to je bilo prvo suđenje u Specijalnom
sudu za ratne zločine. U maju su pridodate optužnice za još 12 lica. Dva
optuženika postali su svedoci države, a jedan je umro skočivši kroz prozor
pri pokušaju bekstva. Tako je ostalo 17 optuženika, a suđenje je i dalje
trajalo na kraju godine.
U toku godine počela su suđenja u odsustvu Miloradu Ulemeku »Legiji« i Dejanu
Milenkoviću »Bagziju« za ubistvo Đindića; međutim, Ulemek se predao pre kraja
suđenja. Članu SAJ jedinice Dejanu Demiroviću sudi se u odsustvu za ubistvo
19 etničkih Albanaca izvršeno u Podujevu na Kosovu 1999. godine. Na kraju
godine suđenja još nisu bila okončana, a nije se pojavio nijedan slučaj narušavanja
prava optuženih.
Nije bilo prijava političkih zatvorenika.
f. Proizvoljno mešanje u privatnost, porodicu, dom i korespondenciju
Ustav zabranjuje takva dela; međutim vlada je u nekim slučajevima u praksi
povredila ova prava. MUP po zakonu mora da zatraži sudski nalog pre praćenja
potencijalne kriminalne aktivnosti i sme da uđe u nečije prostorije samo
sa izvršnim nalogom, osim radi »spasavanja ljudi i imovine«; međutim, ponekad
u praksi policija nije poštovala ove zakonske propise.
Mnogi posmatrači smatraju da su vlasti selektivno nadgledale komunikacije
i prisluškivale razgovore, čitale imejlove i ozvučavale telefone.
Vlada nije ispunila svoje obećanje da će za javnost otvoriti tajne dosijee
sa podacijam o ljudima, koji su prikupljani za vreme starih režima. Oni dosijei
koji su malom broju ljudi dostavljeni na njihov zahtev, već su bili očišćeni
od dokumenata u kojima su mogli biti osetljivi izveštaji o tim osobama. Jedan
od ljudi koji je dobio svoj dosije, opomenut je da će ako objavi dokumente,
biti optužen da je otkrivao državne tajne.
Za razliku od prethodne godine, nije bilo proterivanja Roma iz divljih naselja.
Odeljak 2
Poštovanje građanskih sloboda, u koje spada sledeće:
a. Sloboda govora i štampe
Zakoni SCG i Srbije predviđaju slobodu govora i štampe; međutim, iako su
mediji često bez represalija kritikovali vladu, politički pritisak koji se
mogao očekivati sa raznih strana, nesigurna statutarna sitacija, i opasnost
od tužbi za klevetu, nametnuli su suzdržanost kod novinara, urednika i drugih
poslenika u medijima. Za razliku od prošle godine, viši članovi vlade nisu
vršili pritisak na medije.
U zemlji postoji mešavina privatnih medija i medija koja su delimično ili
potpuno vlasništvo vlade. Vlada je izdavala dnevni list Borbu i posedovala
jednu od najznačajnijih štamparija, takođe nazvanu Borba. Najstariji nacionalni
list Politika nalazi se u zajedničkom vlasništvu Nemačkog medijskog džina
WAS i vlade, ali je vodi nekoliko akcionarskih kompanija.
Vlada je finansirala novine na mađarskom jeziku, a medijska kuća koja je
u vlasništvu države, Radio Televizija Srbije (RTS), emituje nekoliko programa
na mađarskom jeziku. Radio stanice, čiji su vlasnici opštinske vlasti, takođe
emituju programe na jezicima manjina. Tanjug je državna novinska agencija
i mnoge televizijske stanice koriste njihove vesti.
RTS, koja je pod kontrolom države, ima najviše emisija kako na televiziji
tako i na radiju. Pored tri kanala RTS-a, vlada ima uticaja i na neke druge
krupne televizijske stanice, kao što su TV Politika i TV Novi Sad, i na tri
stanice Radio Beograda. Izveštavanje RTS-a bilo je uglavnom objektivno; međutim,
ponekad se primećivala blaga naklonjenost vladi. Na rukovodstvo kuće moglo
se politički uticati, pošto je vlada postavljala glavne urednike. Vlada je
18. marta zamenila generalnog direktora RTS-a Aleksandra Crkvenjakova i na
njegovo mesto postavila čoveka lojalnog vladi, Aleksandra Tijanića. Ministar
kulture i informisanja Dragan Kojadinović tvrdio je da je Crkvenjakov uklonjen
zbog manjkavog izveštaja o martovskoj provali anti-srpskog nasilja u martu
na Kosovu; međutim, mediji su objavili vest o Tijanićevom naimenovanju nekoliko
dana pre eskalacije nasilja na Kosovu. Upravni odbor RTS-a dao je ostavku
iz protesta zbog Tijanićevog naimenovanja.
Dve glavne privatne TV stanice, BK i TV Pink, imaju pristrasnu uređivačku
politiku naklonjenu vladi. Nakon što je vlada 2002. godine odobrila RTV B-92
privremenu dozvolu emitovanja programa po celoj republici, ne rešivši konačnu
dodelu frekvencija, ova medijska kuća instalirala je nove predajnike da bi
postala nacionalni kanal i mogla da konkuriše TV Pinku i BK. Za razliku od
prošle godine, glavni urednik RTV B-92 Veran Matić, nije ovog puta obavestio
javnost da su ga vlasti ponovo upozorile da njegova medijska kuća neće dobiti
radio ili televizijske frekvencije, ako ne promeni način izveštavanja. Otprilike
300 televizijskih stanica i 700 radio stanica koje nezavisno rade, emitovalo
je program sa privremenim dozvolama ili bez ikakvih zakonskih osnova.
Udruženje nezavisnih elektronskih medija (ANEM) je protestovalo 8. oktobra
protiv odluke Opštinskog suda u Trsteniku zbog odluke da dodeli vlasništvo
Televizije Trstenik, koja je deo lokalne javne kompanije RTV Trstenik, Srpskoj
pravoslavnoj crkvi. ANEM je tvrdio da je ova odluka, koja je kasnije u toku
godine povučena, prekršila odredbe zakona o privatizaciji elektronskih medija.
Radio stanice koje su bile u vlasništvu opština, vršile su pritisak na lokalne
novinare da ne izveštavaju o problemima opštinskih vlasti.
Desio se slučaj da je jedan novinar pozvan na »informativni razgovor«.
UBPOK je pozvao novinara Misu Vasica na informativni razgovor na zahtev Okružnog
javnog tužioca Beograda. Vasic je pozvan na razgovor nakon što je pisao o
telefonskom pozivu u kome je jedan privatni advokat navodno ponudio optuženom
status svedoka optužbe ako bude lažno svedočio u slučaju Đinđićevog ubistva.
Advokat je navodno tvrdio da su dva visoka funkcionera vlade podržala ovu
nagodbu (vidi Odeljak 1.e.).
Časopis hrvatske manjine Hrvatske riječi je 13. i 14. januara primio pet
pretećih telefonskih poziva sa anti-hrvatskom sadržinom.
Novinari redakcije vesti RTV B-92 su 27. marta otkrili bombu ispod svojih
kola, koja su bila parkirana u Raškoj, gradu na jugu Srbije, dok su novinari
bili na Kosovu i izveštavali o talasu nasilja protiv Srba. Policija nije
identifikovala prestupnike, a istraga se na kraju godine činila sporom i
neaktivnom.
Zakon obezbeđuje sistem propisa koji treba da podržavaju slobodne i nezavisne
medije, i nalaže formiranje Radio difuznog saveta, koji treba da transformiše
RTS u javni radiodifuzni servis i da dodeli radio i TV frekvencije. Međutim,
do kraja godine ovaj zakon nije primenjen. Neki posmatrači smatraju da je
stalni nedostatak jasnih smernica stvorio klimu koja je neprijateljski nastrojena
prema slobodnom izražavanju. Neki mediji otvoreno su pokušali da se ulaguju
vladi, u nadi da će dobiti povoljan tretman, kada novi reformatorski zakoni
o medijima budu u potpunosti primenjeni.
Kleveta je i dalje ostala krivično delo. Iako vlada nije podnela nijednu
krivičnu prijavu, nizak prag koji definiše klevetu pruža mogućnost pojedincima
iz vlade, kao i pripadnicima Miloševićevog režima, da dobiju privatne parnice
protiv medija koji su ih kritikovali. Kleveta se može kazniti zatvorom, a
sudovi imaju snagu da odrede »uslovnu kaznu« kojom će ućutkati novinare koji
su izneli uvrede, jer postoji opasnost da će ako dalje budu vređali, biti
odmah uhapšeni. Gradski sud u Šapcu je 16. marta osudio dopisnika Radio slobodne
Evrope i Radio Libertija, Hanibala Kovača, za klevetu i odredio mu 2 meseca
uslovne zatvorske kazne, zbog izveštaja iz 2003. godine, u kome je optužio
visokog funkcionera Srpske radikalne partije (SRS) i bivšeg ministra u Miloševićevoj
vladi Čedomira Vasiljevića, da je učestvovao u nasilnom preuzimanju jedne
administrativne zgrade 1999. godine. Maja meseca, novinarka Ljiljana Jokić
Kaspar osuđena je na 6 meseci zatvora, uslovno na 2 godine, zato što je napisala
da je Miroslav Savić služio u rezervnom sastavu Crvenih beretki, koje su
u vreme navodnog Savićevog službovanja, bile upletene u ubistvo premijera
Đinđića 2003. godine.
Na kraju godine tužilac nije pokrenuo nikakav postpak u vezi sa tužbom za
klevetu, koju je 2003. godine protiv Dinkića i Baraća podneo tadašnji ministar
MUP-a Dušan Mihajlović. Tužbe za klevetu koje je 2003. godine podneo direktor
za komunikacije u vladi Srbije, Vladimir »Beba« Popović protiv NIN-a, Vremena
i RTV B-92, odbačene su u toku godine. Član Demokratske stranke Radisav Ljubisavljević
povukao je svoju tužbu za klevetu podnetu protiv RTV B-92, 2002. godine.
Prema podacima HLC i BCHR, novinari ponekad sprovode samocenzuru zbog mogućih
tužbi za klevetu i straha da ne razljute javno mnjenje, naročito kada su
u pitanju teme koje se tiču ratova u bivšoj Jugoslaviji.
Za razliku od pređašnjih godina, vlada nije zabranila nijednu televizijsku
ili radio stanicu, niti bilo koji list. Međutim, vlada je zabranila distribuciju
knjige »Vojne tajne« zbog otkrivanja vojnih tajni. Oficiri Vojne policije
su 26. marta zaplenili ostatak od 251 knjige iako su imali ovlašćenje Vojne
policije da uzmu samo jedan primerak knjige. Vlada nije ograničila pristup
Internetu; bilo je međutim prijava da vlada selektivno kontroliše dopisivanje
preko imejla (vidi Odeljak 1.f.).
Vlada nije ograničavala akademsku slobodu. Vlada je promenila odluke ministra
prosvete da ograniči sadržaj predavanja i da zameni akademski personal na
osnovu političke podobnosti. Ministarka prosvete je 16. septembra je morala
da podnese ostavku. Svetlana Đorđević, autorka knjige u kojoj nabraja kršenja
ljudskih prava koja su srpska vlada i oficiri vojske činili na Kosovu 1999.
godine, primila je veliki broj pretnji početkom 2003. godine posle objavljivanja
svoje knjige. Neke od pretnji sadržale su simbole povezane sa Crvenim beretkama
i njihovim bivšim vođom Miloradom Ulemekom, kome se sada sudi za ubistvo
premijera Zorana Đinđića i druge zločine.
b. Sloboda mirnog okupljanja i udruživanja
Ustav obezbeđuje slobodu okupljanja i vlada je u praksi uglavnom poštovala
ovo pravo.
c. Sloboda veroispovesti
Ustavi i zakoni SCG i Srbije predviđaju slobodu veroispovesti i državna
zajednica i republičke vlade uglavnom su u praksi poštovale ovo pravo. U
SCG ne postoji državna vera; međutim Srpska pravoslavna crkva ima nešto povoljniji
tretman, u šta spada finansiranje izgradnje velikih crkvenih zdanja u Beogradu.
U oružanim snagama i dalje se služi pravoslavna služba; međutim, pripadnici
dugih veroispovesti mogu da prisustvuju službama drugih vera van svojih vojnih
pošta.
Iako ne postoji zvaničan zahtev za registraciju verskih grupa, svaka grupa
koja planira da održava skupove mora da se registruje kod lokalne policije.
Verske grupe mogu se kod MUP-a registrovati i kao grupe građana da bi dobile
status pravnog lica, koji je potreban za promet nekretnina i druge administrativne
poslove.
Beogradska islamska zajednica prijavila je da neprestano ima teškoće oko
dobijanja zemljišta i odobrenja zemlje za islamsko groblje u gradu.
Posle dugog spora između romske Protestantske evangelističke crkve i grada
Leskovca na jugu Srbije oko rušenja crkve-šatora koji pripada ovoj crkvi,
Vrhovni sud doneo je presudu u korist gradskih vlasti. Naime, od 463 nelegalne
građevine predviđene za rušenje, izbor je pao baš na ovu crkvu-šator. Građevinski
inspektori, policija i ekipa za rušenje su 30. aprila došli na lice mesta
da sruše crkvu; međutim, vernici su sprečili rušenje i grad se složio da
dozvoli prebacivanje crkve na drugo mesto. Na kraju godine crkveni lideri
i gradski funkcioneri još su se dogovarali o detaljima ovog sporazuma.
Versko obrazovanje u osnovnim i srednjim školama nastavilo se tokom ove
godine. Od đaka se zahteva ili da pohađaju predavanja jedne od sedam »tradicionalnih
verskih zajednica«, ili da umesto toga pohađaju časove građanskog obrazovanja.
U toku godine broj đaka prijavljenih za pohađanje verskog obrazovanja porastao
je u odnosu na đake koji su izabrali građansko obrazovanje. Neki protestantski
lideri i neke nevladine organizacije i dalje se protive verskom obrazovanju
u javnim školama, kao i predlozima da se neke vere u republici Srbiji proglase
za tradicionalne.
Tokom godine nije primećen nikakav napredak u procesu povraćaja ranije oduzete
crkvene imovine.
Predstavnici Unije jevrejskih zajednica u SCG prijavili su rast antisemitizma
u Srbiji. Nema podataka o fizičkom nasilju nad Jevrejima; međutim, ima grafita
sa antisemitskom sadržinom i vandalizma na nekoliko jevrejskih grobalja. Prema
izjavama predstavnika Unije jevrejskih zajednica u SCG, antisemitski govor
mržnje često se javlja u knjigama sa malim tiražom. Štampanje novih knjiga
(ili ponovna izdanja antisemitske strane literature), često je dovodilo do
povećanja broja pisama punih mržnje i drugih izraza antisemitizma.
Slučaj Savić, u kome se protiv jednog pisca antisemitske literature vodio
postupak zbog širenja rasne i nacionalne mržnje, odlagan je nekoliko puta.
Poslednje suđenje, koje je odloženo 2003, navodno zbog slabog zdravlja optuženog,
još nije bilo nastavljeno na kraju godine.
U SCG su vera i etnička pripadnost tesno povezane; u nekim slučajevima bilo
je veoma teško odrediti da li su akti diskriminacije motivisani religioznim
ili etničkim razlozima (vidi Odeljak 5). Manjinske verske zajednice i dalje
imaju probleme sa vandalizmom nad crkvenim zdanjima, grobljima i drugim verskim
zgradama. Mnogi napadi sastojali su se u pisanju grafita sprejom, kamenovanju
ili skrnavljenju grobova; međutim u nekim slučajevima vršena su mnogo veća
oštećenja. Često je reakcija policije bila neadekvatna.
Nakon parlamentarnih izbora decembra 2003. godine, na kojim je SRS osvojio
većinu poslaničkih mesta, došlo je do naglog porasta dela vandalizma i nasilja
protiv manjinskih etničkih i verskih grupa u severnoj srpskoj pokrajini Vojvodini
(vidi Odeljak 5). U sledećem tekstu nabrojaćemo incidente koji su bili upereni
protiv verskih objekata i vernika: 19. januara dogodilo se skrnavljenje mađarskog
Katoličkog groblja u Novom Sadu; istog dana izvršeno je skrnavljenje Reformističke
crkve u Somboru; 24. januara skrnavljenje hrvatskog katoličkog groblja u
Subotici; zatim u noći između 26. i 27. marta jednog drugog groblja u Subotici,
gde se sahranjuju Hrvati i Bunjevci (obe grupe pripadaju katoličkoj veri);
u noći između 1. i 2. maja izvršeno je skrnavljenje 21 spomenika na katoličkom
i pravoslavnom groblju u Novom Bečeju; kao i napad na sveštenike hrišćanske
adventističke crkve u Novom Sadu. U vezi sa ovim poslednjim incidentom, do
kraja godine policija još nije uhapsila prestupnike, niti podnela krivičnu
prijavu, iako je identitet napadača poznat. Policija se trudila da umanji
težinu ovog i drugih takvih slučajeva, pripisujući ih pijancima i mladim
ljudima, i ne sprovodeći temeljnu istragu.
Kao reakcija na široko rasprostranjeno nasilje etničkih Albanaca protiv
Srba i njihove lične i crkvene imovine 17. marta na Kosovu, u Srbiji je došlo
do protesta koji su počeli u noći između 17. i 18. marta. Tada je je izvršeno
nasilje nad muslimanskim verskim objektima koji pripadaju uglavnom bošnjačkim
i romskim zajednicama.
U noći između 17. i 18 marta, 300 do 400 mladića opljačkalo je i zapalilo
beogradsku džamiju. To su većinom bili momci iz beogradskih sportskih klubova,
koji su prvo demonstrirali ispred zgrade srpske vlade, a zatim otišli do
džamije. Vlada i politički lideri osudili su ovaj napad, a ministar Unutrašnjih
poslova otpustio je komandira milicije opštine Stari Grad (iz Beograda),
gde se džamija nalazila, zbog manjkave reakcije policije. Policija je zbog
napada na džamiju uhapsila 110 osoba. Nakon što je jedna radio stanica navela
adresu stana jednog muslimanskog dečaka koji je povređen pošto je pao sa
krova džamije, neko je na njegovu kuću bacio eksplozivnu napravu.
Iste noći kada je napadnuta beogradska džamija, u gradu Nišu na jugu Srbije
zapaljena je džamija, koja je izgorela u požaru. Na hiljade demonstranata
opkolilo je džamiju i sprečilo policiju i vatrogasce da uđu u zgradu. Jedanaest
lica, učesnika u napadu, optuženo je za »udruživanje u cilju nasilničke aktivnosti«,
a takav prestup donosi kaznu do 5 godina zatvora.
I u severnoj srpskoj pokrajini Vojvodini došlo je do napada na imovinu muslimana
posle događaja na Kosovu. HCS je zabeležio da se između 17. i 21. marta u
Vojvodini dogodilo 40 napada na imovinu Albanaca i Muslimana Bošnjaka. Takođe,
u gradu u zapadnoj Srbiji, Malom Zvorniku, napadači su 20. marta gađali kamenjem
i polomili prozore na tamošnjoj džamiji.
Dogodio se i jedan napad na jedan nemuslimanski verski objekat, očigledno
kao reakcija na događaje na Kosovu. Uveče18. marta rulja od 30-tak huligana
spalila je protestantski Biblijski centar u Nišu, na koji su bacani Molotovljevi
kokteli; policija, koja je izgleda pokušala da minimizira taj nemio događaj,
do kraja godine nije identifikovala nijednog osumnjičenog, niti je bilo koga
uhapsila.
Tokom godine nije se ništa novo dešavalo u vezi sa krivičnom prijavom koju
je HLC podneo 2003. godine protiv Momira Vujića, zbog trogodišnjeg uznemiravanja
suseda Muslimana iz etničkih razloga.
Više detalja o ovoj temi naći ćete u Međunarodnom izveštaju o slobodi veroispovesti
za 2004. godinu
d. Sloboda kretanja unutar zemlje, putovanje u inostranstvo, iseljavanje
i repatrijacija.
Ustav propisuje ova prava i vlada ih je uglavnom u praksi poštovala.
Sukobi koji su se dogodili u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu doveli su do velikog
raseljavanja ljudi. U Srbiji ima oko 216.000 interno raseljenih lica (IDP-a)
sa Kosova, uglavnom Srba, Roma i Bošnjaka.
Za vreme antisrpskih nasilnih demonstracija na Kosovu, preko 350 osoba,
pretežno Srba, ali i Aškalija i Roma, napustilo je Kosovo i otišlo u Srbiju.
Otprilike polovina ovih raseljenih lica vratila se kasnije u etničke enklave
na Kosovu, ali ne uvek u svoje domove. Većina Srba - raseljenih lica sa Kosova,
unajmila je neadekvatne stanove, ili je otišla kao gost kod familija koje
su htele da ih prime, ili kod rođaka u Srbiji; međutim 9.000 raseljenih lica
ostalo je u kolektivnim centrima, koje su strani posmatrači ocenili kao neodgovarajuće
za bilo šta osim kao nužno utočište.
U toku godine ICRC je prestao da pomaže raseljena lica jer vlada nije u okviru
dogovorenog vremena uradila ispitivanje njihove situacije, niti je preuzela
odgovornost da pomogne onima kojima je pomoć bila potrebna. Vlada je nastavila
da daje plate raseljenim licima koja su bila u kosovskoj vladi pre 1999. Vlada
nije nasilno vraćala raseljena lica niti ih je drugde naseljavala. Bilo je
pokušaja od strane vlade da se propagira dobrovljni povratak i naseljavanje
rasljenih lica.
Srbija se složila da primi u zemlju na hiljade Roma sa Kosova, koji su bili
pobegli u nekoliko zapadnoevropskih zemalja. Po procenama UNHCR-a u Srbiji
živi 40-45.000 raseljenih Roma, pošto se smatra da su mnogi kosovski Romi
bili kolaboracionisti Srba za vreme sukoba na Kosovu i zbog toga se ne mogu
bezbedno vratiti na Kosovo. Životni uslovi Roma u Srbiji krajnje su loši.
Često se događa da im lokalne opštine nerado daju smeštaj, nadajući se da
Romi neće ostati u njihovoj zajednici ako im ne pruže utočište (vidi Odeljak
5). Ako se Romi negde i nasele, onda je to obično u kolektivnim centrima
gde su životni uslovi minimalni, ili još češće u kampovima za nužni smeštaj
u velikim gradovima, ili u njihovoj blizini.
HLC iznosi podatke da vlada nije dozvolila nekim raseljenim licima sa Kosova
da u dokumentima promene zvanično mesto boravka; i zato oni nemaju zdravstveno
osiguranje, socijalnu pomoć, ili normalnu dostupnost školama. Savet za ljudska
prava iz Niša izveštava da je nekih 20.000 izbeglica i raseljenih lica na
niškom području podvrgnuto »tihoj diskriminaciji« po pitanju stanovanja i
zaposlenja.
Ustav zabranjuje nasilno proterivanje i vlada ga nije primenjivala.
Ustavi SCG i Srbije predviđaju davanje azila (na nivou SCG) ili izbegličkog
statusa (na republičkom nivou) u saglasnosti sa Konvencijom UN-a od 1951.
godine koja se odnosi na status izbeglica, ili njenim Protokolom iz 1967.
godine, a vlada je ustanovila sistem za pružanje zaštite izbeglicama. Vlada
je u praksi obezbedila zaštitu od ponovnog uznemiravanja, tj. vraćanja osoba
u zemlju u kojoj bi bili progonjeni. Vlada je odobrila dobijanje izbegličkog
statusa ili azila. Vlada je sarađivala sa Visokim komesarijatom za izbeglice
UN-a (UNHCR-om) i drugim humanitarnim organizacijama u pružanju pomoći izbeglicama
i azilantima. Vlada je takođe dala privremenu zaštitu pojedincima koji možda
ne potpadaju pod status izbeglica po Konvenciji iz 1951. i Protokolu iz 1967.
Bosanske vlasti i vlasti SCG su 2003. godine potpisale su sporazum i protokol
o povratku izbeglica; međutim, do kraja godine sporazum nije primenjen u
praksi. UNHCR, OEBS i Evropska Unija takođe su tokom godine pomogle da se
uvede trilateralni pristup povratku izbeglica, povezavši SCG, BiH i Hrvatsku
u tom poslu.
U Srbiji ima oko 282.000 izbeglica iz drugih zemalja naslednica Socijalističke
Federativne Republike Jugoslavije. Najviše ih ima iz Hrvatske (188.000) i
Bosne (99.000). Tokom godine, UNHCR je na beogradskom aerodromu otvorio kancelariju,
koja pomaže azilantima koji stižu iz inostranstva. Iako se priliv u toku
godine smanjio, vlada je uz podršku UNHCR-a, radila na zatvaranju preostalih
kolektivnih centara u kojima su bile smeštene izbeglice iz BiH i Hrvatske,
na taj način što je postavljala uslove za ostanak u kolektivnom smeštaju
i što je za neke izbeglice nastojala da nađe alternativni smeštaj.
Odeljak 3
Poštovanje političkih prava: pravo građana da promene vladu
Ustavna povelja SCG obezbeđuje građanima pravo da na miran način menjaju
vlast i oni su to pravo spovodili u praksi na povremenim slobodnim i fer
izborima, zasnovim na opštem pravu glasa. I SCG i Republika Srbija imaju
parlamentarni sistem vlasti. Narodna skupština Srbije je 22. decembra u saglasnosti
sa Ustavnom poveljom SCG, izmenila izborni zakon amandmanom kojim se omogućava
direktan izbor poslanika za parlament SCG; ranije je srpska vlada imenovala
svoje predstavnike. U SCG, parlament SCG bira predsednika SCG; u Srbiji se
predsednik bira direktnim glasanjem.
U dva izborna kruga za predsednika Srbije, 13. juna i 27. juna, izabran
je Boris Tadić iz Demokratske stranke (DS). Posmatračka misija OEBS-a saopštila
je da su međunarodni i domaći vanpartijski posmatrači uglavnom zadovoljni
procedurom glasanja, iako su zabeležene neke manje nepravilnosti. Izveštavanje
medija o kampanji bilo je opsežno i uravnoteženo. Posmatračka misija OEBS-a
na izborima za Narodnu skupštinu (parlament) Republike Srbije decembra 2003.
izvestila je da su izbori uglavnom obavljeni u skladu sa zahtevima OEBS-a.
Elektronski mediji i štampa izveštavali su o kampanji obimno i uravnoteženo,
a državni mediji uglavnom su se držali zakona i pravila. Na listama četiri
partije ili koalicije nalazila su se i lica optužena za ratne zločine. SRS,
čijem se lideru Vojislavu Šešelju sudi u Hagu u ICTY-u, dobila je većinu
poslaničkih mesta (82 od 250); međutim, demokratske partije sve zajedno dobile
su kontrolu nad više od polovine poslaničkih mesta. Manjinska koalicja demokratskih
partija je 3. marta formirala vladu uz spoljnu podršku Socijalističke partije
Srbije (SPS).
U izvršnom delu vlade postojala je znatna korupcija. Ministar Mlađan Dinkić
objavio je da će nekoliko funkcionera MUP-a biti optuženo zbog protivpravnog
prisvajanja novca pri ugovaranju kupovine opreme; mećutim do kraja godine
nije podneta nijedna krivična prijava. Takođe je široka javnost uočila korupciju
među lokalnim vlastima. Antikorupcijski savet vlade, koji je bio savetodavno
telo, prevashodno se usredsredio na korupciju u vezi sa privatizacijom.
Narodna skupština je 2. novembra donela Zakon o slobodnom pristupu informacijama
od javnog značaja. Zakon predviđa dostupnost informacija od »legitimnog javnog
značaja« (sa mnogo izuzetaka) i ustanovljuje mesto nezavisnog Komesara za
informacije od javnog značaja, koga bira Narodna skupština, sa ciljem da
se on bavi žalbama građana ako neka od agencija vlade odbije zahtev za davanje
informacije. Na kraju godine zakon je bio tek u prvoj fazi primene. Pokušaji "Transparensi
internešnala" da dobije neke informacije pomoću novog zakona, nisu imali
velikog uspeha.
U parlamentu SCG, koji ima 126 poslaničkih mesta, ima 13 žena poslanika,
a u srpskoj Narodnoj Skupštini od 250 poslanika, njih 23 su žene. U srpskoj
vladi od 16 ministara samo je jedna žena ministar. U političkim organizacijama
žene su bile vrlo aktivne; međutim u srpskoj vladi i vladi SCG, samo 10 posto
pozicija na parlamentarnom i ministrskom nivou pripada ženama.
U parlamentu SCG-a koji ima 126 poslaničkih mesta, 7 poslanika je iz redova
manjina, dok ih u srpskoj Narodnoj skupštini sa 250 poslanilkih mesta, ima
11. U srpskoj vladi među 16 ministara nema nijednog predstavnika manjina,
a u vladi SCG od 5 ministara, jedan je pripadnik manjina. Dve najbrojnije
etničke grupe, Srbi i Crnogorci, dominiraju u političkom rukovodstvu zemlje.
U martu mesecu, usvojen je amandman zakona, kojim se partije na etnilkoj
osnovi izuzimaju od propisane granice od 5 posto osvojenih glasova za ulazak
u Narodnu skupštinu. Romi su i dalje nastavili svoju istorijsku naviku da
slabo izlaze na izbore; veoma mali broj etničkih Albanaca učestvovalo je
na republičkim parlamentarnim izborima, ali su zato glasali na lokalnim izborima
u Preševu.
U Vojvodini mađarska manjina sačinjava oko 15 % stanovništva i mnoge regionalne
političke položaje drže etnički Mađari. U Sandžaku Bošnjaci su na vlasti
u opštinama Novi Pazar, Tutin, Sjenica i Prijepolje.
Etničke grupe osnovale su 11 manjinskih saveta.
Odeljak 4
Stav vlade po pitanju istraživanja međunarodnih i nevladijnih organizacija
o navodnim kršenjima ljudskih prava
Veliki broj nezavisnih domaćih i međunarodnih grupa za ljudska prava uglavnom
su radili svoj posao bez ikakvih ograničenja od strane vlade i vršili istrage
i objavljivali svoje nalaze o pojedinim slučajevima u vezi sa ljudskim pravima.
Predstavnici vlade obično su bili kooperativni i spremni da reaguju na njihove
primedbe.
Vlada je bila uglavnom neprijateljski raspoložena prema nekoliko nevladinih
organizacija za ljudska prava, mada im nije pravila nikakve smetnje u radu.
Na primer, policija nije adekvatno reagovala kada je u martu mesecu ljutita
grupa ljudi pretila direktorki Fonda za humanitarno pravo Nataši Kandić;
Fond za humanitarno pravo je u nemilosti vlade zbog svojih izveštaja o ratnim
zločinima i drugim pitanjima.
Što se tiče saradnje sa ICTY, srpska vlada i vlada SCG načinile su veoma
mali napredak. ICTY je i dalje nezadovoljan sveukupnom saradnjom sa SCG,
naročito zbog toga što veruje da je glavni optuženi, general Ratko Mladić,
na slobodi u Srbiji. Srpske vlasti su tvrdile da su tragale za Mladićem u
toku godine, ali da ga nisu mogle naći, i da ne veruju da je on u Srbiji.
Dva optuženika ICTY-a iz Srbije predala su se Tribunalu; međutim, ima oko
16 optuženika ICTY-a povezanih sa ovom zemljom, uključujući i glavnog optuženog
Ratka Madića, koji su i dalje na slobodi. ICTY tvrdi da su srpske vlasti
upozorile Gorana Hadžića, jedinog državljanina Srbije optuženog u toku godine,
da postoji tajna optužnica protiv njega, što mu je omogućilo da pobegne i
izbegne hapšenje. Do kraja godine nije se saznalo gde se Hadžić nalazi.
Vlade SCG i Srbije načinile su napredak u pogledu udovoljavanja zahtevima
ICTY-a za dobijanje izvesnih dokumenta, kao i u omogućavanju svedočenja svedoka.
Tokom godine, nacionalni savet SCG za saradnju (NCC) prebacio je kancelariji
tužilaštva ICTY-a dokumenta na više stotina stranica; međutim, izvestan broj
zahteva ICTY-a ostao je bez odgovora do kraja godine. Na kraju godine, NCC
je omogućio svedočenje 62 svedoka, na taj način što je potencijalne svedoke
oslobodio odgovornosti pred domaćim sudovima za izdavanje državne tajne.
U toku godine i dalje su podizane domaće optužnice za ratne zločine i nastavljena
su suđenja za ratne zločine u domaćim sudovima.
Ni u SCG, ni na nivou republike ne postoji nezavisni ombudsman za ljudska
prava; međutim, Pokrajina Vojvodina ima ombudsmana, koji je tokom godine
nezavisno obavljao svoju dužnost. Kancelarija vojvođanskog ombudsmana davala
je u toku godine svoje ocene i preporuke o ljudskim pravima manjina, dečjim
pravima, jednakosti polova i zatvorima. U toku 12 meseci rada, koji je započeo
u novembru 2003. godine, kancelarija ombudsmana primila je od građana 265
pismenih žalbi, od kojih je, kako piše u godišnjem izveštaju ombudsmana,
rešila 188.
Postoji jedna vladina ustanova za ljudska prava - Kancelarija za pravnu
pomoć Ministarstva SCG za ljudska i manjinska prava, koja se bavi žalbama
građana u vezi sa problemom ljudskih prava.
Odeljak 5
Diskriminacija, društvene zloupotrebe, trgovina ljudima
Zakoni SCG i Srbije predviđaju jednaka prava za sve građane, bez obzira
na etničku pripadnost, jezik i društveni status, i zabranjuju diskriminaciju
žena. Međutim, diskriminacija žena i etničkih manjina predstavljali su problem.
Žene
Nasilje nad ženama bilo je veliki problem, a visok stepen nasilja u porodici
i dalje postoji. Nasilje u porodici je prestup za koji je predviđena kazna
zatvora od 6 meseci do 10 godina, u zavisnosti od težine dela, a ako je pritom
učinjeno ubistvo, minimalna kazna je 10 godina. Po jednoj proceni, polovina
svih žena bila je fizički i emocionalno zlostavljana. Ono malo zvaničnih
ureda koji se bave borbom protiv nasilja u porodici ima nedovoljno sredstava
za rad, ali je javnost sada bolje obaveštena o ovom problemu. Silovanje od
strane supruga smatra se krivičnim delom, međutim, mali broj žrtava podnosi
tužbu vlastima. Za slučajeve nasilja u porodici nisu potrebne tužbe žrtava
da bi se sprovelo krivično gonjenje i tokom godine je bilo krivičnih gonjenja
za ovakva dela. Prema podacima zastupnika prava žrtava, reakcija policije
na nasilje u porodici značajno se popravila; izvestan broj policajaca pružio
je pomoć ženama koje su bile žrtve nasilja, pritvorivši počinioce dela da
bi zaštitili žrtve.
Silovanje je predstavljalo problem. Silovanje, uključujući i ono u porodici,
podleže kazni od 1 godine do zakonski maksimalne kazne (koja sada iznosi
40 godina zatvora) za lakše delo, dok je kazna za teško delo minimalno 3
godine, a za slučaj smrti ili silovanje maloletnika, minimalno 5 godina.
Prijavljuje se samo mali broj silovanja, zbog toga što se žrtve plaše da
neće dobiti zaštitu, da će im se počinitelji nedela osvetiti, ili da će biti
osramoćene na sudu.
Centar za autonomna ženska prava u Beogradu otvorio je telefonsku liniju
za prijavljivanje silovanja i zlostavljanja u porodici i bio pokrovitelj
nekoliko samoorganizovanih grupa za pomoć. Centar je takođe ponudio pomoć
ženama izbeglicama (većinom srpske nacionalnosti), od kojih su mnoge pretrpele
najteža zlostavljanja ili silovanja za vreme sukoba u bivšoj Jugoslaviji.
Savetodavni centar protiv nasilja u porodici drži prihvatilište za žrtve
nasilja u porodici, koje vlada delimično finansira.
Prostitucija je nezakonita.
Trgovina ženama u svrhu seksualne zloupotrebe i dalje je problem (vidi Odeljak
5, Trgovina ljudima)
Seksualno uznemiravanje predstavljalo je problem, ali se malo zna o tom
problemu. To je prestup za koji je najniža kazna novčana globa, a najviša
6 meseci zatvora za lakša dela, dok je za zlostavljanje potčinjanog lica
ili štićenika kazna do 1 godine zatvora. Premda žene nemaju jednak društevni
status kao muškarci, one ipak zauzimaju visoke položaje u vladi, politici
i profesionalnim zanimanjima, mada ih nije bilo mnogo u privredi. U gradskim
sredinama, kao na primer u Beogradu, Nišu i Novom Sadu, veliki broj žena
radi u mnogim profesijama, na primer, u pravnom, akademskom i medicinskom
sektoru. Žene su takođe aktivne u novinarstvu, politici i organizacijama
koje se bave ljudskim pravima. Pošto sada pravila dozvoljavaju ženama da
rade u policiji, policija je zaposlila veći broj žena. Po zakonu žene imaju
pravo na istu platu za isti rad kao i muškarci, međutim, prema podacima Međunarodne
helsinške federacije za ljudska prava, prosečna plata žena za 11 % je niža
od prosečne plate muškaraca.
Zbog tradicionalno patrijarhalnih shvatanja uloge polova, naročito u seoskim
sredinama, žene su žrtve diskriminacije u mnogim porodicama. U zabačenim
seoskim krajevima, naročito u nekim manjinskim zajednicama, ženi se silom
uskraćuje mogućnost da ostvaruju pravo na upravljanje imovinom. U seoskim
sredinama i u nekim manjinskim zajednicama uobičajeno je da muž određuje
ženi kako da glasa.
U toku godine vlada je osnovala Savet za jednakost polova, ali je do kraja
godine ovo telo još bilo u procesu konsitutisanja. Postoji i parlamentarni
odbor za jednakost polova. Vojvođanska vlada ima Sekretarijat za rad, zapošljavanje
i jednakost polova.
Deca
Vlada je veoma predano radila na problemu prava i dobrobiti dece. Obrazovni
sistem propisuje devetogodišnje slobodno i obavezno školovanje. Međutim,
ekonomska oskudica delovala je nepovoljno na decu u obrazovnom sistemu, i
to naročito na romsku decu, koja retko idu u obdanište. Prema jednom ispitivanju
vlade, školu pohađa oko 99,8 % dece; međutim, vlada je potvrdila da mnogi
Romi čergari nisu obuhvaćeni ovim izveštajem. U toku godine, u 48 osnovnih
i srednjih škola, jednom nedeljno je držana nastava na romskom jeziku i o
romskoj kulturi, koju je pohađalo 1.336 učenika.
U državnim klinikama zdravstvene usluge su besplatne, a postoji i ograničena
lista lekova koji se mogu dobiti besplatno. Dečaci i devojčice imaju podjednako
pravo na zdravstvenu zaštitu.
Ocenjeno je da otprilike 30 % dece biva zlostavljano. Iako je nastavnicima
naloženo da prijavljuju slučajeve mogućeg zlostavljanja dece, oni to često
nisu činili. Policija je uglavnom reagovala na pritužbe, i u toku godine
je bilo sudskih gonjenja u vezi sa zlostavljanjem dece. Žrtvama je bila omogućena
pomoć psihologa i pravnika, a postoji i centar za traume od incesta. Osim
toga, žrtve zlostavljanja koje su bile u pratnji majke, mogle su da borave
u prihvatilištima za nasilje u porodici.
Trgovina decom u svrhu seksualne zloupotebe ostaje i dalje problem (vidi Odeljak
5, Trgovina ljudima). Neka romska deca razmenjivana su za pare unutar romske
zajednice u Srbiji, ili su prodavana drugim Romima u svetu da bi se koristila
za prosjačenje i učešće u lopovskim bandama.
UNICEF je sarađivao sa osam lokalnih NGO-a na unapređenju dečjih prava.
Deveti NGO, Beosupport, vodio je radnu grupu za borbu protiv trgovine decom,
koja je podgrupa srpskog tima za borbu protiv trgovine ljudima. Projekt »Živeti
zajedno« predstavlja zajedničku inicijativu sedam lokalnih NGO-a, koju koordiniše
Centar za dečja prava iz Beograda, a koja se bavi podsticanjem mladih iz
različitih sredina da prevaziđu barijere i žive zajedno u miru.
Trgovina ljudima
Zakon zabranjuje trgovinu ljudima, međutim, trgovina ljudima ostaje i dalje
problem. Kazna za trgovinu ljudima je zatvor od 1 do 10 godine za jedan prestup,
3 do 40 goodina za više prestupa, a 5 do 40 godina ako se radi o maloletniku
ili ubistvu.
U toku godine vlast je sudski gonila slučajeve trgovine ljudima, ali su
izrečene kazne bile dosta blage. Bilo je barem šest sudskih procesa protiv
trgovaca ljudima - većinom se radilo o grupi optuženika - koji još uvek traju
ili su okončani 15. oktobra; međutim, zbog lošeg vođenja dokumentacije o
postupcima započetim ranijih godina, bilo je teško tačno odrediti ukupan
broj slučajeva. U Specijalnom sudu za borbu protiv organizovanog krimnala
u Beogradu je 30. avgusta počelo suđenje desetorici ljudi. Ti ljudi su bili
optuženi za zločinačku zaveru i prebacivanje žena iz Srbije u Italiju radi
trgovine, gde su one bile naterane na prostituciju. Suđenje je na kraju godine
još trajalo. Jedan sudski proces iz 2003. godine, koji se vodio protiv vođe
organizacije za trgovinu ljudima i njegovih 12 saučesnika, završio se tako
što je svih 13 optuženika osuđeno, a maksimalna kazna za glavnog organizatora
bila je 3 i po godine zatvora. Na kraju godine podnete su žalbe na presude.
U toku godine policija je podnela 24 krivične tužbe za trgovinu ljudima
protiv 51 osobe. Do kraja godine u dva procesa, 6 lica je osuđeno na kazne
između dve i po i tri i po godine zatvora. Ostala 4 slučaja završila su se
optužbama, 15 su pod sudskom istragom, a 3 slučaja je sud odbacio.
Tim Srbije za borbu protiv trgovine ljudima, koji vodi koordinator Zoran
Zlokas (šef pogranične policije), sastoji se od agencija vlade, nevladinih
organizacija i međunarodnih organizacija. Od strane vlade učestvuju: Vrhovni
sud, Kancelarija javnog tužioca, Beogradski Interpol, MUP, Ministarstvo za
rad, zapošljavanje i socijalna putanja, Ministarstvo obrazovanja, Ministarstvo
pravde, Ministarstvo finansija i privrede, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo
spoljnih poslova (na nivou SCG) i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava
(na nivou SCG). U toku godine tim za borbu protiv trgovine ljudima pridodao
je svome resoru i trgovinu decom. Vlada je pomagala međunarodnim istragama
u vezi sa trgovinom ljudima i učestvovala u regionalnim operacijama protiv
trgovine ljudima.
Srbija je bila tranzitna zemlja, a u manjoj meri zemlja porekla i konačno
odredište trgovine ženama i devojkama u svrhu seksualne zloupotrebe. Srbija
je bila prevashodno tranzitna zemlja za međunarodnu trgovinu ženama, koje
su bile prebacivane na Kosovo, u Hrvatsku, BiH, Albaniju i zapadnu Evropu.
Glavne izvorne zemlje za trgovinu ljudima bile su Moldavija, Ukrajina, Rumunija,
Rusija i Bugraska. Prema podacima iznetim u studiji jedne nevladine organizacije
objavljenoj u toku godine, u Srbiji je bilo je ili je kroz nju prošlo najmanje
2.000 žrtava trgovine ljudima. Između ostalih, bile su to žene prodate za
seksualnu zloupotrebu, deca koja su ubacivana u prosjačke bande i ljudi eksploatisani
kao sezonski poljoprivredni radnici.
Prema preliminarnim rezultatime jedne studije koju je radila Međunarodna
organizacija za migraciju (IOM), vlada, nevladine organizacije i međunarodne
organizacije pomogle su u Srbiji 39 stranih žrtava trgovine ljudima (među
njima je bilo 8 maloletnika) u toku godine, dok je srpskih žrtava te vrste
bilo 15 (od njih 7 maloletnika) i oni su dobili pomoć u SCG ili negde drugde
u regionu. U studiji je otkriveno da je među stranim žrtvama bilo više žrtava
eksploatacije radne snage nego seksualne eksploatacije. Što se tiče srpskih
žrtava, taj odnos nije jasan. U 24 krivične prijave koje je policija tokom
godine podnela zbog trgovine ljudima bilo je 35 žrtava, od kojih 22 maloletnika.
Od tih maloletnika, 13 (12 devojčica i 1 dečak) bili su seksualno eksploatisani,
8 (4 dečaka i 4 devočice) korišćeni su za prosjačenje, a jedna žrtva je prisiljena
na brak. Od 22 maloletnika osam su bili Romi (6 je korišćeno za prosjačenje,
2 za seksualno iskorišćavanja). Samo jedna maloletna žrtva bila je strani
državljanin (Bugarin). Sve punoletne žrtve bile su žene: 10 iz SCG, 2 iz
Ukrajine i 1 iz Rumunije.
Srbija nema tradiciju jedne od glavnih izvornih zemalja za trgovinu ljudima,
ali su zbog slabih ekonomskih uslova, srpske žene, a naročito romske, postale
podložnije uticaju trgovaca ljudima. Veliki problem je bila trgovina decom
koju su sprovodili Romi, koristeći ih za prosjačenje i krađu.
Žrtve su namamljivane preko oglasa, u kojima su nuđeni poslovi pratilja,
davane bračne ponude i ponude za zapošljavanje. Često se dešavalo da su žene
svesno išle da rade kao prostitutke, a kasnije postajale žrtve trgovaca ljudima.
Žene su regrutovane, transportovane, prodavane i kontorlisane od strane međunarodne
mreže organizovanog kriminala. Glavne tačke za držanje i prebacivanje žena
u Srbiji su predgrađa Beograda i Pančevo.
Nema podataka da su funkcioneri vlade učestvovali ili prećutno dozvoljavali
trgovinu ljudima u Srbiji. U toku godine, jedan funkcioner policije optužen
je za potpomaganje prostitucije; on je suspendovan i na kraju godine još
je čekao na suđenje.
U toku godine osnovana je Agencija vlade za koordinaciju zaštite žrtava
da bi se obezbedila tačna identifikacija žrtava i njihovo kasnije prebacivanje
organizacijama koje im pružaju pomoć. Ove godine otvoreno je drugo prihvatilište
isključivo za domaće žrtve, dok prvo prihvatilište, koje vodi Savetodavni
centar protiv nasilja u porodici, sada služi za pomoć stranim žrtvama. Nevladina
organizacija Astra koji se bavi antitrafikingom, ima dežurnu telefonsku liniju
na za pomoć žrtvama. Nevladine organizacije i doborovoljci pružaju pravnu,
medicinsku, psihološku i drugu pomoć žrtvama. IOM je organizovao repatrijaciju
žrtava i pomagao domaćim žrtvama da se reintegrišu u društvo. Isto tako,
IOM je vodio regionalni klirinški centar za informisanje o žrtvama trgovine
ljudima, koji je delovao u Beogradu u kancelarijama dobijenim od vlade. U
toku godine MUP je ozvaničio privemeni boravak žrtava. U prošlosti je to
bilo rađeno nezvanično. Vlasti su podsticale žrtve da uzmu učešće u suđenjima
trgovcima ljudima i nisu ih sudski gonili.
Bilo je i mnogo inicijativa da se javnost obavesti o ovom problemu. Tako
je emitovan jedan domaći dokumentarni film o tome, organizovana je edukacija
tinejdžera i dece bez roditelja u 150 vladinih centara za socijalni rad,
emitovan je oglas javne službe UN-a za borbu protiv trafikinga, a u nastavni
plan srednjih škola uvedeno je obrazovanje o trgovini ljudima. Emitovano
je i mnogo TV i radio spotova.
Osobe sa umanjenim sposobnostima
Nije bilo diskriminacije osoba sa umanjenim sposobnostima ni prilikom zapošljavanja,
ni u obrazovanju, ni u zdravstvenoj zaštiti, niti u obezbeđivanju drugih
usluga koje pruža država. Međutim, u praksi pogodnosti za osobe sa umanjenim
mentalnim i fizičkim sposobnostima nisu bile adekvatne, a rešavanje ovog
problema nije bilo prioritetno za vladu. Postoje specijalizovane škola za
osobe sa umanjenim sposobnostima, ali kada je u pitanju visoko obrazovanje,
nema nikakvih posebnih pogodnosti niti pomoći. Zapošljavanje su otežavali
visoka stopa nezaposlenosti i nedostatak odgovarajućih uslova za osobe sa
umanjenim sposobnostima. Zakon propisuje omogućavnje pristupa osobama sa
umanjenim sposobnostima novim javnim zgradama i vlada je uglavnom u praksi
sprovodila ove odredbe zakona. Prilikom zamene trotoara, vlasti su spustile
ivičnjake na raskrsnicama. Vlada je obezbedila glasanje van glasačkih mesta
za osobe koje zbog invaliditeta ili bolesti nisu mogle da dođu na birališta.
Postoji služba vlade koja pruža pomoć ratnim veteranima sa invaliditetom;
međutim, ne postoji kancelarija opšteg tipa za pomoć invalidima.
Nacionalne/rasne/etničke manjine
Manjine čine 25 do 30% stanovništva u Srbiji, a uključuju Mađare, Bošnjake,
Rome, Slovake, Rumune, Vlahe, Bugare, Hrvate, Albance i ostale.
U severnoj srpskoj pokrajini Vojvodini broj incidenata uperenih protiv manjina
znatno se povećao nakon što je SRS većinom glasova pobedila na parlamentarnim
izborima u Srbiji decembra 2003. Mada su se incidenti većinom svodili na
vandalske napade na groblja, domove, crkve i kulturne objekte, bilo je i
pretnji smrću i napastvovanja (vidi Odeljak 2.c.). Na primer, 2. aprila potpredsednik
Mađarske demokratske stranke Vojvodine Bela Čorba pronašao je kuhinjski nož
dužine 30 cm. koji je zavijen u papir i gurnut ispod njegovih vrata. Za nož
je bila prikačena poruka na srpskom jeziku koja je glasila «zaklaćemo te«.
Jednog đaka srednje škole, Mađdara, prebio je 28. septembra jedan srpski
dečak kome se ovaj osmehnuo iz autobusa. Prema rečima prisutnih svedoka i
same žtrtve, srpski dečak je rekao: »Nijedan Mađar nije mi se nikad osmehnuo,
i nijedan mi se nikad neće ni osmehnuti«! Drugi dečaci pridružili su mu se
i počeli da tuku mladog Mađara, a kad su prijatelji žrtve pokušali da mu
pomognu, i njih su prebili. Policija je pronašla napadače i podnela krivičnu
prijavu protiv njih.
Broj i ozbiljnost incidenata došli su do vrhunca pred lokalne izbore u celoj
republici i pokrajinske izbore u Vojvodini septembra meseca, a onda su se
smanjili na relativno nizak nivo. Meta su obično bile dve najbrojnije manjine
u Vojvodini, etnički Mađari i etnički Hrvati, ali i druge grupacije, Slovaci,
Rusini, Rumuni, Romi, Aškali, Jevreji i Kinezi, imale su neprilike. Uznemiravane
manjine žalile su se da policija nije dovoljno aktivno gonila prekršioce
i da je ponekad umesto njih, okrivljavala žrtvu. Zbog ovih problema, saznaje
se da je Sekretar za manjine Pokrajine Vojvodine počeo da se sastaje sa policijom
u vezi sa tim napadima i da zahteva preduzimanje preventivnih mera. Kao rezultat
tih sastanaka, na ugroženim mestima brojno su povećane policijske patrole,
ali je reakcija policije i dalje ostala nedosledna.
U septembru mesecu premijer Koštunica osnovao je Savet za nacionalne manjine,
čiji je zadatak da nadgleda manjinska prava i da uzme u razmatranje pripremanje
nacrta zakona i propisa, koji bi u praksi ispunjavali ta prava. U ovaj Savet,
na čijem je čelu premijer, uključeni su predsednici pojedinačnih saveta svih
nacionalnih manjina, kao i ministri kulture, prosvete, administracije i lokalne
vlade, vera, pravde i unutrašnjih poslova. U oktobru su se vlade SCG i Mađarske
sporazumele da osnuju stalnu bilateralnu komisiju koja će se baviti problemima
mađarske manjine u Srbiji (pretežno u Vojvodini) i srpske manjine u Mađarskoj.
Komisija je održala svoj prvi sastanak 8. decembra 2004.
Bilo je nekoliko izveštaja o nebrizi policije za bezbednost etničkih Albanaca
na jugu Srbije, naročito zbog neadekvatne reakcije na nekoliko oružanih pljački
na drumovima u maju i junu mesecu, koje su izvršili maskirani napadači, koji
su tvrdili da su članovi ekstremističke Albanske nacionalne armije (AKSh).
Prestupnici su napadali kola sa stranim registracijama (čiji su vlasnici
verovatno bili albanski gastarbajteri koji su išli na Kosovo da provedu letnji
odmor) i zahtevali da im se da novac. Prilikom jednog incidenta, pljačkaši
su pucali na jedna kola koja nisu htela da se zaustave, i ubili jednog i
ranili troje putnika iz kola. Posle ovog incidenta, policija je, prema izveštajima,
uhapsila neke od prestupnika, ali se albanska etnička zajednica žalila da
je policija ignorisala njihove ranije pritužbe o pljačkama, pre nego što
je ovaj fatalni događaj skrenuo pažnju javnosti na taj problem. I dalje su
stizali izveštaji o fizičkom zlostavljanju i brutalnosti policije, ali se
ne primećuje značajno povećanje istih u odnosu na prošle godine.
Vođe etničkih Albanaca u južnim srpskim oštinama Preševo, Bujanovac i Medveđa,
i dalje se žale da Albanci nemaju dovoljan broj predstavnika u državnim strukturama.
Etnički Albanci iz južne Srbije proporcionalno su zastupljeni u multietničkoj
policiji u južnoj Srbiji i drže vlast u lokalnim opštinskim vladama gde imaju
većinu.
U decembru mesecu agencija za privatizaciju odobrila je prodaju jednog javnog
preduzeća na jugu Srbije etničkom Albancu koji je amnestirani član Oslobodilačke
vojske za Preševo, Medveđu i Bujanovac (UCPMB), što je prema izveštajima,
bila prva prodaja javnog preduzeća etničkim Albancima. Sledećeg dana, članovi
lokalne opštinske skupštine pozvali su premijera Koštunicu, zamolivši ga
da blokira ove prodaju da bi »zaštitio nacionalne interese«. Agencija za
privatizaciju brzo je povukla svoje odobrenje pod izgovorom da je postojao
samo jedan kvalifikovani ponuđivač, iako je izvestan broj takvih prodaja
sa jednim ponuđivačem već prošao kao validan. Ponuđivač se žalio da je prodaja
odbijena iz etnički motivisanih razloga.
Udruživši se sa OEBS-om, Koordinacionim telom za južnu Srbiju i opštinskim
liderima, MUP je formirao radnu grupu, koja će se baviti problemima između
zajednice etničkih Albanaca i policije.
Zakon o manjinama SCG priznaje Rome kao nacionalnu manjinu i izričito zabranjuje
njihovu diskriminaciju. Ipak, Romi su i dalje meta mnogobrojnih slučajeva
policijskog nasilja, verbalnog i fizičkog maltretiranja od strane običnih
građana i socijalne diskriminacije. Često se dešavalo da policija ne vrši
istragu slučajeva u kojima je izvršeno socijalno nasilje nad Romima. Na kraju
godine suđeno je dvema osobama zbog slučaja iz 2003. godine kada su Romi
pretučeni, a poseban proces pred sudom za maloletnike vođen je protiv jednog
maloletnika, koji je takođe bio umešan u tu tuču.
Mnogi Romi žive ilegalno u divljim naseljima u kojima ne postoje osnovne
službe, kao što su škole, zdravstvena zaštita, vodovod i kanalizacija. Neka
od ovih naselja nalazila su se na vrednim industrijskim i komercijalnim lokacijama
nad kojima su privatni vlasnici želeli da povrate vlasnička prava; a neka
su se nalazila na zemljištu koje pripada državnim preduzećima predviđenim
za privatizaciju. Nije bilo prijava da su romska naselja zatvarana tokom
godine: jedno naselje na privatizovanom zemljištu u Beogradu predviđeno je
za rušenje, ali se odustalo od toga dok se ne obezbedi lokacija za alternativni
smeštaj za IDP i Rome koji tu žive. Evropski romski centar (ERRC), HLC i
Centar za manjinska prava iz Beograda su 6. avgusta podneli krivičnu prijavu
u vezi sa napadom koji su 2003. godine izvršila šestorica seljaka na proširenu
romsku porodicu muslimanske vere u Lužanima. Napad je usledio posle pretnji
i uvreda koje su neromski susedi više godina izgovarali protiv etničke pripadnosti
i vere ove porodice. Izveštaj policije o ovom napadu bio je nepotpun i netačan,
i nije postojala nikakva indikacija da će policija ubuduće obezbediti zaštitu
ovoj porodici, pa se 36 članova te porodice iselilo.
Beogradska Gradska skupština usvojila je plan za izgradnju 58 malih naselja
za društveno nezaštićena lica, sa ciljem da preseli neke od Roma iz nelegalnih
naselja. Međutim, naselja još nisu sagrađena zbog protivljenja suseda oko
predviđenih lokacija.
Romi koji su IDP sa Kosova bili su posebno diskriminisani i uznemiravani
(vidi Odeljak 2.d.).
Obrazovanje Roma i dalje predstavlja problem. Mnoga romska deca ne pohađaju
osnovnu školu, ili iz porodičnih razloga, jer se smatra da nisu dorasla za
to, ili zbog duštvenih predrasuda. Zbog nepohađanja osnovne škole mnoga romska
deca nisu naučila da govore srpski. Zbog nepoznavanja srpskog jezika neka
romska deca pogrešno su upisana i pohađaju škole za decu sa emocionalnim
oštećenjima, a kulturne norme otežavaju njihov uspeh na standardizovanim
testovima na srpskom jeziku. UNHCR je uz pomoć srpske vlade počeo sa programima
za zdravstveno obrazovanje Roma i programe za romsku decu, koji će im omogućiti
da po znanju stignu ostalu decu. Vlada SCG iznela je podatak da je upis romske
dece u škole porastao. U toku godine bilo je 70-toro romske dece u srednjim
školama i 69-toro Roma u višim stručnim školama i na univerzitetima.
Kao reakcija na široko rasprostranjeno nasilje etničkih Albanaca (koji su
većinom Muslimani) protiv Srba sredinom marta na Kosovu, spaljene su dve
džamije u Srbiji (u koje su išli Bošnjaci, Romi i drugi Muslimani) (vidi
Odeljak 2.c.).
Ministarstvo SCG za ljudska i manjinska prava otvorilo je specijalnu telefonsku
liniju “SOS” za manjine i ostale čija su ljudska prava ugrožena. U julu mesecu
je to Ministarstvo, u zajednici sa OEBS-om i jednom lokalnom nevladinom organizacijom,
organizovalo u Beogradu regionalnu konferenciju pod nazivom “Tolerancija
iznad svega”.
Druge društvene zloupotrebe i diskriminacija
Srpska zajednica homoseksualaca i dalje se drži povučeno u strahu od nasilja
i diskriminacije. Jednom prilikom ova zajednica je izašla u javnost, kada
je održana parada gej ponosa 2002. godine, međutim događaj je nasilno prekinut,
a policija je pomagala napadačima. U medijima su izašli uvredljivi napisi
o homoseksualcima.
Podstrekivanje na diskriminaciju
Zakon zabranjuje širenje informacija koje podstiču nasilje, mržnju i diskriminaciju;
međutim, u štampi je nastavljena propaganda protiv “sekti”, vođe verskih
zajednica su primetili da su se dela vandalizma obično dešavala posle takvih
napisa i štampi. Neki nastavni tekstovi koji se koriste u vojnoj i policijskoj
akademiji, sadrže propagandu protiv verskih sekti.
Odeljak 6
Prava radnika
a. Pravo na udruživanje
Zakon propisuje da svi radnici, osim vojnog i policijskog personala, imaju
pravo da se učlanjuju u sindikate ili da ih osnivaju po svojoj sopstenoj
volji. To pravo je uslovljeno restrikcijama u koje spada odobrenje Ministarstva
za rad i izjava poslodavca da je vođa sindikata u stalnom radnom odnosu,
što se u stvari svodi na to da je potrebna i dozvola poslodavca. Državni
savez sindikata i dalje je dominantan u organizovanom radu, zbog toga što
ovaj sindikat više odgovara rukovodstvu industrije, koja je još uvek pretežno
u vlasništvu države. Manji savezi nezavisnih sindikata konkurišu savezu državnih
sindikata, ali su imali uspeha samo u relativno malom delu zvanične privrede
van poljoprivrede, koja nije u državnom sektoru. U državnom sektoru 60 do
70% radnika učlanjeno je u sindikate. U privatnom sektoru samo 4 do 6 % radnika
je učlanjeno u sindikate a u poljoprivredi samo oko 3 %.
Krivični zakon ne zabranjuje diskriminaciju sindikata i to nije bilo veliki
problem u toku godine. Iako nije precizno ukazao ni na jedan problem te vrste,
nacionalni sindikalni centar “Nezavisnost” uopšteno je izvestio Međunarodnu
konfederaciju slobodnih sindikata da su njegovi članovi u Srbiji bili izloženi
“maltretiranju i progonima” od strane direktora kompanija i vlade, i da su
vlasti otezale sa prijemom dve trećine prijava za registraciju lokalnih ispostava
“Nezavisnosti” preko zakonom dozvoljenog vremenskog roka. “Nezavisnost” tvrdi
da su direktori kompanija zabranjivali rad sindikata i da im nisu dozvoljavali
ulaz u prostorije kompanije, pod izgovorom da nisu registrovani. “Nezavisnost”
takođe tvrdi da su izvešteni da su radnicima smanjivane plate, da su prebacivani
na radna mesta sa nižom platom, da im se pretilo i da su čak bivali napadani
po učlanjenju u “Nezavisnost”. Domaći nezavisni stručnjaci za rad nisu mogli
da potvrde ove tvrdnje. Prema izjavi jednog nezavisnog stručnjaka za rad,
u jednoj fabrici traktora oko 20 članova sindikata “Nezavisnost” sprečeno
je da radi, što je izazvalo žestok sukob. Taj isti stručnjak tvrdi da tokom
godine nije bilo slučajeva u kojima su direktori kompanija maltretirali članove
sindikata. Odobravanje prijava za registraciju bilo je ponekad zadržavano
po mesec dana do dva meseca, ali je razlog za to često bila nepotpuna prijava.
b. Pravo na organizovanje i kolektivno pregovaranje
Zakon dozvoljava da sindikati neometano sprovode svoje aktivnosti, a vlada
je ovo pravo štitila u praksi. Pravo na organizovanje i kolektivno pregovaranje
bilo je priznato i slobodno se sprovodilo u praksi. U sindikat mora da bude
učlanjeno 15% zaposlenih da bi sindikat mogao da pregovara sa poslodavcem,
ili 10% svih zaposlenih da bi mogao da pregovara sa vladom.
Zakon predviđa pravo na štrajk, a sindikati su u toku godine organizovali
nekoliko štrajkova; međutim, zakon ograničava štrajkove zaposlenih u organizacijama
koje pružaju “usluge od bitnog značaja”, kao što su prosveta, električna
energija i poštanske službe, u kojima radi oko 50% svih zaposlenih. Zaposleni
moraju da najave štrajk najmanje 15 dana unapred i da obezbede “minimalni
proces rada”.
Ne postoje slobodne izvozne zone.
c. Zabrana prinudnog, obaveznog rada
Zakon zabranjuje prinudni i obavezni rad, uključujući i rad dece. Međutim,
bilo je izveštaja da je takvih slučajeva bilo u praksi (vidi Odeljak 5, Trafiking
i 6.d.)
d. Zabrana rada dece i donja starosna granica za zapošljavanje
Donja starosna granica za zapošljavanje je 16 godina, mada je u selima i
poljoprivrednim zajednicama uobičajeno da i mlađa deca rade kao pomoć u porodici.
Osim toga, deca, naročito romska, mogu se naći kako rade razne neprijavljene
sitne poslove, obično peru prozore na kolima ili prodaju sitnije stvari,
na primer novine; međutim, poslednjih godina ova vrsta rada manje se primenjuje,
jer odrasli, u nedostatku drugih zaposlenja, preuzimaju većinu takvih poslova.
Romsku decu često njihove porodice primoravaju na fizički rad, teraju ih
na prosjačenje, ili ih prodaju u inostranstvo da bi se organizovano bavili
prošnjom ili krađom. Inspekcija Ministrastva za rad, zapošljavanje i socijalna
pitanja proveravala je da li ima zaposlene dece; međutim, Ministarstvo je
izvestilo da nije naišlo na prekršaje tokom godine. Ministarstvo je u svoje
redovne programe zaštite dece i porodice uključilo i prevenciju zapošljavanja
dece.
e. Prihvatljivi uslovi rada
Minimalna plata od otprilike 95 dolara (5.600 dinara) mesečno nije bila
dovoljna za pristojan životni standard radnika i njegove porodice. Standardna
radna nedelja od 40 sati uglavnom se poštovala u državnim preduzećima, ali
ne i u privatnim firmama. Prema zakonu o radu zaposleni ne mogu da rade prekovremeno
duže od 4 sata dnevno, ili više od 240 sati tokom jedne kalendarske godine.
Za vreme osmočasovnog radnog dana propisana je pauza od 30 minuta. Između
dve smene tokom radne nedelje mora da bude najmanje 12 sati pauze, dok za
vreme vikenda pauza mora da traje najmenje 24 sata. Plaćanje prekovremenog
rada, a to je 50% preko redovne plate, regulisano je kolektivnim ugovorom.
Svaka firma je obavezna da oformi odeljenje za sigurnost i bezbednost koje
treba da primenjuje propise sigurnosti i bezbednosti; međutim, u praksi ova
odeljenja se obično bave elementarnim aspektima sigurnosti, kao što je kupovina
sapuna i deterdženata, umesto nabavkom sigusnosne opreme za radnike. Prema
nekim procenama, u Srbiji je bilo 20.000 povreda na radu godišnje, od kojih
se otpilike 100 završavalo fatalno. Radnici nemaju pravo da se sklone kada
su u situaciji da su im zdravlje ili sigurnost ugroženi, a da ne rizikuju
da izgube posao.
KOSOVO
U skladu sa Rezolucijom Saveta bezbednosti UN, Kosovo se nalazi pod civilnom
upravom Privremene administrativne misije UN Kosova (UNMIK). UNMIK donosi
propise u vezi sa građanskim i zakonskim obavezama vladinih organa i privatnih
lica i ratifikuje zakone koje je usvojila Skupština Kosova. UNMIK je objavio
ustavni okvir za privremenu samoupravu Kosova (Ustavni okvir), kojim se definišu
Privremene institucije samouprave (PISG). Kosovo ima višepartijski sistem,
u kome su dominantne četiri partije etničkih Albanaca i nekoliko partija
i koalicija manjinskog stanovništva. U oktobru su održani izbori za Skupštinu
Kosova, koji su uglavnom ocenjeni kao slobodni i fer. Ustavni okvir predviđa
nezavisno sudstvo; međutim, sudstvo i dalje pati od favoritizma, spoljnih
uticaja, a naročito od međuetničkih problema.
Mirovne snage na Kosovu (KFOR), koje pod okriljem UN-a predvodi NATO, nastavile
su da izvršavaju svoje zadatke, koji se sastoje u održavanju unutrašnje bezbednosti
i zaštite od spoljnjih opasnosti. Civilna policija UNMIK-a nastavila je proces
prenošenja osnovnih policijskih ovlašćenja i funkcija na lokalnu Kosovsku
policijsku službu (KPS). Kosovski zaštitni korpus (KPC), koji se većim delom
sastoji od demilitarizovanih članova Oslobodilačke vojske Kosova (KLA), nastavio
je da razvija svoje kapacitete u pravcu civilne službe za brzo reagovanje
u kriznim situacijama. Međunarodne civilne vlasti UNMIK-a i rukovodstvo KFOR-a
uglavnom su održavali efikasnu kontrolu nad snagama bezbednosti; međutim
bilo je slučajeva da su neki pripadnici snaga bezbednosti delovali nezavisno
od svojih nadređenih. Neki pripadnici međunarodnih i lokalnih snaga bezbednosti
kršili su ljudska prava.
Privreda u tranziciji od centralno planske ka tržišnoj privredi, zasniva
se pretežno na poljoprivredi, rudarstvu i građevinarstvu, i u velikoj meri
zavisi od pomoći iz inostranstva. Broj stanovnika procenjuje se na 2,3 miliona,
mada su demografske cifre nepouzdane u nedostatku skorašnjeg popisa stanovništva.
Privredni rast iznosio je oko 3,5 % godišnje. Nezaposlenost se procenjuje
negde između 30 do 50% kod etničkih Albanaca, dok je kod etničkih Srba i
drugih etničkih grupa na Kosovu još viša. Povećanja plata bila su uglavnom
usaglašena sa inflacijom.
UNMIK i Privremene institucije samouprave su uglavnom poštovali ljudska prava
stanovnika Kosova; međutim, u nekim delovima bilo je velikih problema te vste,
naročito u odnosu na kosovske Srbe. Za vreme nereda u martu mesecu, KFOR i
UNMIK odgovorni su za smrt nekoliko demonstranata koji su ubijeni nakon što
su se oglušili na opomene i počeli da prete međunarodnoj policiji i ljudima
koje je ona štitila. Nekoliko ljudi je poginulo za vreme napada koji su izgleda
bili etnički motivisani, a neki od počinilaca ubistava uhapšeni su u toku godine.
Jedan čovek je poginuo, a nekoliko je ranjeno od nagaznih mina, a posebno od
neeksplodiranih projektila (UXO). Problem je bilo dugotrajno držanje u pritvoru
pre suđenja, a sudstvo nije uvek na vreme otpočinjalo procese. UNMIK je povremeno
ograničavao slobodu okupljanja i silom je rasterivao neke od demonstracija.
Verske tenzije i dalje postoje. Sloboda kretanja za etničke manjine, naročito
Srbe sa Kosova i dalje je veliki problem. Nasilje i diskriminacija žena i dalje
su značajan problem. Ozbiljan problem predstavljala je trgovina ljudima, naročito
ženama radi seksualne zloupotrebe. Osobe sa umanjenim mentalnim i fizičkim
sposobnostima bile su diskriminisane od društva. Ozbiljan problem predstavljalo
je žestoko društveno nasilje, zlostavljanje i diskriminacija uperena protiv
manjinskih zajednica, a naročito za vreme martovskih nereda. Rastući problem
bio je korišćenje dece za rad.
POŠTOVANJE LJUDSKIH PRAVA
Odeljak 1 Poštovanje integriteta ličnosti
a. Proizvoljno i nezakonito lišavanje života
Ni UNMIK, ni Privremene institucije samouprave, ni KFOR, niti njihovi predstavnici
nisu izvršili nijedno politički motivisano ubistvo; međutim marta meseca
KFOR i UNMIK ubili su nekoliko demonstranata Albanaca u toku nereda, dok
su branili sebe, kosovske Srbe i druge manjine od nasilničke rulje (vidi
Odeljak 2.b. i Odeljak 5). Jedan oficir specijalne policije UNMIK-a pucao
je 17. aprila na grupu od 24 oficira UNMIK-a za korekciju dok su napuštali
Zatvorski centar u Mitrovici, ubivši 3 i ranivši 11 oficira. Istraga koja
je usledila ustanovila je da je počinilac dela, koji je kasnije izdahnuo
od povreda zadobijenih u toku incidenta, delovao na svoju ruku.
Nagazne mine i neeksplodirani projektili, preostali iz doba sukoba 1999,
i dalje predstavljaju problem, naročito u ruralnim područjima. U toku godine
od neeksplodiranih projektila ili nagaznih mina poginula je jedna, a ranjeno
13 osoba, dok je u toku 2003. poginulo 3, a ranjeno 16 osoba. Najveća opasnost
pretila je od neeksplodiranih projektila, a naročito od ostataka kasetnih
bombi koje je bacao NATO.
Mala, slabo organizovana grupa »Čuvari mosta« iz Mitrovice i dalje je postojala,
ali je uglavnom bila neaktivna. Za vreme martovskih nereda oni jesu bili
na mostu Austerlic, ali za razliku od ranijih godina, nisu bili umešani u
kršenje ljudskih prava.
Predstavnici KPS i UNMIK policije koji su istraživali osetljive ili političke
zločine često su bili meta napada. Na primer, 23. marta u Podujevu su ubijeni
oficir KPS-a Arsim Rustoli i oficir UNMIK policije Ganac Kojo Esuman, u napadu
koji je izvršen na njihovu patrolu. Četvorica kosovskih Albanca koji su optuženi
za taj zločin još su čekali suđenje na kraju godine.
Tri kosovska Albanca osumnjičena za ubistvo jednog policajca međunarodnih
snaga i jednog člana Kosovske policije u martu, predati su u pritvor UNMIK-a
nakon što su uhapšeni 8. juna u Albaniji. Među osumnjičenima se nalazi i
Florim Ejupi, koji je najtraženiji begunac na Kosovu. On je pobegao iz zatvora
u logoru KFOR-a u Bondstilu, gde je boravio posle hapšenja u vezi sa bombaškim
napadom na autobus u Merdarima kod Podujeva 2001. godine, u kome je poginulo
11 i ranjeno 40 Srba.
Navodno je bilo i politički motivisanih ubistava među kosovskim Albancima.
Na primer, 17. marta nepoznata lica ubila su oca Avzi Elezaja, koji je bivši
borac Oslobodilačke vojske Kosova (KLA) i nekadašnji telohranitelj predsednika
Alijanse za buduće Kosovo (AAK) Ramuša Haradinaja.
Takođe je navodno bilo i etnički motivisanih ubistava Srba u toku godine,
naročito za vreme martovskih nereda. U martovskim neredima ubijeno je 20
lica, od kojih 8 etničkih Srba i 12 etničkih Albanaca. U Lipljanu su 19.
februara policija i KFOR u vozilu parkiranom na putu pronašli tela dva Srbina,
sa prostrelnim ranama. Sedamnaestogodišnji Srbin Dimitrije Popović je ubijen
5. juna, dok je jedan drugi maloletni Srbin ranjen prilikom pucnjave iz kola
u pokretu. Policajci KPS-a odmah su uhapsili dva mlada Albanca, Albeta Krasnićija
i Labinota Gašija, koji su priznali zločin. Na kraju godine oni su još čekali
na suđenje.
Nije bilo nikakvog daljeg postupka u vezi sa sledećim ubistvima iz 2003.
godine: ubistvo dva svedoka u slučaju grupe Dukađini, Tahir Zemaj ubijen
je u januaru, a Ilir Selimaj u aprilu; ubistvo snajperom člana UNMIK policije
Satiša Menona u avgustu; ubistvo oficira KPS-a Hajdara Ahmetija u septembru;
i ubistvo oficira KPS-a Agima Makolija takođe u septembru. Policija UNMIK-a
objavila je da se za Bedrijem Krasnićijem traga u vezi sa ubistvom članova
KPS-a Sebahate Tolaja i Isufa Haklaja, novembra 2003.
Do kraja godine nije izvršeno hapšenje zbog ubistava Smajla Hajdaraja i
Ilira Selimaja, kao i njegove trudne snaje, izvršenih 2002. godine.
Nestanak lica
Nema saznanja da je bilo politički motivisanih nestanaka lica; međutim,
dešavali su se kriminalni prestupi otmica sa traženjem otkupa, a i dalje
ima na hiljade nestalih lica iz rata 1999. godine.
U toku godine, tužilaštvo iz Prizrena izdalo je naloge za hapšenje dva bivša
srpska policajca, Gorana Janjuševića i Slaviše Miljkovića, koji su pod sumnjom
da su izvršili ratne zločine nad civilnim stanovništvom u prizrenskoj regiji,
uključujući i kidnapovanje i ubistvo Ardiana Zimađiua za vreme sukoba 1999.
Do kraja godine osumnjičeni nisu uhvaćeni.
Otprilike 3.200 lica i dalje se na kraju godine vodilo kao nestalo u sukobu
na Kosovu, od kojih su 77 % Albanci, 17 % Srbi i 6 % pripadnici ostalih etničkih
grupa. U toku godine Kancelarija UNMIK-a za nestala lica i forenzičko ispitivanje
(OMPF) nastavila je identifikaciju posmrtnih ostataka nestalih lica sa Kosova.
Od svog osnivanja 2002. godine pa do kraja godine, OMPF je izvršila 1.170
ekshumacija i 858 autopsija. Otkrivena su mnoga tela nestalih osoba, akcenat
je stavljen na utvrđivanje identiteta ekshumiranih ostataka, da bi se tela
mogla vratiti porodicama i sahraniti. Do kraja godine OMPF je Međunarodnoj
komisiji za nestala lica (ICMP) predala 2.160 uzoraka kostiju za identifikaciju
pomoću ispitivanja DNK, a dosad joj je vraćeno 797 rešenih slučajeva.
OMPF je nastavila da sarađuje sa vladom Srbije na prebacivanju iz Srbije
identifikovanih posmrtnih ostataka žrtava sa Kosova iz rata 1999, koji su
pronađeni u masovnim grobnicama u Srbiji; međutim, to se odvijalo veoma sporo.
Iz Republike Srbije OMPF-u je prebačeno 849 tela, koja su predata porodicama
da bi ih sahranili. Među njima je bio 641 etnički Albanac i 98 pripadnika
nealbanskih etničkih grupa. Udruženja porodica nestalih lica organizovala
su niz protesta 30. avgusta i 3. do 5. novembra, zahtevajući da vlada Srbije
odmah vrati na Kosovo preko 200 identifikovanih posmrtnih ostataka i da otvori
dosijea srpske vlade o nestalim licima. Iz političkih razloga zaustavljen
je dijalog tehničke prirode o nestalim licima između zvaničnika Prištine
i Beograda, ali na kraju godine UNMIK je radio na obnavljanju dijaloga.
b. Mučenje i drugi surovi, nehumani i ponižavajući postupci i kazne
Ustavni okvir i Zakon o krivičnom postupku zabranjuju takve postupke, i
nije bilo saznanja da su predstavnici UNMIK-a, KFOR-a ili PSG-a vršili takve
radnje.
Predstavnici KFOR-a su 16. februara uhapsili komandira KPS-a Selima Krasnićija
i još trojicu članova KPC-a pod sumnjom da su 1998. godine bili umešani u
zlostavljanje nevinih ljudi u prizrenskom kraju.
U toku godine neki članovi KPC-a osumnjičeni su za loše vladanje; međutim,
nije otkriveno u kolikoj je meri u to bilo umešano rukovodstvo KPC-a. U toku
godine 12 članova KPC-a koji su bili pod sumnjom decembra 2003, vraćeni su
na dužnost pošto policijska istraga nije uspela da pronađe dovoljno dokaza
o krivičnom delu.
Bilo je izveštaja o pretnjama i napadima na albanske političke i društvene
ličnosti Kosova, kao i na pojedince među kosovskim Albancima. Na primer,
21. februara eksplozivna naprava, postavljena u kolima u Peći, ranila je
kosovskog Ministra za zaštitu čovekove okolina i prostorno planiranje, Etema
Čekua, dva partijska funkcionera AAK i dva pripadnika KPC-a. Nepoznati napadači
su 30. juna napali člana predsedničkog ogranka Demokratske partije Kosova
(PDK) u Peći, Redžu Krasnićija. Do kraja godine nije otkriveno nijedno osumnjičeno
lice za taj zločin; međutim, dobri poznavaoci prilika uglavnom su ovakve
napade pripisivali suparničkim političkim partijama. Takođe je moguće u nekim
slučajevima da motivi nisu politički, već rezultat klanovske borbe ili običnog
kriminala.
Srbi, Romi, Aškali i druge manjine redovno su bili izloženi društvenom zlostavljanju,
kao i napadima nasilničke rulje za vreme martovskih nereda (vidi Odeljak
5). Na primer, 5. marta kosovski Albanci prebili su u blizini južne Mitrovice
jednog kosovskog Srbina dok je putovao vozom.
Postoje verodostojni izveštaji o politički motivisanim pokušajima zastrašivanja
predstavnika UNMIK-a i KFOR-a. Na primer, 24. marta bačena je ručna granata
u pravcu mosta u Mitrovici sa severne strane koja je naseljena pretežno Srbima,
i tom prilikom dva vojnika KFOR-a zadobila su lakše povrede. U avgustu je
Srbin Živorad Cvetković, osuđen na 5 godina zatvora za to krivično delo.
Zatvori su uglavnom zadovoljavali međunarodne standarde, a UNMIK je dozvolio
posete zatvorima međunarodnih inspektora za ljudska prava. Uslovi u zatvorima
i kaznenim ustanovama bili su uglavnom dobri i nisu mogli ozbiljno ugroziti
ničije zdravlje niti život. Objekti su povremeno bili prenatrpani; međutim,
u toku godine počela je izgradnja dva nova objekta. UNMIK je držao osam objekata
(u Prizrenu, Mitrovici, Prištini, Gnjilanu, Peći, Lipljanu i dva zatvorska
bloka u Dubravi), koji mogu da prime ukupno 1.356 zatvorenika. Zatvorski
sistem bio je pod upravom Popravne policije UNMIK-a, koja je sve više prenosila
dužnosti na lokalnu Popravnu službu Kosova (KCS).
UNMIK je izvršio promene koje je preporučila jedna nezavisna komisije u
svom izveštaju iz 2003. godine, i na taj način popravio higijenske uslove
u zatvoru Dubrava, poboljšao obrazovne i rekreativne aktivnosti, omogućio
dodatnu obuku za osoblje popravnog tima i poboljšao institucionalne i rukovodeće
procese; međutim finansijska ograničenja bila su osnovni problem.
Žene su smeštene odvojeno od muškaraca, a maloletnici odvojeno od odraslih.
Lica koja su u pritvoru čekala na suđenje smeštena su odvojeno od osuđenih
zatvorenika i onih koji su se žalili na presudu i u zatvoru čekaju na odluku
suda. Visoko rizični zatvorenici smešteni su u specijalni blok zgrada u zatvoru
Dubrava. Zatvorenicima je bilo dozvoljeno da glasaju na oktobarskim izborima.
c. Proizvoljno hapšenje i pritvor
Ustavni okvir i Zakon o krivičnom postupku zabranjuju proizvoljno hapšenje
i pritvor, a UNMIK, KFOR i PISG uglavnom su se držali ovih propisa u praksi.
Policija UNMIK-a nastavila je da prenosi policijska ovlašćenja i funkcije
na KPS, zadržavajući pritom nadzor u svojim rukama. KPC je nastavio da vežba
i usavršava svoje kapacitete za reakciju na krizne situacije, a bavio se
i humanitarnim projektima. Na čelu policije UNMIK-a i KPS-a nalazi se Međunarodni
komesar policije. Na kraju godine procenat pripadnika manjina u KPS-u iznosio
je 15 %. U snagama bezbednosti, a naročito u pograničnoj policiji KPS-a,
korupcija je bila problem.
Kancelarija UNMIK-a za nadzor istraživala je nivo korupcije u UNMIK-u i
u sistemu krivičnog pravosuđa. Sudstvo je efikasno gonilo članove policije
koji su činili zloupotrebe. Jedinica KPS-a za profesionalne standarde, koja
je pod rukovodstvom policije UNMIK-a, sprovela je 100 disciplinskih istraga
protiv policajaca KPS-a koji su ili učestvovali u nasilju, ili ga nisu sprečili
za vreme martovskih nereda; većina ovih istraga još uvek nije bila završena
na kraju godine. Jedna pripadnica policije otpuštena je zbog učešća u napadu
na jednu porodicu iz redova manjina. Dok je na lokalnom nivou krivično pravosuđe
uglavnom bilo neefikasno u vršenju istraga, hapšenju, ili osuđivanju izvršilaca
krivičnih dela nad manjinskim stanovništvom, Pravosudno odeljenje UNMIK-a
obavilo je u toku godine preko 300 krivičnih postupaka u vezi sa martovskim
neredima (vidi Odeljak 1.e.). Ima međunarodnih nevladinih organizacija koje
optužujue KFOR i UNMIK da nisu učinili ništa da bi sprečili pobunu iz marta
meseca.
Policija je obično otvoreno hapsila osumnjičeno lice po nalogu sudije ili
tužioca; međutim, u nekim slučajevima sa visokim rizikom za bezbednost, osumnjičene
su hapsili pripadnici tajne policije sa maskama na licu. Svako hapšenje mora
da se vrši na osnovu naloga tužioca, a uhapšeni moraju biti predati sudiji
u roku od 72 sata po hapšenju; međutim, ima saznanja da je policija UNMIK-a
koristila ovaj propis kao način blagog kažnjavanja bez namere da podigne
optužnicu protiv uhapšenog, naročito kod manjih prestupa. Prema novom krivičnom
zakonu, koji je stupio na snagu 6. aprila, osumnjičeni ima pravo da dobije
obaveštenje o razlozima za hapšenje na jeziku koji on/ona razume; zatim da
ne govori ništa osim svog imena i prezimena, niti da odgovara na pitanja;
da dobije besplatnog prevodioca; da ima advokata ili da mu se obezbedi advokat
ako nema novaca da plati pravničke usluge; da mu se obezbedi lečenje uključujući
i psihijatrijsko lečenje; i da mu se dozvoli da obavesti jednog člana porodice.
Ova prava su bila uglavnom poštovana u praksi.
Iako KFOR-u nisu bili potrebni nalozi za hapšenje, hapšenje se sporovodio
na transparentan način. Međutim, postupci KFOR-a pri lišavanju slobode nisu
uvek bili u potpunosti transparentni. Na primer, advokat bivšeg komandira
KLA Šukri Buje, koji je uhapšen posle martovskih nereda, žalio se da je imao
teškoća da pronađe gde mu je štićenik. Komandir KFOR-a ima dozvolu da inteveniše
i da produži pritvor licima koja još nisu optužena za krivično delo, ili
koja imaju odobrenje od suda da budu puštena na slobodu nakon 30 dana. KFOR
je 4. maja produžio pritvor bivšem komandiru KLA Samiju Luštaku u logoru
Bondstil, pod sumnjom da je umešan u martovske nerede i zbog mnogobrojnih
prekršaja u vezi sa oružjem. On je kasnije oslobođen i sve optužnice su povučene.
Pritvoreni se može držati u predpredmetnom pritvoru maksimum mesec dana
od dana hapšenja, što može biti produženo od strane suda maksimalno do 18
meseci. Novi krivični zakon, koji važi od 6. aprila, uključuje i mere koje
umanjuju potrebu držanja uhapšenika u predpredmetnom pritvoru, a to su: kućni
zatvor, molba da se vrati u pritvor po pozivu, i duže korišćenje kaucije.
Međutim, i dalje postoji zastoj u rešavanju slučajeva predpredmetno pritvorenih,
tako da je tokom godine bilo 2.000 lica koja čekaju na poziv u pritvor. UNMIK
je obrazovao komisiju, čiji je zadatak da obešteti lica koja su držana u
pritvoru, a kasnije je ustanovljeno da nisu kriva.
e. Uskraćivanje pravičnog i javnog suđenja
Ustavni okvir propisuje da sudstvo mora biti nezavisno; međutim, sudovi
na lokalnom nivou bili su povremeno pristrasni i podložni spoljnom uticaju,
naročito kada su bili u pitanju međuetnički procesi, tako da suđenja nisu
uvek bila po propisu. Prema Rezoluciji 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih
nacija, UNMIK ima zakonodavnu vlast. Policija i pravosuđe UNMIK-a rade u
zajednici sa lokalnim sudijama i tužiocima, ali u planiranju pravosudnog
sistema, oblikovanju politike, operativnom radu, rukovođenju, administraciji,
koordiniranju i nadzoru, zadržali su izvršnu vlast za sebe. Postoje verodostojni
izveštaji o korupciji sudstva na lokalnom nivou, kao i tvrdnje da su sudovi,
uključujući i Vrhovni sud, u nekim slučajevima, podložni uticaju vlade.
Sudski sistem sastoji se od Vrhovnog suda, 5 Okužnih sudova, 24 Opštinska
suda i jednog Trgovinskog suda. UNMIK je postavio 18 međunarodnih sudija
i 8 međunarodnih tužilaca da sude interetničke i duge osetljive procese.
Na kraju godine u opštinskim sudovima bilo je 21.668 nerešenih predmeta,
a u okružnim 2.371.
Vlada Srbije i dalje je finansirala i vodila paralelni pravosudni sistem
u srpskim enklavama, kršeći tako Rezoluciju 1244 Saveta bezbednasti UN.
Preko Organizacije za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS), UNMIK podržava
rad nekoliko organizacija sa ciljem da se poveća profesionalizam sudskog
korpusa. Sudski institut Kosova nastavio je da obučava sudije i tužioce.
Jedinica za inspekciju sudova nastavila je da nadgleda rad sudova i daje
predloge u vezi sa disciplinom i obukom. Kosovski sudski i tužbeni savet
(KPJC) ima za zadatak da razmatra slučajeve sudskih prekršaja. Od 2001. godine
KPJC je pokrenuo 458 istraga i u 41 slučaju pronašao dokaze o nepravilnom
radu, pa je izrečeno 7 javnih ukora i izdato 10 preporuka za otpuštanje.
Iako po zakonu te slučajeve treba da sudi sudsko veće od pet sudija (od
kojih su dvojica profesionalci, a trojica laici), propisi UNMIK-a dozvoljavaju
da slučajeve osetljive etničke i političke prirode mogu da sude međunarodne
sudije, po mogućstvu tročlano sudsko veće koja se sastoji od profesionalnih
međunarodnih sudija. Od 232 aktivna slučaja u 2004. godini, gde je postupak
vodilo Međunarodno sudstvo, njih oko 79 sudile su međunarodne sudije, pa
je shodno tome i stopa osuda bila preko 90%.
Advokatska komora Kosova (KCA) i dalje je slaba, ali se polako popravlja.
OEBS je osnovao lokalnu nevladinu organizaciju, pod nazivom Referalni centar
za pitanja odbrane, kako bi pomogao KCA u usavršavanju znanja. Neki kosovski
advokati srpskog porekla učestvovali su u pravnom sistemu, a Udruženje advokata
Srbije nastavilo je da pruža pravnu pomoć kosovskim Srbima optuženim na Kosovu.
Pored toga, OEBS je pružao bezbednosnu i logističku pomoć, tj. bezbedan prevoz
srpskim advokatima koji su dolazili da brane svoje klijente pred sudovima
na Kosovu.
Propisi UNMIK-a i Ustavni okvir obezbeđuju pravo na pravično suđenje, a međunarodno
i lokalno sudstvo uglavnom je poštovalo to pravo; međutim, pravni eksperti
i posmatrači stanja ljudskih prava i dalje su izražavali zabrinutost, tvrdeći
da je u krivičnim postupcima koje kosovske sudije albanskog porekla vode protiv
pripadnika etničkih manjina, pitanje pravičnosti problematično. Zbog toga su
takvi slučajevi po pravilu predavani međunarodnom sudstvu. Suđenja su javna,
a zakon predviđa da optuženi imaju pravo da prisustvuju suđenju, da mogu da
se suoče sa svedocima, da se upoznaju sa dokaznim materijalom, i da imaju pravnog
zastupnika, ako je potrebno i o državnom trošku. Optuženi se smatraju nevinim
dok se ne dokaže krivica i imaju pravo na žalbu. Nema suđenja sa porotom; slučajeve
vode sudska veća koja se sastoje od profesionalnih i laičkih sudija.
Sekcija za sudsku integraciju koju je osnovalo Odeljenje za pravosuđe UNMIK-a
2003. godine, sa ciljem da pospeši etničku integraciju sudija i tužilaca
u kosovski pravni sistem, nastavila je da se bavi pravnim problemima manjina,
da kontroliše tretman manjina u sudskom sistemu, da se bavi slučajevima diskriminacije
i da omogućava integraciju pomoćnog osoblja suda. Specijalna Kancelarija
suda za vezu (CLO) nastavila je da pomaže manjinskim zajednicama u srpskoj
enklavi Gračanica, opština Priština, da lakše dođu do pravde. Pomoć Kancelarije
za vezu sastojala se u tome što je manjinskom stanovništvu organizovala pratnju
do suda, predavala dokumenta sudu u njih i pružala informacije u vezi sa
dostupnošću suda. U toku 2004. godine, CLO je u Gračanici ispunio 1.656 zahteva
za pomoć. Pored toga, UNMIK je u Gračanici otvorio Odeljenje prištinskog
opštinskog suda, u kome rade dva sudca, čiji je cilj da manjinama omoguće
bolji pristup pravosudnom sistemu Kosova.
Pored Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), i kosovski istražni, sudski
i kazneni sistemi nastavili su da rade na otkrivanju i kažnjavanju počinilaca
ratnih zločina tokom sukoba 1999; međutim, mnogi slučajevi ostali su nerešeni.
Na Kosovu se u lokalnim sudovim nastavilo sa suđenjima za domaće ratne zločine,
i izrečeno je oko 38 kazni za navodne ratne zločine i genocid tokom sukoba
1999. godine. Na primer, Ejup Rujeva je bio optužen za navodne ratne zločine,
kidnapovanje i ubijanje civila u februaru i martu 1999. godine, a u Okružnom
sudu u Prištini sudilo mu je veće međunarodnih sudija za navodne ratne zločine;
na kraju godine proces još nije bio okončan.
Nema izveštaja o postojanju političkih zatvorenika.
Direktorat UNMIK-a za stanovanje i imovinu (HDP) ima zaduženje da izvrši
restituciju ili obeštećenje privatne imovine otete za vreme rata 1999. godine.
HDP je nastavio da donosi presude po pitanju imovine, zatim da donosi zakonom
obavezujuće odluke, da sudski izbacuje nelegalne stanare, vraća imovinu stanarima
iz 1999, i da vodi brigu o imovini u ime vlasnika koji nisu na Kosovu. HPD
je promenio delokrug rada da bi pitanje povratka raseljenih lica uklopio
u svoju pređašnju delatnost, koja se sastojala isključivo od primene zakona
o imovini, i tokom prošle godine uputio je potražioce čiji je imovinski zahtev
uspešno rešen, na nevladine organizacije koje pomažu povratak lica. U toku
godine HPD je rešavao oko 918 zahteva mesečno i vršio otprilike 440 sudskih
izbacivanja (često se dešavalo da nelegalni stanari napuste stan pre izbacivanja).
Da bi potražioci čiji je imovinski zahtev uspešno rešen mogli lakše da dođu
u vezu sa njim, HPD je otvorio pozivni centar i u toku godine stupio je u
kontakt sa oko 9.565 potražilaca. Od otprilike 29.000 zahteva primljenih
do isteka roka 1. jula 2003. godine, HPD je do kraja godine rešio 23.055
slučaja.
U Mitrovici, u severnom delu grada, kosovski Srbi su nastavili da nelegalno
koriste albansku imovinu, a kosovski Albanci u južnom delu Mitrovice, takođe
nisu dozvoljavali Srbima pristup njihovoj imovini. Do kraja godine HPD je
doneo presude u vezi sa 730 od 1.324 imovinskih zahteva u severnoj Mitrovici,
Leposaviću i Zvečanu i započeo da sprovodi u delo odluke o izbacivanju nelegalnih
stanara.
f. Proizvoljno ometanje privatnosti, porodice, doma i korespondencije
Propisi UNMIK-a i Ustavni okvir zabranjuju takva dela, a UNMIK, KFOR i PISG
su uglavnom u praksi poštovali ovu zabranu; međutim, pojedini ljudi i lokalni
NGO-i optužili su KFOR da je koristio preteranu silu pri vršenju pretresa
u privatnim domovima. KFOR je 4. avgusta objavio da preduzima istragu protiv
sedam članova KFOR-a zbog navodniog prekoračenja ovlašćenja prilikom traganja
za sumnjivim licima za vreme martovskih nereda. Ti vojnici su kasnije javno
ukoreni i vraćeni u domovinu.
Propis UNMIK-a o Tajnim i tehničkim merama sprovođenja nadzora i istrage
dozvoljava da policija vodi tajne operacije sa prethodno dobijenom pismenom
dozvolom istražnog sudije ili javnog tužioca. U toku godine nisu prijavljene
nikakve zloupotebe.
Odeljak 2 Poštovanje građanskih sloboda
a. Sloboda govora i štampe
Propisi UNMIK-a i Ustavni okvir predviđaju slobodu govora i štampe, a UNMIK,
KFOR i PISG su uglavnom u praksi poštovali ova prava i nisu ograničavali
akademsku slobodu; međutim, ima tvrdnji da su UNMIK i PISG ometali slobodu
govora i štampe, naročito za vreme martovskih nereda.
Nezavisni mediji bili su aktivni i iznosili su široku paletu gledišta bez
ikakvih ograničenja. Većina štampanih i elektronskih medija bila je nezavisna,
ali pod upravom UNMIK-a. Štampani mediji nisu imali veliki tiraž, dok su
elektronski mediji bili uticajniji.
UNMIK je kontrolisao infrastrukturu radio-difuzije preko Odeljenja pošte
i telekomunikacija, dok je OEBS nadzirao Odeljenje za medijska pitanja. UNMIK
je takođe regulisao ponašanje i organizaciju elektronskih i štampanih medija
i ustanovio zvanje Privremenog komesara za medije (TMC) i Komitet za medijske
žalbe. TMC je zadužen za izdavanje kodeksa o radio-difuziji, za izdavanje
dozvola i sprovođenje sankcija sa pravom kažnjavanja pred ukidanje i pravom
da sasvim ukine medije prekršioce, u slučaju da prekrše propise UNMIK-a ili
kodekse ponašanja; međutim TMC je smatrao da kodeks treba osavremeniti. Na
primer, kodeks je propustio da primereno zaštiti privatnost dece i žrtava
zločina. Ustavni okvir propisuje da Nezavisna medijska komisija (IMC) i Komitet
javnih radio i TV stanica budu nezavisni od PISG. U toku godine UNMIK je
sarađivao sa PISG-om da TMC preraste u IMC i Odbor javnih elektronskih medija;
međutim zakon o formiranju IMC još uvek nije bio završen na kraju godine.
U toku godine oformljen je Komitet o medijima koji ima mandat vlade, ali
su posle oktobarskih izbora njegove nadležnosti prenesene na sveobuhvatniji
Komitet o javnim službama, lokalnoj administaciji i medijima.
Iako se većina štampanih i elektronskih medija držala prihvaćenih novinarskih
principa, ipak je bilo nekih izuzetaka. Oktobra meseca TMC je objavio izveštaj,
u kome je kritikovao štampu zbog toga što za vreme izborne kampanje nije
fer i ujednačeno predstavljala sve političke partije, uključujući i manjinske
partije. TMC je primio samo jednu žalbu o pretnji upućenoj novinarima. Radio
televizija Kosovo i TV 21 primili su 24. avgusta anonimni imejl poslat “u
ime svih muslimanskih vernika", u kome se zahteva da prestanu da emituju
sapunske opere.
Za vreme martovskih nereda Udruženje profesionalnih novinara Kosova tvrdilo
je da je poseta TMC-a trima TV stanicama koje emituju program širom Kosova,
bila mešanje u poslove štampe. Takođe je tvrdila da su policija UNMIK-a i
KFOR blokirali signal TV Mitrovice. Lokalna TV stanica MEN iz Gnjilana optužila
je policiju UNMIK-a da je 15. aprila opkolila stanicu i oduzela materijal
snimljen za vreme martovskih nereda. Privremeni komesar za medije (TMC),
Robert Žilet, izjavio je da mešanje policije i tužilaštva u rad medija, a
naročito oduzimanje snimljene trake, ugrožava novinarsku slobodu i slobodu
govora. Propisi UNMIK-a zabranjuju govor mržnje i govor koji podstiče na
etničko nasilje, kao i novinske članke koji podstiču na zločinačku aktivnost
i nasilje. Nakon nekoliko verodostojnih izveštaja u kojima su međunarodni
posmatrači oštro kritikovali štampu, naročito elektronske medije zbog pristrasnog
izveštavanja i podsticanja na nasilje za vreme martovskih nereda, TMC se
17. decembra obračunao sa tri kosovske nacionalne TV stanice (RTK, KTV i
TV21) na taj način što su pristale da utroše preko 675.000 dolara (500.000
evra) na dodatno obrazovanje reportera i urednika.
Propisi UNMIK-a zabranjuju objavljivanje, kako u štampanim tako i u elektronskim
medijima, ličnih informacija koje bi mogle ugroziti život, imovinu, ili bezbednost
lica korišćenjem vansudske pravde ili na neki drugi način. Opštinski sud
u Prištini oglasio je 22. juna urednika Bota Sote, Baruća Morinu, krivim
zbog objavljivanja lažnih informacija o članu PDK Džavitu Halitiju, koji
je bio indirektno optužen da je ubio Tahira Zemaja januara 2003. Morina je
kažnjen novčanom kaznom od 1.823 dolara (1.350 evra).
Vlada nije ograničavala pristup Internetu.
b. Sloboda mirnog okupljanja i udruživanja
Propisi UNMIK-a i Ustavni okvir predviđaju slobodu okupljanja i udruživanja,
a UNMIK, KFOR i PISG su u praksi uglavnom poštovali ova prava; međutim, da
bi obuzdala martovske nerede i da bi zaštitila sebe i druge, policija UNMIK-a
koristila je vatreno oružje. Organizatori demonstracija bili su obavezni
da 48 sati unapred obaveste policiju o tome. Policija UNMIK-a procenila je
da je tokom godine stotine hiljada ljudi učestvovalo u protestima, demonstracijama
i blokiranju puteva, uključujući i 59 takvih događaja u martu i 197 događaja
te vrste tokom ostalog dela godine, što sve u svemu čini povećanje od 150%
u odnosu na razne demonstracije od prethodne godine. Na Dan nestalih lica,
30. avgust, policija UNMIK-a silom je uklonila oko 50 članova porodica nestalih
lica, koji su blokirali glavni put u centru Prištine protestujući protiv
sporog rešavanja slučajeva nestalih lica za vreme sukoba 1999. godine (vidi
Odeljak 1.b.).
U martovskim neredima, u dva dana je učestvovalo između 50.000 i 75.000
demonstranata u svim većim gradovima Kosova. Za vreme martovskih nereda,
KFOR i UNMIK preduzeli su mere da zaštite sebe i druge, kao i da obuzdaju
mase. To je dovelo da nekoliko smrtnih slučajeva među albanskim protestantima
i tvrdnji da je policija zlostavljala demonstrante. Na primer, dok je branio
srpske stanare od albanskih protestanata, jedan pripadnik policije UNMIK-a
pucao je i ubio jednog demonstranta iz pećke opštine. Ni protiv jednog vojnika
KFOR-a, niti policajca UNMIK-a nije podneta krivična prijava u vezi sa njihovim
delovanjem za vreme martovskih nereda.
UNMIK je rutinski odobrio registraciju poličkih partija i nevladinih organizacija.
c. Sloboda veroispovesti
Propisi UNMIK-a i Ustavni okvir predviđaju slobodu veroispovesti, a UNMIK
i PISG uglavnom su u praksi poštovali to pravo.
Nema nekih posebnih propisa u vezi sa odobravanjem dozvola za verske grupe;
međutim da bi mogle da kupe imovinu ili dobiju finansijsku pomoć od UNMIK-a
ili nekih drugih međunarodnih organizacija, verske organizacije moraju da
se registruju kao nevladine organizacije.
Većina stanovništva je muslimanske vere, značajan broj ljudi pripada Srpskoj
pravoslavnoj crkvi i Rimokatoličkoj crkvi, dok je protestantska manjina veoma
malobrojna.
Na Kosovu su verska i etnička pripadnost usko povezane. Kosovski Srbi poistovećuju
sebe sa Srpskom pravoslavnom crkvom, koja ima uticaj ne samo na njihov verski,
već i na njihov kulturni, istorijski i politički mentalni sklop. Uska povezanost
vere i etničke pripadnosti delovala je na versku slobodu srpske zajednice
(vidi odeljak 5). Značajni deo zajednice kosovskih Albanaca i dalje neprijateljski
i sa sumnjom gleda na Srpsku pravoslavnu crkvu, zbog njenog političkog svrstavanja
sa politikom vlade Srbije prema Kosovu. Razlike između muslimanskih, katoličkih
i protestantskih zajednica uglavnom su bile prevaziđene zbog zajedničkog
nasleđa etničkih Albanaca. Za vreme martovskih nereda bilo je mnogo napada
na srpske pravoslavne crkve i groblja, što je izazvalo ogromna oštećenja
imovine, uključujući i rušenje ili oštećenje 30 pravoslavnih verskih objekata,
900 kuća i poslovnih zgrada koje su pripadale etničkim manjinama. Nekoliko
spaljenih crkava i manastira datira iz 14 veka i smatra se delom kulturne
i verske baštine te oblasti. Misija Saveta Evrope procenila je da će za popravku
i restauraciju oštećenih verskih objekata biti potrebno otprilike 13,1 miliona
dolara (9,7 miliona evra). Posle nereda KFOR je u verskim objektima širom
Kosova postavio bezbednosne odrede, da bi ih zaštitio od daljeg uništavanja.
U nekim delovima Kosova KFOR je ponovo postavio stalne rampe, pojačao zaštitne
mere, i povećao svoje prisustvo. I pored toga, i dalje je bilo sporadičnih
napada na imovinu etničkih manjina.
Lideri kosovskih Albanaca su 2. aprila objavili otvoreno pismo kojim su
osudili nerede i pozvali na obnavljanje etničkih odnosa; međutim, sa izuzetkom
bivšeg premijera Bajrama Redžepija, većina ostalih lidera kosovskih Albanaca
bila je izložena kritici zbog sporog odziva na potrebe manjina posle nereda.
U nekim manastirima, monasi i monahinje iz bezbednosnih razloga nisu mogli
da koriste delove manastirskog imanja. Srpske porodice koje su imale rođake
na Kosovu ili u Srbiji iz bezbednosnih razloga nisu mogle da putuju kod svoje
rodbine za vreme verskih praznika ili ceremonija, uključujući i venčanja
i sahrane. Poglavar Srpske pravoslavne crkve na Kosovu, Vladika Artemije
Radosavljević, ostao je u manastiru na Kosovu u srpskoj enklavi Gračanica;
vladičina rezidencija u Prizrenu spaljena je u martovskim neredima. Da bi
obezbedili bolje kretanje, UNMIK i KFOR su tokom godine pružali bezbednosne
usluge. Na primer, 14 februara policija je pratila 107 Srba kada su išli
da posete obližnji manastir i groblje u Uroševcu.
Islamska zajednica Kosova navela je kao primere nedostatka verskih sloboda
uskraćivanje radio frekvencija islamskoj radio stanici, zatvaranje molitvene
odaje u nacionalnoj biblioteci i odbijanje prištinske opštine da dodeli javno
zemljište za izgradnju džamije; međutim, opštinske vlasti tvrde da je od
rata naovamo u Prištini sazidano 13 džamija.
2003. godine jedna učenica nije dobila dozvolu da nosi islamsku maramu u
školskim prostorijama. Stav Ministarstva prosvete povodom tog događaja bio
je da zakon zabranjuje aktivnosti koje propagiraju bilo koju veru u javnim
prosvetnim ustanovama. Učenica se žalila Ombudsmanu Kosova, koji je objavio
svoje neobavezujuće mišljenje da je interpretacija koju je dalo Ministarstvo
primenljiva samo na nastavnike i druge službenike škole, ali ne i na učenike.
Protestanti su prijavili da su diskriminisani od strane medija, a naročito
od RTK. Po mišljenju protestantskih verskih vođa, to što za vreme martovskih
nereda nije bilo napada na njihove verske zgrade, znači da ih kovoska javnost
sve više prihvata.
PISG je odvojio 5,7 miliona dolara (4,2 miliona evra) za prvu fazu rekonstrukcije
30 crkava, koje su oštećene za vreme martovskih nereda, ali je Srpska pravoslavna
crkva odbila da sarađuje sa UNMIK-om u transparentnom tenderu za dobijanje
sredstava.
Više detalja o ovoj temi naći ćete u Međunarodnom izveštaju o slobodi veroispovesti
za 2004. godinu
d. Sloboda kretanja unutar zemlje, putovanje u inostranstvo, iseljavanje
i repatrijacija
Propisi UNMIK-a i Ustavni okvir propisuju slobodu kretanja; međutim, međuetničke
tenzije i problemi bezbednosti ograničavali su slobodu kretanja u praksi,
a UNMIK, KFOR i PISG uglavnom nisu uspevali da zaštite ova prava manjinskih
zajednica.
Za kretanje unutar zemlje nije potreban nikakav poseban dokument; međutim,
kosovski Srbi i u nešto manjoj meri druge manjinske zajednice, veoma teško
su mogli da se bezbedno kreću bez pratnje međunarodnih snaga bezbednosti.
Posle martovskih nereda, KFOR i UNMIK ograničili su kretanje u većini zahvaćenih
oblasti i selektivno su uveli privremeni policijski čas. Kosovski Srbi često
su bili izloženi kamenovanju i sitnijim napadima od strane kosovskih Albanaca.
Evo nekoliko slučajeva kamenovanja: u septembru, oktobru i decembru kamenovani
su autobusi na putu za Skopje; u septembru je kamenovana grupa dece na putu
za osnovnu školu; u oktobru je kamenovan poslovni voz kojim su putovali uglavnom
kosovski Srbi, dok je prolazio kroz oblast pretežno naseljenu kosovskim Albancima;
u decembru je kamenovan konvoj koji je u pratnji KFOR-a prolazio kroz Dečane.
Da bi popravio situaciju sa slobodom kretanja na taj način što bi Srbima
i Albancima obezbedio međusobno neprepoznatljiva vozila, UNMIK je nastavio
da Srbima nudi kosovske registarske tablice, za koje nisu morali ništa da
plate, iako su već registrovali kola u Srbiji, ali srpska vlada nije podržala
taj program. Rok za registraciju vozila na Kosovu produžen je da bi se kosovskim
Srbima omogućilo da iskoriste ovu povoljnu ponudu. Po propisima UNMIK-a,
Centralni građanski registar može da izdaje putne isprave svakom licu koje
je stanovnik Kosova. Od 2000. godine UNMIK je izdao 1,3 miliona ličnih dokumenata,
500.000 putnih isprava, i 235.000 vozačkih dozvola. Iako u je građanskom
registru broj pripadnika manjina negde preko 103.000, od kojih ima 71.000
Srba, manje od 1.000 njih se prijavilo za dobijanje UNMIK-ovih dokumenata.
Kosovski Srbi često su uzimali srpske lične karte i putne isprave, pored
kosovskih dokumenata koje su dobili od UNMIK-a. Mnogi kosovski Albanci takođe
su uzimali srpska dokumenta da bi mogli da putuju i u zemlje koje ne priznaju
UNMIK-ove isprave. UNMIK i PISG nisu ograničavali iseljavanje i repatrijaciju.
Zakon zabranjuje nasilno proterivanje i vlasti ga nisu primenjivale.
Od 1999. godine nešto preko 910.000 interno raseljenih lica (IDP-a) i izbeglica,
većinom Albanaca, vratilo se ili je repatrirano na Kosovo; međutim, u toku
2004. godine vratio se veoma mali broj raseljenih lica. Neke međunarodne
agencije i nevladine organizacije nastavile su da organizuju projekte povratka
manjeg obima, koji su nazadovali zbog martovskih nereda. UNHCR je ocenio
da je 230.000 pripadnika etničkih manjina raseljeno tokom sukoba 1999. godine.
Do kraja godine na Kosovo se vratilo ukupno 12.218 lica, ali se ne zna koliki
se broj lica od onih 230.000 raseljenih vratio, a koliko ih je ostalo i integrisalo
se u Srbiji. Prema podacima UNHCR-a, 2.302 pripadnika manjinskih grupa vratilo
se na Kosovo u toku godine, što je za 39 % manje od broja povratnika iz redova
manjina u 2003. godini. Ovo je prvo opadanje broja povratnika od 1999, koje
se većinom pripisuje martovskim neredima. Iako se u toku godine smanjio ukupan
broj povratnika iz redova manjina, broj povratnika iz redova Roma, Bošnjaka
i Goranaca povećao se u odnosu na 2003. godinu. Od dodatnih 4.000 Srba i
Aškalija koji su se raselili za vreme martovskih nereda, njih 1.864 se još
nije vratilo kućama do kraja godine. PISG je izvršio rekostrukciju 90% kuća
od 900 zgrada oštećenih ili srušenih za vreme martovskih nereda, ali do kraja
godine mnoge od njih ostale su puste.
Izgledi za povratak veoma se razlikuju, zavisno od oblasti i manjinske grupe.
Ono što u velikoj meri utiče na šanse povratnika da se reintegrišu u staru
sredinu, je mogućnost da govore jezikom svoje manjine, kao i to kakav je
bio odnos između IDP-a i njihovih suseda pre konflikta. Za vreme martovskih
nereda, naselje Aškalija u Vučitrnu spaljeno je i opljačkano, a njegovi stanovnici
našli su utočište u bazi KFOR-a. Do kraja godine mnogi od njih odbili su
da se vrate. Mnoga lica raseljena u martu, uključujući i Aškalije i Srbe,
raseljena su po drugi put i domovi su im spaljeni po drugi put
Po zakonu se ne može dati azil niti izbeglički status koji propisuje Konvencija
UN o izbegličkom statusu iz 1951. godine i Protokol UN iz 1967. godine; međutim,
UNMIK je raseljenim licima dodelio status »lica pod privremenom zaštitom
na Kosovu«. U praksi UNMIK pruža zaštitu od ponovnog uznemiravanja, tj. povratka
osoba u zemlju u kojoj mogu biti izloženi maltretiranju; međutim, UNMIK nije
davao ni azil, ni status izbeglice. UNMIK je sarađivao sa Visokim komesarijatom
UN-a za izbeglice i drugim humanitarnim organizacijama u pomoći izbeglicama.
Odeljak 3 Poštovanje ljudskih prava: Pravo građana da promene vladu
Propisi UNMIK-a i Ustavni okvir obezbeđuju građanima pravo da na miran način
menjaju vlast i oni su to pravo spovodili u praksi na povremenim slobodnim
i fer izborima, zasnovanim na opštem pravu glasa. Kosovo se i dalje nalazi
pod civilnom upravom UNMIK-a. Rezolucija Saveta bezbednosti UN-a ističe da
će narodu Kosova biti obezbeđena »znatna autonomija i samouprava«. UNMIK
i njegov glavni administrator, Specijalni predstavnik generalnog sekretara
(SRSG), uspostavili su civilnu vlast 1999. godine, po završetku vojne intervencije
NATO-a, koja je primorala srpske snage na povlačenje. UNMIK je 2001. godine
ustanovio ustavni okvir za PISG (Ustavni okvir). PISG se sastoji od 120 poslanika
Skupštine Kosova, koja je nakon oktobarskih izbora ponovo izabrala Ibrahima
Rugovu za predsednika Kosova, a Ramuša Haradinaja za novog premijera, kao
i ministre i druge funkcionere vlade iz nekoliko manjinskih zajednica. Kosovski
lideri kritikovali su UNMIK zbog sporog prenosa vlasti na PISG.
UNMIK i OEBS registrovali su oko 1,4 miliona glasača za oktobarske skupštinske
izbore. Samo stanovnici Kosova i oni koji su živeli na Kosovu 1. januara
1998. godine imali su pravo da glasaju. Sve etničke manjine Kosova učestvovale
su na izborima, mada je učešće Srba bilo minimalno. Neki srpski lideri sprovodili
su strategiju bojkota skupštinskih izbora kao političkog oruđa, služeći se
zastrašivanjem i prećutnim pretnjama nasiljem i gubitkom društvenih beneficija
za Srbe koji budu glasali, naročito u severnim opštinam gde Srbi čine većinu.
OEBS je po prvi put preneo veliki deo izborne administrativne vlasti na Centralnu
izbornu komisiju sastavljenu od lokalnog osoblja. Komisija je upravljala
oktobarskim izborima, dok su funkcioneri OEBS-a održavali nadzor.
Međunarodni i domaći posmatrači ustanovili su da su skupštinski izbori 2004.
godine bili opšte uzev slobodni i fer.
Kosovo ima višestranački sistem u kome dominiraju četiri praktično jednoetničke
albanske partije. Postoji i nekoliko partija i koalicija manjina. Demokratski
savez Kosova (LDK) i dalje je najpopularnija politička stranka na Kosovu,
ali ipak nije uspela da dobije dovoljnu većinu da može sama da formira centralnu
vladu. LDK je formirala vladajuću koaliciju sa AAK, koju predvodi Ramuš Haradinaj
i sa parlamentarnom grupom Šest plus, koja je koalicija turskih i bošnjačkih
partija. Vodeće opozicione političke partije su PDK, koju predvodi Hašim
Tači, i ORA na čelu sa Vetonom Surojem. Skoro potpuni bojkot oktobarskih
izbora ostavio je dve srpske partije sa Kosova, Srpsku listu za Kosovo, koja
je naslednik Koalicije Povratak, i Građansku inicijativu Srbije, sa ukupno
10 poslaničkih mesta u Skupštini, koja po Ustavnom okviru pripadaju Srbima.
Partijska pripadnost bila je veoma važna za dobijanje pozicija u službi vlade
i za društvenu afirmaciju. Tradicionalne društvene podele i plemenska lojalnost
takođe su igrale važnu, mada nezvaničnu ulogu u društvenim i političkim organizacijama
Kosova.
Po propisima UNMIK-a pojedinci mogu da se kandiduju u svojim partijama,
a one sa svoje strane, moraju da izaberu svoju listu kandidata na otvorenim
i transparentnim izborima unutar partije. Na svojim partijskim konvencijama
LDK i PDK su skoro potpuno ignorisale ovaj propis. UNMIK je odbio zahteve
nekih političkih partija i civilnog društva da ustanovi izborni sistem koji
bi uveo otvorene kandidatske liste (po kome bi se glasalo za pojedince a
ne političke entitete) i omogućio izvesnu geografsku raznolikost.
Bilo je izveštaja o napadima na albanske političke i društvene ličnosti
na Kosovu (vidi Odeljak 1.c.).
U širokoj javnosti primećeno je da postoji korupcija kako u PISG-u tako
i u UNMIK-u. Prema verodostojnim saznanjima uočene su nepravilnosti u radu
PISG-a prilikom vođenja prve međunarodne aukcije za licencu mobilne telefonije.
U toku godine, dva međunarodna službenika aerodroma uhapšena su pod optužbom
da su prali novac.
Novembra 2003. UNMIK je stavio na snagu Zakon o dostupnosti zvaničnim dokumentima;
međutim zakon izuzima dokumente UNMIK-a, pa je retko i primenjivan.
Posle oktobarskih izbora u Skupštini sa 120 poslanika bilo je 36 žena. Na
kandidatskoj listi svake političke partije, svako treće mesto moralo je pripadati
ženi. Posle izbora, u osmočlanom Predsedništvu nije bilo nijedne žene, a
samo jedna žena radi u kabinetu premijera. Među izabranim predstavnicima
opština ima 28 % žena.
Ustavni okvir zahteva da 10 poslaničkih mesta mora biti rezervisano za Srbe,
a 10 za druge etničke manjine na Kosovu, ali na opštinskom nivou manjine
su slabo zastupljene. Posle oktobarskih izbora u Skupštini sa 120 poslaničkih
mesta bio je 21 predstavnik etničkih manjina, od koji 10 Srba i 11 pripadnika
ostalih manjina, uključujući Turke, Bošnjake, Gorane, Rome, Aškalije i Egipćane.
U PISG je bilo tri ministra iz redova manjina, dva Srbina i jedan Bošnjak,
i tri zamenika ministra. Jedan Srbin i jedan Turčin članovi su Predsedništva
Skupštine. Na kraju godine Srbi još uvek nisu zauzeli kabinetske položaje
predviđene za njih, nastavivši da bojkotuju kosovsku Skupštinu.
Odeljak 4
Stav vlade po pitanju istraga međunarodnih i nevladijnih organizacija o
navodnim kršenjima ljudskih prava
Široka paleta domaćih i međunarodnih grupa koje se bave ljudskim pravima
uglavnom su radile svoj posao bez ograničenja, preduzimajući istrage i objavljujući
svoje nalaze u vezi sa pitanjima ljudskih prava. UNMIK, KFOR i PISG bili
su uglavnom kooperativni i spremni da reaguju na njihove primedbe.
UNMIK je registrovao preko 2.871 nevladinih organizacija, uključujući 2.469
domaćih i 402 međunarodna NGO-a; 794 nevladine organizacije su dobile status
javne povlastice (izuzeće od poreza).
U saradnji sa ostalim nevladinim organizacijama, Međunarodna organizacija
za migraciju (IOM) koordinirala je obučavanje i projekte za KPC. Posmatrači
stanja ljudskih prava, uključujući i one iz OEBS-a i nekih lokalnih NGO-a,
aktivno su radili na dokumentovanju etnički i politički motivisanih ubistava,
napada i slučajeva zastrašivanja.
UNMIK, KFOR i PISG uglavnom su sarađivali sa ICTY-jem u vezi sa zločinima
počinjenim za vreme sukoba 1999.godine. Suđenje vođi frakcije u PDK, Fatmiru
Limaju i dvojici drugih Albanaca počelo je u Međunarodnom haškom tribunalu
u novembru. ICTY je objavio da će možda biti dodatnih optužnica protiv kosovskih
Albanaca za ratne zločine; međutim, do kraja godine nije podignuta nijedna.
Glavni tužilac ICTY-a Karla Del Ponte izjavila je u nekoliko navrata da Haški
tribunal vrši istragu dodatnih slučajeva sa Kosova, ali je navela nekoliko
problema sa tim u vezi, a to su: nespremnost kosovskih Albanaca da svedoče,
zastrašivanje svedoka, nedostatak pisanih dokumenata, nedostatak saradnje
lokalnih i međunarodnih struktura.
Institut kosovskog Ombudsmana (OI) ispitivao je tvrdnje o kršenju zakona
ljudskih prava od strane vlade. Osoblje OI je multietničko i aktivno se bavilo
objavljivanjem izveštaja i preporuka. UNMIK, a naročito njegova policija,
retko su poštovali preporuke OI-a , ali posle martovskih nereda, njihova
saradnja se poboljšala. OI je izvestila da im se obratilo 2.967 lica i da
je kao rezultat toga, pokrenula 34 istrage i objavila 22 izveštaja tokom
godine. OI nema ovlašćenje da interveniše protiv KFOR-a. Od 2001. godine
OI tvrdi da propis 2000/47 o statusu, privilegijama i imunitetu UNMIK-a i
KFOR-a krši međunarodno priznata ljudska prava. OI je 4. maja kritikovala
KFOR tvrdeći da je ponovo primenjivao nepravilnu proceduru pritvora (vidi
Odeljak 1.c.).
Odeljak 5 Diskriminacija, društvene zloupotrebe, trgovina ljudima
Propisi UNMIK-a precizno zabranjuju diskriminaciju na bazi pola, rase i
etničkog porekla; međutim diskriminacija žena, osoba sa invaliditetom i etničkih
manjina, kao i nasilje nad njima, i dalje se sprovodilo. UNMIK je 25. avgusta
stavio na snagu Zakon protiv diskriminacije, koji je odobrila Skupština Kosova.
Manjinske zajednice, a naročito kosovski Srbi, bili su izloženi surovoj društvenoj,
ekonomskoj i kulturnoj diskriminaciji, kao i zastrašivanju i povremenom nasilju.
Nasilnička rulja se 17. i 18. marta ustremila na Srbe i druge manjinske zajednice,
kao i na pravoslavne crkve, u opštem talasu destrukcije i nasilja koje je
zahvatilo celo Kosovo. Pored toga, u mestima gde su bili u manjini, kosovski
Albanci bili su izbacivani iz kuća.
Žene
Nasilje nad ženama, uključujući i silovanje i visok stepen zlostavljanja
u porodici i u braku i dalje ostaje ozbiljan i stalan problem.
Propisi UNMIK-a zabranjuju nasilje u porodici, koje se kažnjava sa 6 meseci
do 5 godina zatvora. U toku godine izdato je nekoliko sudskih naloga da bi
se zaštitile žrtve nasilja u porodici.
Zlostavljanje žena u porodici je česta pojava i broj prijava i sudskih gonjenja
zbog nasilja u porodici porastao je u toku poslednje dve godine. Lokalna
nevladina organizacija Centar za zaštitu žena i dece (CPWC) procenjuje da
je tokom godine primio oko 4.700 zahteva za pomoć od žrtava nasilja. Advokati
Jedinice UNMIK-a za zastupanje i pružanje pomoći žrtvama (VAAU) imali su
765 slučajeva nasilja u porodici. Sudski sistem Kosova obradio je 188 slučajeva
nasilja u porodici u toku godine, od 53 obavljena suđenja 52 su se završila
osudama, a izrečene kazne varirale su od javnih ukora do zatvorskih kazni.
Tradicionalni odnos društva prema ženama verovatno je jedan od razloga što
je broj nasilnih dela u porodici tako veliki, a broj prijava tako mali. Da
bi skrenuli pažnju javnosti na ovaj problem OEBS, Kancelarija premijera i
Odeljenje UNMIK-a za pravdu započeli su 25. novembra kampanju informisanja
javnosti. Škola KPS uključila je u svoj nastavni program specijalnu obuku
o nasilju u porodici i silovanju.
Propisi UNMIK-a svrstavaju silovanje u krivično delo. Novi krivični zakon
stupio je na snagu 6. aprila, i jedno opsežno poglavlje posvećeno je povećanju
kazni za silovanje i seksualno napastvovanje; međutim, silovanja u braku
nisu posebno pomenuta. Ima veoma malo prijavljenih silovanja, zbog sramote
koja u toj kulturi prati žrtvu i njenu porodicu. Prema podacima UNMIK-a,
zastupnici žrtava pružili su advokatske usluge 31 žrtvi silovanja. U toku
godine sudovi su procesuirali 42 slučaja silovanja i izrekli 52 kazne, pošto
je u nekim slučajevima jedna osoba silovala više žrtava.
Ne postoje agencije vlade koje se bave porodičnim nasiljem; međutim, četiri
prihvatilišta, od kojih dva vode lokalne, a dva međunarodne nevladine organizacije,
pružala su pomoć žrtvama silovanja i trgovine ljudima. Nekoliko domaćih i
međunarodnih NGO-a aktivno su pomagali ženama; međutim, u tome su imali poteškoća
zbog tradicionalne zavere ćutanja o nasilju u porodici, seksualnom zlostavljanju
i silovanju.
Zakon zabranjuje prostituciju, ali je prostitucija i dalje veoma rasprostranjena.
Jedinica UNMIK-a za istraživanje trgovine ljudime i prostitucije (TPIU) aktivno
je istraživala slučajeve prostitucije i sumnjive slučajeve trgovine ljudima
(vidi Odeljak 5, Trgovina ljudima). Trgovina ženama u cilju seksualne zloupotrebe
bila je veliki problem (vidi Odeljak 5, Trgovina ljudima).
Ne postoji nikakav poseban zakon protiv seksualnog uznemiravanja. Društvo
je i dalje vrlo malo obavešteno o seksualnom uznemiravanju, i malo slučajeva
je prijavljeno.
Žene imaju ista zakonska prava kao i muškarci, ali po tradiciji nemaju isti
društveni status, i zbog toga se u pravnom sistemu prema njima drugačije
postupa. Iako nema zakonskih prepreka, relativno malo žena dobija rukovodeće
položaje i položaje višeg ranga u privredi i u vlasti. Tradicionalni društveni
stav prema ženama je uzrok diskriminacije. U nekim ruralnim područjima žene
često nisu bile u poziciji da donose odluke u vezi sa decom ili da vrše kontrolu
nad imovinom. Iako po kosovskom zakonu muškarci i žene imaju podjednako pravo
na nasleđe, porodična imovina obično se prenosi samo na muškarce. Kada postanu
udovice, Albanke su izložene opasnosti da izgube starateljstvo nad decom,
naročito ako žive na selu, zbog toga što je običaj da se deca i imanje dodeljuju
porodici preminulog oca, a udovica se vraća svojoj prvobitnoj porodici.
Juna meseca UNMIK je ratifikovao Zakon o jednakosti polova, i to je bio prvi
zakon koji je pokrenuo jedan skupštinski odbor, a ne vlada. Kancelarija UNMIK-a
za probleme polova zadužena je za pitanja u vezi sa polovima. U toku godine
UNMIK je nadležnost nad 26 albanskih i 4 srpska opštinska službenika koji su
se bavili pitanjem polova, preneo na Službu za pitanja polova unutar Kancelarije
premijera Kosova za dobru upravu. Ministarstva su završila posao oko određivanja
»bitnih pitanja o polovima« specifičnih za ministarstvo; međutim, činovnici
koji su se bavili i drugim poslovima, veoma često se nisu interesovali za probleme
polova.
Policija UNMIK-a i OEBS nastavili su dalekosežnu kampanju regrutovanja žena
za KPS, u kome su sačinjavale 15 % članstva. Međutim, samo 77 članova od
3.000 aktivnih članova KPC bile su žene (3%). Žene su i dalje bile aktivne
u politici i nekoliko žena nalazilo se na čelu lokalnih nevladinih organizacija.
Iako je broj zaposlenih žena nastavio da raste, nezaposlenost žena i dalje
je bila velika i iznosila je oko 70 %, a veoma mali broj njih izborio se
za više položaje, pa se to odnosi i na KPS i na druge vladine organizacije.
Deca
UNMIK i PISG uglavnom su veoma posvećeni problemima dobrobiti i prava dece.
Obrazovanje i zdravlje dece nalaze se u zajedničkoj nadležnosti Ministarstva
prosvete, nauke i tehnologije i Ministarstva zdravlja; međutim, niko u vladi
ne bavi se posebno pravima deteta. Novi Zakon o pravima maloletnika stupio
je na snagu 20. aprila.
Propisi UNMIK-a propisuju obavezu upisa u državne škole za decu između 6
i 15 godine, uz izvesne izuzetke; međutim, neka deca iz redova manjina nisu
pohađala školu iz bezbednosnih razloga. Osnovno obrazovanje je obavezno,
slobodno i svima dostupno. Prema podacima Ministarstva prosvete ogromna većina
dece školskog uzrasta ispod 15 godina, pohađala je škole. Četrdeset šest
odsto dece pohađalo je srednju školu, koja nije obavezna, a 43 % njih su
devojčice. Neka deca primorana su da napuste školu i rano počnu da rade (vidi
Odeljak 6.d.)
Propisi UNMIK-a određuju podjednaka prava za školsku decu svih zajednica,
a manjinskom stanovništvu omogućeno je pravo da se njihova deca školuju na
svom maternjem jeziku do kraja srednje škole. U toku godine radile su škole
na srpskom, bošnjačkom i turskom jeziku. Odziv na upis u osnovne škole, kako
srpske tako i albanske dece, bio je skoro potpun; međutim na nivou srednje
škole došlo je do razlika među polovima i manjinama, tako da je u odnosu
na albanske dečake i srpske devojčice broj albanskih devojčica koje su pohađale
i završavale srednju školu znatno opao. Zbog neimanja slobode kretanja i
nespremnosti da se odreknu beogradskog nastavnog plana, srpska deca sa Kosova
odlučivala su se za škole u susedstvu, koje su ponekad bile bez osnovnih
pogodnosti i neadekvatno opremljene. Ima vrlo malo škola na Kosovu u koje
zajedno idu i albanska i srpska deca, a pohađaju različite nastave.
Propisi UNMIK-a dali su dozvolu za rad i odobrili finansiranje srpskog Univerziteta
u severnoj Mitrovici; međutim, u toku godine UNMIK je ukinuo dozvolu zbog
nelegalnog naimenovanje novog rektora. Do kraja godine ova situacije nije
bila rešena.
Romska, aškalijska i egipatska deca pohađala su mešane škole sa albanskom decom,
ali su prema raznim izveštajima, u oblastima gde su Albanci većinsko stanovništvo,
bila izložena zastrašivanju. Romska deca su obično bila pogođena siromaštvom,
zbog čega su vrlo često već kao mala morala da počnu da rade da bi dopunila
porodični prihod. Bošnjačka deca bila su u mogućnosti da završe osnovnu školu
na svom jeziku, ali je postojao manjak obučenog kadra bošnjačkih nastavnika.
Ministrastvo je takođe za decu iz raseljenih manjina omogućilo ubrzani upis
u srednje i više škole. OEBS i Ministrastvo prosvete, nauke i tehnologije su
30. avgusta organizovali četvoronedeljni kurs za 28 nastavnika romske nacionalnosti,
na kome je oblikovan nastavni plan za romsku manjinu. Albanskoj IDP deci nije
bio dozvoljen pristup u lokalnu školu u selu Biti u opštini Štrpce pretežno
naseljenoj Srbima.
Za visoku stopu smrtnosti odojčadi i dece, kao i sve veći broj epidemija
bolesti koje se mogu preduprediti vakcinacijom, humanitarnu radnici prvenstveno
okrivljuju siromaštvo pa stoga i neuhranjenost, i loše higijenske i sanitarne
uslove. Zdravstveni uslovi koji su u nadležnosti države, bili su specijalno
loši za raseljena lica i neke delove romske zajednice.
Ima saznanja o zlostavljanju dece, mada se ne smatra da je ta praksa rasprostranjena.
Ministarstvo za rad i socijalno staranje (MLSW) vodilo je 31 centar za socijalno
staranje, u kojima je omogućena pomoć za 1.200 siročadi, 1.100 dece delikvenata,
50 zlostavljanih mališana i 120 dece sa problemima u ponašanju. Ovo ministarstvo
je takođe upravljalo i domovima za siročad i sarađivalo sa nevladiniom organizacijama
u smeštanju dece u prihvatilišta. Visoka stopa nezaposlenosti i razdvojenost
porodica doveli su do velikog broja napuštene dece. Pošto usvajanje i privremeni
smeštaj dece u hraniteljske porodice nije u dovoljnoj meri zadovoljavalo
potrebe napuštene dece, odojčad i deca su povremeno smeštana u grupne domove
sa malobrojnim osobljem za brigu o njima. Od kraja rata 1999. naovamo na
Kosovu je prema nekim izveštajima napušteno 450 dece, većinom zbog siromaštva,
niskog nivoa obrazovanja i neželjene i neplanirane trudnoće. Deca sa umanjenim
sposobnostima često su skrivana od očiju javnosti i živela bez odgovarajuće
nege, naročito u seoskim sredinama. Deca i njihove porodice, prvenstveno
srpske nacionalnosti, i dalje su raseljena lica od rata 1999. godine, a naknadan
broj porodica raseljen je posle martovskih nereda.
Dečji rad je ozbiljan problem (vidi Odeljak 6.d.). Trgovina decom u svrhu
seksualne zloupotrebe vršila se na samom Kosovu ili je išla preko Kosova
(vidi Odeljak 5, Trgovina ljudima).
Forum Kosova za prava dece povećao je u toku godine svoje članstvo primivši
u svoje redove osam lokalnih i sedam međunarodnih nevladinih organizacija,
da bi se na taj način premostio jaz u koordinaciji između nevladinih organizacija
u vezi sa staranjem o deci. Organizacija pod nazivom Spasite decu započela
je u saradnji sa lokalnon nevladinom organizacijom HANDIKOS rad na projektu
koji treba da promoviše prava dece sa specijalnim potrebama. Takođe je u
Kancelariji premijera za dobru upravu i u Ministarstvu prosvete naimenovan
Koordinator za dečja prava.
Trgovina ljudima
Propisi UNMIK-a svrstavaju trgovinu ljudima u krivično delo; međutim trgovina
ženama i decom i dalje je ozbiljan problem. Ima dokaza da su međunarodni
i domaći državni funkcioneri umešani u trgovinu ljudima.
Kazne za trgovinu ljudima mogu da budu od 2 do 20 godina zatvora. Bavljenje,
ili pokušaj bavljenja trgovinom ljudima kažnjava se sa 2 do 20 godina zatvora,
ili do 15 godina zatvora, ako je žrtva maloletna; organizovanje grupe za
trgovinu ljudima kažnjava se sa 5 do 20 godina zatvora; omogućavanje trgovine
ljudima iz nemara može biti kažnjeno sa 5 godina zatvora, dok seksualni odnos
sa maloletnom žrtvom trafikinga, donosi do 10 godina zatvora. Kazna za seksualni
odnos uz upotrebu sile (silovanje) iznosi 1 do 10 godina zatvora; a za seksualni
odnos sa devojčicom ispod 14 godina iznosi 1 do 5 godina zatvora. Zakon o
trgovini ljudima propisuje nešto strožije kazne i primenjuje se i na prestupnike
koji nisu direktno umešani u seksualne odnose.
UNMIK, PISG, međunarodne organizacije i nevladine organizacije čine velike
napore da suzbiju trgovinu ljudima. I pored mnogih poboljšanja koje je u
toku godine UNMIK uneo u svoju borbu protiv trgovine ljudima, veliki problemi,
kao što su mali broj sudskih procesa i kazne kratkog trajanja, kao i nesposobnost
policije da se prilagodi novim metodama koje trgovci ljudima sve više primenjuju,
i dalje postoje. Jedinica UNMIK-a za istraživanje trgovine ljudima i prostituciju
(TPIU) uhapsila je 56 lica zbog trgovine ljudima i još 21 lice zbog prestupa
u vezi sa trgovinom ljudima, i kao rezultat toga tužilaštvo je podiglo 39
novih optužnica protiv trgovaca ljudima. Iako na kraju godine nismo mogli
da dobijemo tačne podatke o presudama, saznali smo da je većina tih slučajeva
okončana osuđujućim presudama. U novembru su pripadnici KPS-a, uz pomoć TPIU,
uhapsili pet kosovskih Albanaca pod sumnjom da su se bavili trgovinom ljudima;
trojica njih osuđena su na kazne zatvora od 2 do 4 godine. Često se dešavalo
da žrtve trafikinga izaberu repatrijaciju pre nego što stignu da svedoče
protiv prestupnika, i to je ometalo efikasno sprovođenje zakona. Vrlo mali
broj presuda i kratkotrajne kazne bili su još jedan razlog što su žrtve nerado
svedočile. Bilo je i drugih razloga za veoma mali broj sudskih procesa, kao
što su: sve veća sofisticiranost rada organizovanog kriminala koji je tako
podešen da se izbegava svaka veza između žrtava i kriminalaca višeg ranga,
nepostojanje programa zaštite svedoka i neadekvatna obuka sudskog personala.
Koordinisanje borbe protiv trgovine ljudima nalazi se u rukama policije
UNMIKA i uključuje TPIU, KPS i pograničnu policiju, UNMIK-ovo Odeljenje pravde,
uključujući i UNMIK-ov VAAU, OEBS, Kancelariju premijera za dobru upravu
i Ministarstva zdravlja, prosvete, javnih službi, i rada i socijalnog staranja.
UNMIK se aktivno bavio istraživanjem trgovine ljudima. U toku godine TPIU
je izveo 60 racija, 477 redovnih operacija, i 25 tajnih operacija, i pregledao
2.386 prebivališta, pronašavši 206 neprijavljenih prebivališta i zatvorivši
76 prebivališta, za koja se sumnjalo da služe za trgovinu ljudima.
Kosovo je izvor, tranzitno područje i destinacija žrtava trgovine ljudima;
interna trgovina ljudima postaje sve veći problem. Kao i prethodnih godina,
ogromna većina žrtava bile su žene i deca, koje su iz Istočne Evrope prebacivali
na Kosovo radi seksualne zloupotrebe, a preko Kosova u Makedoniju, Albaniju
i Zapadnu Evropu. Nema pouzdanih statističkih podataka koliki je celokupni
obim problema na Kosovu u vezi sa trgovinom ljudima. Broj žrtava trgovine
ljudima kojima je u toku godine CPWC pružio pomoć, iznosio je 59. Među njima
je bilo 88 % žena, 70 % maloletnika, 84 % stanovnika Kosova, a 78 % su bili
Albanci. Pomoć od IOM-a je dobilo 58 žrtava, koji se prevashodno bavio prekograničnom
trgovinom ljudima, a među žrtvama je bilo 17 % lokalnih stanovnika. Prema
podacima IOM-a polovina žrtava na Kosovu prodaje se i kupuje unutar zemlje,
20 % se šalje u Makedoniju, 10 % u Albaniju i Italiju, 6 % otpada na druge
destinacije u Zapadnoj Evropi. TPIU je sarađivao sa obe pomenute organizacije
i sa drugim organizacijama, u pružanju pomoći zajedničkim žrtvama trgovine
ljudima, kojih je bilo 48, od toga su njih 11 bili stanovnici Kosova, a 32
su repatrirani u njihove zemlje porekla, većinom u Moldaviju i Albaniju.
Žrtve iz inostranstva koje su prebacivane na Kosovo, bile su skoro isključivo
iz Istočne Evrope, sa Balkana ili iz bivšeg Sovjetskog Saveza. Prema podacima
IOM-a preko 50 % žrtava inostranog porekla bile su iz Moldavije, 22 iz Rumunije,
13 iz Ukrajine, a ostale iz Bugarske, Albanije, Rusije i Srbije, dok je 5
% poticalo sa samog Kosova. Za 55% žrtava trgovine ljudima, Srbija je bila
ulazna tačka prema Kosovu, Makedonija za 24 %, a Albanija za 5 % žrtava.
Žene iz Moldavije prebacivane su na Kosovo i preko Austije i Švajcarske.
Neke žene prebacivane su preko Kosova u Makedonije, Albaniju, Italiju, a
ostale u Zapadnu Evropu.
Prema podacima CPWC, kosovske žrtve bile su pretežno žene ispod 18 godina
starosti, iz siromašnih albanskih porodica. Na osnovu iskustava lokalnih
žrtava kojima od 2002. godine pomaže IOM, veliki broj njih su maloletnici
(62%), naročito su to mlade devojke između 13 i 15 godine; najmlađa žrtva
dosad imala je 12 godina. Ukupan broj maloletnih žrtava trgovine ljudima
povećao se u toku godine. Najviše su trgovini ljudima izložena deca i mlade
devojke iz seoskih sredina, kao i deca iz veoma siromašnih gradskih sredina
sa mnogo nezaposlenih i nepismenih lica. Prema podacima IOM-a iz 2003. godine,
odlučujući faktori da neko postane žrtva trgovine ljudima bili su prethodno
zlostavljanje u porodici i finansijske teškoće; 70 % žrtava bilo je siromašno,
preko 80 % nije imalo srednje obrazovanje. Ima navoda da su ih prodavale
njihove porodice.
Većinom se trgovina ljudima na Kosovu vrši u svrhu seksualne zloupotrebe,
ali neke su žrtve bile korišćene i za prisilni rad, kako za služenje po kućama,
tako i po barovima i restoranima. Žrtve trgovine ljudima prevashodno su radile
u seksualnoj industriji, većinom u javnim kućama i noćnim klubovima, a sve
više u privatnim rezidencijama. Manje od 5 % žrtava izjavilo je da su kada
su polazili od kuće znali da će raditi u seksualnoj industiji. Žrtve trgovine
ljudima izjavile su da su ih tukli, silovali, da su bili lišeni zdravstvenih
usluga i da su im oduzeta putna i lična dokumanta. Vrlo često su žrtve nalažene
u lošem zdravstvenom i mentalnom stanju. 79% žrtava koje su pregledali pripadnici
IOM-a, prijavile su da su bile tučene.
Metode trgovine ljudima sve više su se usavršavale. Reagujući na agresivnu
kampanju suzbijanja trgovine ljudima koju je sproveo TPIU, prodavci ljudi
hitno su prebacili komercijalni seks iz barova i klubova u privatne kuće,
gde je bilo mnogo teže otkriti nelegalne radnje. Trgovci ljudima sve više
su koristili novčane premije da bi nagovorili žrtve da odbijaju pomoć. IOM
je izvestio da je među 409 žrtava (većinom iz inostranstva) kojima je pružio
pomoć u toku 2000. godine, 75% bilo regrutovano lažnim obećanjima da će dobiti
posao, dok je 8 % bilo prisilno odvedeno ili kidnapovano. U 45% slučajeva
žrtvu bi vrbovao poznanik, a u 10 % slučajeva to je bio ili žrtvin prijatelj
ili prijatelj porodice. Za vrbovanje su češće korišćene žene nego muškarci.
Način vrbovanja žrtava sa Kosova unekoliko se razlikovao; manji broj Kosovara
(33%) vrbovan je uz obećanje da će dobiti posao, a više ih je silom odvedeno
(25%) ili im je obećan brak (20%).
Trgovci ljudima šesto su radili su kao sastavni deo koordinisanog rada elemenata
organizovanog kriminala iz redova kosovskih Srba i kosovskih Albanaca; a
Srbija je služila kao veoma aktivan tranzitni centar za žrtve trgovine ljudima
iz Istočne Evrope prema Kosovu ili preko Kosova nadalje. Kosovski biro za
organizovani kriminal (KOCB) zadužen je za ispitivanje ovih slučajeva, ali
još uvek nije razvio adekvatne mehanizme saradnje sa specijalnim jedinicama
kakva je TPIU. Vlasnici barova i javnih kuća kupovali su žrtve od organizovanih
kriminalnih grupa. Većina klijenata žena koje su prodate radi seksualne zloupotrebe,
su mladi ljudi. Otprilike 80% klijenata ovih žena su lokalni stanovnici,
dok je oko 20% klijenata iz inostranstva. Amnesti Internešnal (AI) objavio
je u maju jedan izveštaj, u kome se tvrdilo da je prisustvo mirovnih trupa
na Kosovu pospešilo seksualnu eksploataciju žena i podstaklo trgovinu ženama,
i da su neki mirovnjaci direktno umešani u trgovinu ljudima. U izveštaju
se tvrdi da je 20 % klijenata koji koriste usluge prodatih devojaka i žena,
iz redova međunarodnog personala, iako oni na Kosovu čine samo 2 % celokupnog
stanovništva.
Međunarodna administracija PISG-a i UNMIK-a potvrdila je da postoji problem
trgovine ljudima i uložila je veliki trud da bi rešila taj problem u praksi.
Predstavnici vlasti UNMIK-a i PISG-a zvanično ne odobravaju trgovinu ljudima;
međutim postoje anegdote koje potvrđuju da su se takvi postupci dešavali.
Neki domaći tužioci prijavili su slučajeve u kojima je jedan te isti advokat
zastupao i optuženog prodavca ljudi i žrtvu. Jedno takođe anegdotsko svedočanstvo
tvrdi da postoji veoma komplikovana struktura finansijskih i rođačkih veza
između političkih lidera i mreže organizovanog kriminala, koji imaju finansijski
interes u trgovijni ljudima. Na kraju godine na listi UNMIK-a bilo je 200
ilegalnih prebivališta, 70 % njih bilo je u Prizrenu i Gnjilanima, koji se
nalaze blizu makedonske i albanske granice. Nije bilo slučajeva da je neko
od međunarodnih službenika uhvaćen na delu podstrekivanja ili učešća u prostituciji;
međutim, 2003. godine 5 vojnika KFOR-a iz Mitrovice i jedan komandir policije
UNMIK-a zatečani su u neprijavljenim prostorijama i poslati kućama. 2003.
godine pokrenut je postupak protiv jednog člana policije UNMIK-a i tri kosovska
Albanca, koji su uhapšeni pod sumnjom da su povezani sa organizovanom grupom
za prostituisanje dece, ali su svi pušteni zbog nedostatka dokaza. Međutim,
Pakistanac koji je bio iz redova policije, još uvek je na kraju godine bio
pod istragom u vezi sa tim slučajem.
Najveći deo odgovornosti za pomaganje žrtvama pao je na pleća PISG-a, ali
zbog nedostatka adekvatnih kapaciteta i resursa, tu dužnost su preuzele lokalne
nevladine organizacije. Iako nisu direktno pružali utočište domaćim žrtvama,
UNMIK, OEBS i IOM sarađivali su sa međunarodnim i lokalnim nevladinim organizacijama,
kao što su UMCOR i CPWC, koje su držale prihvatilišta za žrtve trgovine ljudime,
u kojima su obezbeđivale medicinsku pomoć i savetodavne usluge psihologa.
Privremena sigurna kuća takođe je pružala privremeno utočište žrtvama, dok
bi se oni rešavali da li da budu vraćeni u zemlju porekla ili da svedoče
protiv prodavaca ljudi. Policija je preko regionalnih službenika OEBS-a upućivala
eventualne žrtve da se obrate IOM-u radi prvog intervjua.
Sve veća saznanja o trgovini ljudima dovela su do značajnog napretka u zaštiti
žrtava. Propisi UNMIK-a obezbeđuju odbranu žrtava trgovine ljudima u slučaju
podizanja optužnice protiv njih zbog prostitucije i ilegalnog prelaska granice;
međutim, nekoliko domaćih sudija su ponekad žrtve trgovine ljudima nepravilno
osudili na kazne zatvora. Neke domaće sudije pogrešno su izdale naloge za
deportaciju žena osuđenih zbog prostitucije ili nedostatka dokumenata; međutim
UNMIK takve naloge za deportaciju nije izvršio. Žrtve koje nisu prihvatile
pomoć IOM-a, puštene su iz pritvora, ali ako bi nastavile da se bave prostitucijom
mogle su ponovo biti uhapšene, osuđene na kratkotrajne zatvorske kazne, ili
deportovane. Žrtve su ohrabrivane da pruže informacije koji bi omogućile
pokretanje krivičnog postupka. Jedinica UNMIK-a za zastupanje i pružanje
pomoći žrtvama (VAAU) obezbeđivala je žrtvama advokatske usluge i pomoć.
Prema podacima TPIU, skoro sve žrtve nerado su svedočile na sudu u prisustvu
svog podvodača, tako da im je bilo dozvoljeno da svedoče direktno pred tužiocima,
uz prisustvo predstavnika IOM-a ili nekog drugog advokata. Nedostatak adekvatne
zaštite svedoka i dalje je ozbiljan problem sistema krivičnog prava na celom
Kosovu. Zbog kulturnih tabua i opasnosti od društvene diskriminacije repatrirane
žrtve sa Kosova nisu želele da svedoče o svojim iskustvima.
Međunarodne i nevladine organizacije, a naročito IOM vodili su preventivne
kampanje, trudeći se da što više ljudi na Kosovu bude obavešteno o problemu
da bi se na taj način trgovina ljudima predupredila. U saradnji sa Ministarstvom
prosvete, kancelarija premijera za dobru upravu pripremila je materijal za
edukaciju o trgovini ljudima, koji je uvršćen u nastavni plan osnovnih i
srednjih škola. IOM je 2003. završio svoje preventivne kampanje o trgovini
ljudima usmerene na obaveštavanje javnosti o tom problemu i započeo drugu
kampanju obrazovanja najpodložnijeg dela stanovništva, koji sačinjavaju mlade
žene. VAAU vodi UNMIK-ovu obrazovnu kampanju za preventivu trgovine ljudima,
između ostalog otvaranjem specijalnih telefonskih linija za žrtve trgovine
ljudima.
Osobe sa umanjenim sposobnostima
Propisi UNMIK-a zabranjuju diskriminaciju osoba sa umanjenim sposobnostima
pri zapošljavanju, u obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, i obezbeđivanju drugih
usluga koje pruža država; međutim, uprkos nekim poboljšanjima tokom godine,
u praksi je postojala velika diskriminacija. Drugi zakoni obrađuju druge
aspekte invaliditeta, a u njih spada zakon o penzionisanju osoba sa umanjim
sposobnostima koje su prešle 18 godina, kao i zakon o obrazovanju, koji predviđa
posebne učionice za osobe sa invaliditetom. Međutim, ovi zakoni još nisu
u potpunosti primenjeni u praksi i nailaze na razne prepreke: ne postoji
prevoz za decu sa specijalnim potrebama, ne postoji jedna centralna komisija
koja bi procenjivala potrebe dece, objekti i pogodnosti su neadekvatni, a
učionice pretrpane.
Resorna ministarstva, u koja spadaju Ministarstva prosvete, zdravlja, socijalnog
staranja i javnih službi, zadužena su za zaštitu prava osoba sa umanjinim
sposobnostima. Ne postoje nikakve posebne zakonske odredbe koje se tiču socijalnog
staranja za otprilike 14,000 osoba sa psihičkim problemima. Zakon se nije
prilagodio međunarodnim standardima i nije bilo nikakve ekspertize što se
tiče prava osoba sa umanjenim sposobnostima. I dalje ne postoje zakoni o
starateljstvu, koji obezbeđuju odgovarajuću proceduru zaštite takvih osoba.
Na primer, zakon ne priznaje smeštanje osoba u institucije i lečenje protiv
njihove volje (nedobrovoljno lečenje) kao dve različite zakonske odredbe.
Visoka stopa nezaposlenosti još više je otežala pitanje zapošljavanja za
osobe sa invaliditetom. Zakon propisuje omogućavanje pristupa osobama sa
umanjenim sposobnostima javnim zgradama; međutim, u praksi se to ne sprovodi.
Pošto u okviru UNMIK-a i PISG-a ne postoji služba za socijalno staranje
za osobe sa umanjenim sposobnostima, jedina ustanova koja je preuzela tu
ulogu je lokalna vladina organizacija Handikos, koja na Kosovu pruža opsežne
usluge osobama sa fizičkim invaliditetom; međutim, u severnim opštinama gde
je stanovništvo pretežno srpske nacionalnosti, Handikos nije prisutan.
Po objavljivanju svog izveštaja za 2002. godinu, Međunarodna nevladina organizacija
za prava psihički hendikepiranih osoba (MDRI) pokrenula je promovisanje prava
psihički hendikepiranih osoba, pošto je na Kosovu otkrila veliki broj dokaza
o nebrizi, fizičkom zlostavljanju, seksualnom maltretiranju i proizvoljnom
zatvaranju takvih osoba u mentalne ustanove. Osoblje i pacijenti Instituta
Štimje, prištinskog Staračkog doma, i prištinske Univerzitetske klinike navodno
su činili sve te zloupotrebe, ali do kraja godine nije podneta nijedna krivična
prijava. Programi su bili utvrđeni pravilima politike UNMIK-a, ali je UNMIK
u velikoj meri preneo odgovornosti u vezi sa osobama sa umanjenim sposobnostima
na lokalni personal. UNMIK je takođe osnovao »odbore posetilaca«, čija je
dužnost bila nadzor nad grupnim domovima; međutim, MDRI je ustanovio da odbori
nisu nezavisni i da im nedostaje stručnost pri kontrolisanju stanja ljudskih
prava. Jula 2003. godine MDRI je izdao drugi izveštaj, u kome se tvrdilo
da i pored poboljšanja uslova u ustanovama, UNMIK nije zaštitio prava pacijenata,
niti je u društvu omogućio sigurnu alternativnu zamenu za institucije koje
vode brigu o takvim pacijentima. UNMIK je to porekao. Otada su se uslovi
u ustanovama i obuka osoblja znatno popravili. Reagujući na ovaj izveštaj
MDRI-ja, PSIG je 2003. godina utrošio 2,7 miliona (2 miliona evra) na renoviranje
zdravstvene ustanove u Štimju, koja je sada bila u stanju da primi 300 pacijenata
što je njen pun kapacitet; do kraja godine imala je na staranju 194 pacijenta.
MDRI je tvrdio da se pacijenti nelegalno drže zatvoreni, pošto ne postoji
zakon koji reguliše proceduru zatvaranja lica u psihijatrijske ustanove ili
ustanove za socijalno staranje, niti postoji zakon koji štiti njihova prava
unutar institucija. Posle ovakvih sugestija od strane MDRI, PSIG je odlučio
da proširi mogućnosti za nezavistan život u integrisanim domovima koje će
odobriti MDRI.
Povremeno se dešava da osobe kojima je potrebno psihijatrijsko lečenje budu
osuđene za izmišljena ili sitna krivična dela, i da se nađu u zatvoru bez
mogućnosti za adekvatno lečenje; međutim, MDRI je obučio neke pripadnike
KPS za pružanje pomoći u ovakvim prilikama. Pored toga, i pored dokazanih
zloupotreba, niko na Kosovu nije bio kažnjen zbog zlostavljanja psihički
hendikepiranih osoba.
Oktobra meseca je OI kritikovao prištinski Univerzitetski klinički centar
zbog smeštanja psihički hendikepiranih zatvorenika u isto odeljenje sa drugim
pacijentima, a prijavio je da su neki slučajevi zatvaranja mentalno obolelih
pacijenata na psihijatrijsko odeljenje, u stvari nelegalni pritvor. Na ovo
su reagovale zatvorske vlasti Kosova preuzevši upravu nad psihijatrijskim
odeljenjem Univerzitetske klinike u Prištini.
Nacionalne/rasne/etničke manjine
Iako propisi UNMIK-a i Ustavni okvir štite etničke manjine, u praksi na
Kosovu je najozbiljniji problem ljudskih prava sveopšta društvena diskriminacija
i maltretiranje pripadnika manjinskih zajednica, naročito Srba, ali i Roma,
Aškalija i Egipćana, kada je u pitanju zapošljavanje, društvene usluge, upotreba
jezika, sloboda kretanja, pravo na povratak i druga osnovna prava. Nasilje
i zločini nad imovinom koji se sprovode nad kosovskim manjinama, i dalje
su ozbiljan problem.
Martovski neredi, upereni protiv Srba, Roma i Aškalija, bili su najozbiljnija
provala nasilja i destrukcije od sukoba 1999. naovamo. Policija UNMIK-a zabeležila
je u toku godine 1.100 etnički motivisanih zločina, a najveći broj zločina
(859) dogodio se u martu. Ako se isključe martovski neredi, ostala 172 incidenta
za koje se pretpostavlja da su bila etnički motivisana, pokazuju da je ta
vrsta prestupa u blagom porastu (od 18%) u odnosu na prošlogodišnji bilans
od 138 prestupa. Sve u svemu, povećao se broj zločina nad tuđom imovinom,
a smanjio broj zločina protiv drugih lica, prvi put nakon 1999; 59 % incidenata
bili su prekršaji nad tuđom imovinom. Međutim, prema podacima Kancelarije
UNMIK-a za probleme zajednica, incidenti upereni protiv manjina nisu prijavljivani
u punoj meri, zbog nepoverenja prema KPS-u i prema pravnom sistemu Kosova.
U drugoj polovini godine, nevladine organizacije beležile su oko 10 incidenata
nedeljno, što je dvaput više od onih koje je zabeležila policija UNMIK-a.
U ove zločine uračunati su i sitni prestupi, kao što je kamenovanje, nasrtaji
na Srbe i uznemiravanje Srba i drugih manjina, kao i zločini spaljivanja
i vandalizma nad imovinom, koji se širom Kosova dešavaju skoro svakog dana.
U toku godine bilo je oko 62 ubistva, uključujući i 20 ubistava za vreme
martovskih nereda; 11 ubijenih bili su Srbi, uključujući i onih 8 iz martovskih
nereda. Izuzimajući martovske nerede, nad Srbima su izvršena 3 ubistva, tri
pokušaja ubistva i jedan ozbiljan napad, u koje spada: dvostruko ubistvo
u Lipljanu 19. februara, pokušaj ubistva jednog maloletnika u Čaglavici 15.
marta, ubistvo maloletnog Dimitrija Popovića u Gračanici 6. maja, pokušaj
ubistva u Zubinom Potoku 27. maja, napad eksplozivnom napravom na porodicu
kosovskih Srba dok je radila na polju u Vitini 10. juna, i pokušaj ubistva
u Lipljanu 1. oktobra.
Povećano nasilje, naročito za vreme martovskih nereda, moglo bi biti politički
motivisano i do izvesne mere koordinisano od strane albanskih ekstremista.
Neki lideri kosovske vlade veoma su sporo reagovali u osudi nasilja, i na
taj način još više pogoršali problem i pomogli da se surovo društveno zlostavljanje
manjina ozakoni. Međunarodne nevladine organizacije, kao što su Straža ljudskih
prava (Human rights Watch) i AI, i OEBS tvrdili su u svojim izveštajima da
su UNMIK, KFOR i KPS mogli bolje da zaštite manjine u periodu koji je nastupio
posle martovskih nereda.
Razlog za izbijanje martovskih nereda bilo je davljenje albanske dece iz
sela Čabra u opštini Zubin Potok u Ibru 16. marta; dete koje je preživelo
tvrdilo je da su ih Srbi sa psom gonili prema Ibru. Pre nego što su policija
i sudski organi izvršili istragu, mediji su objavili tu priču. Osim toga,
Srbi su blokirali magistralni put Ptiština-Skopje, zbog pucnjave iz kola
u pokretu na 19-ogodišnjeg Srbina iz srpskog sela Čaglavice 15. marta. Oko18.000
Albanaca je učestvovalo 16. marta na prijavljenim demonstracijama protiv
hapšenja bivših članova KLA od strane policije UNMIK-a. Albanci su počeli
demonstracije u Mitrovici 17. marta protestujući protiv davljenja dece, i
u Prištini protiv srpske blokade puta u Čaglavici i Gračanici. Nemiri su
se ubrzo preneli na ostale delove Kosova i postajali su sve nasilniji. Izgleda
da je postojala taktika da se uništi srpska imovina i da se protera srpsko
stanovništvo iz enklava na jugu Kosova. U neredima je ubijeno 20 osoba, (8
Srba i 12 Albanaca sa Kosova), 900 osoba je ranjeno, i preko 900 srpskih,
romskih i aškalijskih kuća i 30 pravoslavnih crkava i manastira spaljeno
ili teško oštećeno, a preko 4.000 Srba, Aškalija i Roma ostalo bez krova
nad glavom.
Kada se povratio red, policija UNMIK-a i KFOR otpočeli su opsežne operacije
hvatanja lica odgovornh za nerede. Do juna meseca uhapšeno je preko 270 lica
optuženih za razne prestupe prilikom nereda, uključujući ubistva, pokušaje
ubistva, paljevinu i pljačku. Da bi proširio kapacitete istrage, UNMIK je
regrutovao još 100 dodatnih istražitelja policije, 6 tužilaca, i 3 sudije.
Do polovine juna, međunarodni tužioci postupili su po 52 najteža slučaja.
Unutrašnja kontrola KPS-a, koju je predvodio UNMIK, pokrenula je 10 disciplinskih
istraga protiv pripadnika KPS-a zbog nepreduzimanja akcije za vreme nereda
ili učešća u njima. Od sedam lica koja su pritvorena pod sumnjom da su organizovali
i vodili martovske nerede, protiv četiri su pokrenute istrage: protiv komandira
KPC-a Nasera Šatrija; predsednika Udruženja ratnih veterana KLA iz Peći,
Nedžmija Lajcija; predsednika Udruženja ratnih veterana KLA iz Gnjilana Šakir
Šakirija; i predsednika Udruženja ratnih veterana KLA iz Vučitrna Saliha
Salihua. Na kraju godine PISG je ponovo sagradio preko 90 % oštećenih i uništenih
kuća, ali je rekonstrukcija crkava ostala zamrznuta iz političkih razloga
(vidi Odeljak 2.c.).
U toku godine nije učinjen nikakav napredak u istragama ili sudskom gonjenju
protiv počinilaca nasilja nad Srbima u 2003. godini.
Civilna lica odgovorna su za uništavanje privatne imovine, uz čestu upotrebu
paljevine. I dalje se sprovodi poznati fenomen »strateškog iseljavanja«.
Ima svedočanstava da su kosovski Albanci u nekoliko etnički mešovitih sredina
vršili nasilje, zastrašivanje i nudili da kupe imanja po naduvanim cenama,
da bi razbili i narušili srpske naseobine. Na primer, 26. maja jedan 35-ogodišnji
srpski seljak teško je ranjen, kada je nepoznati prestupnik pucao na njega
iz susednog, pretežno albanskog sela. U nekim slučajevim nasilje nad Srbima
je možda bilo pokušaj da se ljudi primoraju na prodaju svoje imovine. Propis
UNMIK-a zabranjuje kupovinu na veliko van srpskih zajednica na Kosovu, i
nastoji da spreči zastrašivanje vlasnika imovine iz redova manjina u određenim
geografskim sredinama; međutim, taj propis se retko sprovodio u delo. Neke
opštine izuzete su od ovog propisa na njihov zahtev. Kosovski OI i grupe
koje se bave ljudskim pravima, kritikovali su ovaj propis zbog toga što ograničava
kosovske Srbe u vršenju njihovih imovinskih prava.
Kosovski Srbi suočili su se sa teškim uslovima i u Srbiji. Na primer, 23.
maja je jedan 14-ogodišnji kosovski Srbin ubijen u Republici Srbiji za vreme
školske ekskurzije. Nakon što ga je grupa starijih Srba maltretirala, dečaka
je neko udario, on je izgubio ravnotežu, pao sa tvrđave i poginuo. Na kraju
godine još se u Srbiji vodio krivični postupak protiv mladića koji su učestvovali
u incidentu.
Kosovski Srbi diskriminisani su u prosveti i zdravstvu, ali vlada SCG nastavila
je da finansira i dopunjava te službe, preko Koordinacionog centra za Kosovo
i paralelnih institucija, kakva je na primer, bolnica u severnoj Mitrovici.
Zapošljavanje manjina u PISG bilo je neznatno i svodilo se na neke niže, podređene
službe u vladi. U ministarstvima PISG ima samo 10 % pripadnika manjina i pored
zacrtanog cilja vlade da ih bude preko 16 %, a celokupan procenat zaposlenih
iz redova manjina u PISG pokazuje trend opadanja.
Turska zajednica bolje je integrisana u društvo kosovskih Albanaca i manje
je izložena društvenoj diskriminaciji od ostalih manjina. Romi žive u strašnom
siromaštvu. Pošto ih mnogi kosovski Albanci smatraju kolaboratorima Srba,
oni su takođe bili izloženi totalnoj društvenoj i ekonomskoj diskriminaciji.
Vrlo često nisu mogli da dopru do osnovnih higijenskih i medicinskih usluga,
kao i obrazovanja i u velikoj meri su zavisili od humanitarne pomoći. Iako
je bilo i uspešnih pokušaja da se Romi, Aškali i Egipćani ponovo usele u
svoje nekadašnje kuće, ipak su bezbednosni razlozi i dalje bili problem.
Bošnjački lideri i dalje se žale da su hiljade pripadnika njihove zajednice
napustile Kosovo zbog diskriminacije i nepostojanja ekonomskih mogućnosti.
Ostale društvene zloupotrebe i diskriminacija
Zbog tradicionalnog društvenog stava prema homoseksualnosti, većina gej
muškaraca i lezbejki iz straha je skrivala svoju seksualnu orijentaciju.
Gej muškarci i lezbejke obično su se osećali nesigurno i mnogi su se žalili
na pretnje kojima su izloženi. Kosovska štampa je svojim negativnim člancima
o homoseksualnosti još više raspirivala takav stav. Prikazivala je gej muškarce
i lezbejke kao mentalno bolesne osobe koje su sklone seksualnom napastvovanju
dece. Pojedini homoseksualci prijavili su da su diskriminisani prilikom zapošljavanja.
Novi Antidiskriminacioni zakon, koji je upravo donešen na Kosovu, u sebi
sadrži i zaštitu protiv diskriminacije zasnovane na seksualnoj orijentaciji;
međutim, tokom godine zakon nije primenjivan. Barem jedna politička partija,
islamski orijentisana Partija pravde, uvrstila je osudu homoseksualnosti
u svoj partijski program.
Podsticanje na diskriminaciju
Međunarodni posmatrači i Privremeni komesar za medije optužili su kosovsku
štampu, a naročito elektronske medije, za podsticanje nasilja za vreme martovskih
nereda (visi Odeljak 2.a.).
Odeljak 6 Prava radnika
a. Pravo na udruživanje
Propisi UNMIK-a dozvoljavaju radnicima da osnivaju i da se učlanjuju u sindikate
po svom izboru bez prethodnog odobrenja ili preteranih uslovljavanja, a radnici
su primenjivali ovo svoje pravo u praksi. Jedini značajni sindikat bila je
Konfederacija nezavisnih sindikata Kosova (BSPK), koji je brojao 120.000
registrovanih članova, što je oko 6 % celokupnog stanovništva. Samo je 10
% članova tog sindikata bilo u radnom odnosu. Propisi UNMIK-a zabranjuju
diskriminaciju sindikata; međutim, neki sindikalni funkcioneri prijavili
su da je u praksi bilo diskriminacije. BSPK tvrdi da je samo mali broj firmi
poštovao propis koji spečava diskriminaciju sindikata, i da su prava radnika
u svakom sektoru bila kršena od poslodavaca, uključujući i međunarodne organizacije,
gde službenicima nije uplaćivano penzijsko i socijalno osiguranje.
b. Pravo na organizovanje i kolektivno pregovaranje
Propisi UNMIK-a dozvoljavaju sindikatima da svoje aktivnosti sprovode bez
ičijeg mešanja, a UNMIK je štitio to pravo u praksi. Propisi UNMIK-a takođe
predviđaju pravo na organizovanje i kolektivno pregovaranje bez ičijeg mešanja,
a vlada u praksi nije ograničavala ovo pravo; međutim, kolektivno pregovaranje
veoma retko se događalo. Propisi UNMIK-a ne priznaju pravo na štrajk; međutim
štrajkovi nisu zabranjeni i tokom godine desilo se nekoliko štrajkova.
Ne postoje slobodne izvozne zone.
c. Zabrana prinudnog i obaveznog rada.
Propisi UNMIK-a zabranjuju prinudni i obavezni rad, uključujući i rad dece;
međutim, bilo je izveštaja da se takva praksa događala (vidi Odeljak 5 i
6.b.).
d. Zabrana rada dece i donja starosna granica za zapošljavanje
Propisi UNMIK-a štite decu od eksploatacije na radnom mestu, a u tu zaštitu
spada i zabrana prinudnog i obaveznog rada i obezbeđivanje prihvatljivih
uslova rada; međutim, vlada nije uvek sprovodila ove principe u praksi. Zakon
izglasan pre 1989. godine koji je i dalje ostao na snazi, predviđa da je
donja starosna granica za zapošljavanje 16 godina, a za posao koji bi mogao
da ugrozi zdravlje, bezbednost ili moral mladog čoveka, 18 godina. U isto
vreme, taj zakon dozvoljava i deci od 15 godina da rade, ako taj rad nije
štetan za dete, niti im smeta da pohađaju školu. Obično su u selima i zemljoradničkim
sredinama mlađa deca radila da bi pomogla svojim porodicama. Gradska deca
obično su radila razne neprijavljene maloprodajne poslove, prala su prozore,
prodavala novine, cigareta ili kartice za mobilne telefone na ulici. Neka
deca su radila i fizičke poslove, recimo na prevozu robe. Broj dece-uličnih
prodavaca naglo je porastao posle 1999, pošto se veliki broj porodica sa
sela preselilo u gradove posle sukoba. Prema podacima jedne studije, skoro
polovina dece-uličnih prodavaca živela je pre sukoba 1999. na selu, a 20
% njih svakodnevno su putovali iz sela do radnih mesta u gradu. 90 % dece
koja su intervjuisana, rekla su da su bila prisiljena na rad zbog siromaštva,
a preko 80 % je izjavilo da su radili i do 9 sati dnevno da bi izdržavali
nezaposlene roditelje, često propuštajući školsku nastavu. Na ulicama su
prvenstveno radili dečaci između 14 i 18 godina, ali primećena su i deca
od samo 6 godina. Trgovina decom, većinom radi prostituisanja, takođe je
bila ozbiljan problem (vidi odeljak 5).
MLSW, u saradnji sa UNMIK DOJ, koordinisala je politiku zaštite dece, a
Odeljenje MLSW za socijalno staranje ima zaduženje da interveniše u vezi
sa brigom i zaštitom dece sprovodi u delo. Juna meseca Međunarodni program
za eliminaciju dečjeg rada, koji je pod upravom Međunarodne organizacije
rada, organizovao je prvi radni sastanak, na kojem je trebalo ustanoviti
sistem kontrole dečjeg rada. Tada je sa UNMIK-om potpisan memorandum o razumevanju
o prevenciji dečjeg rada. Lokalne i međunarodne nevladine organizacije, kakva
je na primer Spasite decu, počele su kampanju za dečja prava da bi se javnost
što bolje upoznala sa tim problemima.
e. Prihvatljivi uslovi rada
Propisi UNMIK-a previđaju minimalnu platu, ali nisu još odredili njenu visinu.
Iako mnoge međunarodne organizacije i NGO-i daju pristojne plate, prosečna
mesečna plata za puno radno vreme u državnom sektoru koja iznosi 204 dolara
(151 evra) i prosečna plata kod privatnika koja iznosi 281 dolar (208 evr),
nisu dovoljne da obezbede pristojan standard života za radnika i njegovu
porodicu.
Propisi UNMIK-a predviđaju standardnu radnu nedelju od 40 sati, obavezne
periode odmora, ograničavaju broj prekovremenih sati na 20 sati nedeljno
i 40 sati mesečno, propisuju obavezno davanje naknade za prekovremeni rad
i zabranjuju prekomeran prinudni prekovremeni rad. U uslovima male zaposlenosti
i velike nezaposlenosti, poslodavci obično nisu ispunjavali ove propise.
Inspektori rada primenjivali su zdravstvene i bezbednosne standarde, a Skupština
Kosova izglasala je 2003. godine zakon o Inspekciji rada; međutim do kraja
godine ovaj zakon nije primenjen. Zakon ne dozvoljava zaposlenim da se uklone
sa opasnih radnih mesta, a da ne ugroze svoj stalni radni odnos.
CRNA GORA
Crna Gora je konstitutivna republika državne zajednice Srbije i Crne Gore
(SCG). Crna Gora ima predsednika i parlamentarni sistem vlasti. Filip Vujanović
izabran je za predsednika u maju 2003. Koalicija na čijem je čelu Milo Đukanović
(koji je sada premijer) osvojila je većinu poslaničkih mesta u parlamentu,
na izborima 2002. godine. Međunarodni posmatrači ocenili su i jedne i druge
izbore kao slobodne i fer. U velikoj meri Vlada Crne Gore deluje nezavisno
od Republike Srbije u vezi sa većinom pitanja. Crna Gora ima odvojeni carinski
režim, odvojeni vizni režim, svoju sopstvenu centralnu banku i koristi evro
a ne jugoslovenski dinar, kao svoju valutu. Ustav predviđa nezavisno sudstvo;
međutim sudovi su često bivali podložni političkom uticaju i korupciji, a
i dalje su preopterećeni i neefikasni.
Republička policija, koja je podređena Ministarstvu Unutrašnjih poslova
(MUP), zadužena je za unutrašnju bezbednost. Državna služba bezbednosti Crne
Gore, koja je takođe deo MUP-a, ima ovlašćenje da vrši nadzor nad građanima.
Iako su civilne vlasti uglavnom održavale efikasnu kontrolu nad službom bezbednosti,
bilo je nekoliko slučajeva kada su izvesni delovi snaga bezbednosti delovali
nezavisno od vlade. Neki pripadnici snaga bezbednosti kršili su ljudska prava.
Privreda koja je više tržišno orijentisana nego u vlasništvu države, mešavina
je poljoprivredne, industrije i turističke ekonomije. Broj stanovnika iznosi
oko 686.000, zajdno sa izbeglicama i raseljenim licima sa Kosova. Realni
rast domaćeg bruto produkta iznosio je 4,1 % 2004. godine, a godišnja inflacija
bila je otprilike 4 %. U toku godine plate su znatno nadmašile inflaciju,
ali su i dalje niske u odnosu na životne troškove.
Vlada je uglavnom poštovala ljudska prava svojih građana; međutim, u nekim
domenima je bilo problema. Policija je povremeno tukla i zlostavljala civile.
Nekažnjavanje prestupnika bilo je problem. Nezavisnost medija bila je problem.
Pod pritiskom političara državni i neki privatni mediji iskrivljeno su prikazivli
neke događaje. Nasilje u porodici i diskriminacija žena i dalje su problem.
Trgovina ženama i decom radi seksualne zloupotrebe i dalje je problem. Neki
vidovi etničke diskrminacije i dalje postoje, a naročito prema Romima.
POŠTOVANJE LJUDSKIH PRAVA
Odeljak 1 Poštovanje integriteta ličnosti, koje ne dozvoljava:
a. proizvoljno i nezakonito lišavanje života
Nije bilo saznanja o proizvoljnom lišavanju života bilo koga od strane vlade
ili njenih agencija.
b. Nestanak lica
Nije bilo slučajeva politički motivisanih nestanaka.
c. Mučenje i druge surove, nehumane i ponižavajuće postupke ili kazne
Zakon zabranjuje takvo postupanje; međutim, policija je povremeno tukla
osumnjičene za vreme hapšenja ili za vreme boravka u pritvoru radi ispitivanja.
Prijavljeni slučajevi tučenja od strane policije bili su manje surovi i ređi
nego prethodnih godina.
Do kraja godine nije pokrenut nikakav postupak protiv policajca koji je
maja 2003. tukao Igora Zindovića.
Lokalni državni tužilac pokrenuo je istragu protiv policijskog inspektora
Dobrašina Vulića i tri druga neidentifikovana policajca zbog toga što su
avgusta 2003. tukli Nikolu Popovića. Na kraju godine istraga je još bila
u toku.
U toku godine lokalni državni tužilac obustavio je disciplinski postupak
protiv dva policajca koji su tukli Izeta Koraća u oktobru 2003, zbog nedostatka
dokaza.
U toku godine suđeno je trojici policajaca zbog toga što su 2002. godine
tukli Darka Kneževića; jedan policajac osuđen je na uslovnu kaznu od 7 meseci,
a druga dvojica su oslobođena optužbe.
U toku godine suđeno je šestorici policajaca iz Berana zbog toga što su
tukli pet Muslimana iz Petnjica 2002. godine. Jedan policajac koji je bio
na probnom radu, kažnjen je disciplinskom kaznom i morao je da plati kaznu
u iznosu od 50 % od svoje plate, a ugovor mu nije obnovljen. Ostalih pet
policajaca oslobođeno je optužbe.
Zatvorski uslovi u principu su odgovarali međunarodnim standardima; međutim,
neki problemi su i dalje ostali nerešeni. Zatvorski objekti su prastari,
prenatrpani, i slabo održavani. Zbog nedovoljnih budžetskih sredstava zatvorenici
su često bili primorani da nabavljaju stvari za higijenu od svojih porodica,
iako je zatvor obezbeđivao osnovne stvari za higijenu onima koji nisu mogli
da ih dobiju na drugi način.
Žene su smeštene odvojeno od muškaraca. Zakon propisuje da maloletnici moraju
biti smešteni odvojeno od odraslih, a da pritvorena lica koja čekaju suđenje
treba da budu odvojena od već osuđenih kriminalaca; međutim, u praksi se
to nije uvek poštovalo zbog prenatrpanosti.
Vlada je dozvoljavala posmatračima stanja ljudskih prava, kao i predstavnicima
Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i lokalnim nevladinim organizacijama
(NGO), da posećuju zatvore. Ombudsman, koga je 2003 izabrao parlament, imao
je pravo da posećuje pritvorenike i zatvorenike u svako doba, bez prethodne
najave. Članovi kancelarije ombudsmana redovno su posećivali zatvore i sastajali
se sa pritvorenim licima i zatvorenicima.
d. Proizvoljno hapšenje i pritvor
Zakon zabranjuje proizvoljno hapšenje i pritvor, i vlada je, za razliku
od prošlih godina, uglavnom poštovala ove zabrane.
MUP kontroliše i nacionalnu i pograničnu policiju. Ove dve službe su uglavnom
bile efikasne u održavanju osnovnog reda i zakona; međutim u borbi sa organizovanim
kriminalom njihova efikasnost bila je ograničena. Prilično veliki deo policije
sačinjavaju Bošnjaci (bosanski Muslimani), od kojih su mnogi stacionirani
u oblasti sa pretežno muslimanskim življem, koju na severu nazivaju Sandžak.
Vlada je istraživala neke slučajeve policijskih zloupotreba. Vrlo retko su
pokretani sudski postupci ili izricane osude protiv policajaca; kada bi bili
pokrenuti, često su bivali produžavani, a kazne su bile blage.
Korupcija je bila problem; malo, vrlo čvrsto isprepletano društvo obeshrabrivalo
je ljude da prijave korupciju i omogućavalo kriminalcima da se približe organima
reda.
Međunarodna zajednica obezbedila je znatnu finansijsku i tehničku pomoć
da bi poboljšala kvalitet obuke i pogodnosti za policiju, sa specijalnim
akcentom na borbu protiv trgovine ljudima. Takođe je obezbeđivana pomoć za
obuku policije da bi se ova mogla uspešnije boriti sa organizovanim kriminalom.
Novi zakon o krivičnom postupku stupio je na snagu u aprilu, zamenivši sve
pređašnje zakone o krivičnom postupku. Zakon definiše ovlašćenja policije
u proceduri pre suđenja i dopušta da policija učestvuje u ovim procesima
samo sa odobrenjem sudije. Obuka policajaca je kasnila, što je zaustavilo
punu primenu novog zakona; međutim smanjio se broj slučajeva policijskog
tučenja zatvorenika. Zakon takođe sadrži i nove mere za borbu protiv organizovanog
kriminala i novi program zaštite svedoka. Evropska Organizacija za bezbednost
i saradnju (OEBS) ukazala je na činjenicu da se ovim zakonom obezbeđuje bolja
zaštita ljudskih prava i slobode građana, jer policija, tužioci i sudovi
dobijaju veća ovlašćenja u odnosu na najteže krivične prestupe.
Za hapšenje je potreban sudski nalog ili »jaka sumnja da je osumnjičeni
načinio prestup«. Osumnjičeno lice može se držati u pritvoru do 48 sati pre
nego što se isporuči sudiji; zakon odobrava prisustvo advokata u ovom početnom
periodu, i u nekim slučajevima to pravo je bilo korišćeno. Većina zloupotreba
dešava se u ovom početnom periodu (vidi Odeljak 1.c.). Ne postoji opšta odredba
kojom se propisuje da maloletno lice treba da pored sebe ima odraslu osobu
za vreme policijskog ispitivanja; međutim, ako maloletniku preti kazna od
5 godina ili više od 5 godine, mora mu se dodeliti advokat, ako sam osumnjičeni
ne može da plati svog ličnog advokata. Postoji sistem davanja kaucije; međutim,
ona se ne koristi u velikoj meri jer građani retko imaju novca za kauciju.
Zatvorenicima koji čekaju na suđenje, dozvoljeno je da primaju posete porodice
i prijatelja i ta se dozvola u praksi uglavnom poštovala. Zbog čestih dugotrajnih
odlaganja suđenja i nemogućnosti da se plati kaucija, pritvori pred suđenje
bili su povremeno veoma dugi.
e. Uskraćivanje pravičnog i javnog suđenja
Ustav predviđa nezavisno sudstvo; međutim, istorijski poznata nesaradnja
između policije i tužilaštva, sporost u rešavanju slučajeva, često veoma
primitivno opremljene sudnice i korupcija, i predstvaljaju problem. Vlada
je povremeno vršila uticaj na tužioce iz političkih razloga.
Sudski sistem sastoji se od opštinskih, viših (ili okružnih) i vrhovnih
sudova na republičkom nivou. Da bi se rasteretio Vrhovni sud, Zakon o sudovima
iz 2002. godine propisuje osnivanje Apelacionog i Administrativnog suda;
međutim, do kraja godine ova dva suda još nisu bila formirana.
Tokom godine formirano je Sudsko veće, koje je počelo da radi u skladu sa
zakonom. Predsedavajući Sudskog veća je predsednik Vrhovnog suda, a ostali
članovi su sudije, advokati i akademici; nijedan član izvršne vlasti nije
uključen u veće. Sudsko veće vrši izbor sudija i kontroliše njihov rad, i
rukovodi sudskom administracijom, na primer, radi na pripremanju budžeta.
Po zakonu se sudije za pojedine slučajeve određuju rotacijom.
Zakon obezbeđuje pravično suđenje, pretpostavku nevinosti, prisustvo advokata
i pravo na žalbu; mada je vlada ponekad uticala na sudstvo, ova prava su
opšte uzev bila poštovana u praksi.
U toku godine u Crnoj Gori nije bilo suđenja za ratne zločine.
Do kraja godine Vrhovni sud nije doneo odluku u vezi sa žalbom Nebojše Ranisavljevića
na okrivljujću presudu Okružnog suda iz Bijelog Polja iz 2002. godine za
ratne zločine počinjene u Bosni. HCM je i dalje nastavio da zahteva istragu
protiv Dobrice Ćosića.
Nema izveštaja o postojanju političkih zatvorenika
f. Proizvoljno mešanje u privatnost, porodicu, dom i korespondenciju
Ustav zabranjuje ove radnje; međutim, zakon dozvoljava SDB-u da bez sudskog
naloga prisluškuje građane. Neki posmatrači smatraju da je policija selektivno
prisluškivala telefone i vršila prismotru opozicionih partija i drugih grupa.
Mnogi pojedinci i organizacije pretpostavljali su da rade pod prismotrom
ili da su možda pod prismotrom.
Građani su mogli da vide svoje tajne dosijee, koje je o njima vodio SDB
od 1945. do 1989; međutim, nisu imali pristup dosijeima koji su vođeni posle
1989. godine.
Sudsko proterivanje Roma iz nelegalnih naselja, a ponekad i iz legalnih
stanova, predstavljalo je problem (vidi Odeljak 5).
Za razliku od prethodnih godina, nije bilo saznanja da je članstvo u podobnoj
političkoj partiji uslov za dobijanje položaja u vladi ili napredovanje u
državnoj karijeri.
Odeljak 2 Poštovanje građanskih sloboda, u koje spada sledeće:
a. Sloboda govora i štampe
Ustav i zakoni obezbeđujeu slobodu govora i štampe; međutim, u praksi je
bilo nekih ograničenja slobode štampe. Uprkos nekim pokušajima da se mediji
odvoje od vladinog uticaja, određene novine i dalje su usko povezane sa vladom.
Funkcioneri su vodili sporove za klevetu ili pretili novinama sudom, ako
bi bili optuženi za neko nedelo. Motiv za ubistvo direktora i glavnog urednika
vodećeg opozicionog lista Dan, Duška Jovanovića, koje se dogodilo 27. maja,
i dalje je ostao nepoznat na kraju godine; međutim, Dan i drugi listovi nazvali
su ubistvo najvećim atakom na slobodu štampe i bezbednost novinara. Za ovo
ubistvo vlada je optužila jedno lice, a na kraju godine još se tragalo za
drugim osumnjičenim osobama.
Nezavisni mediji bili su veoma aktivni i u svojim napisima iznosili su veoma
raznolike političke i društvene stavove bez ikakvog ograničavanja od strane
vlade.
Zakon o medijima propisuje uvođenje kontrolnih struktura koje bi obezbedile
odvajanje bivših državnih medija od direktne kontrole partija; takvo telo
je Savet za radio i televiziju (RTVCG), koji je od vlade preuzeo uređivačku
kontrolu nad Nacionalnim javnim radiom i televizijom. Savet je osnovan 2003.godine,
članovi se biraju iz redova nevladinih organizacija i profesionalnih grupa;
međutim, neki posmatrači smatraju da su mnogi članovi Saveta u bliskoj vezi
sa vladom. Samo jedan od 12 lokalnih državnih listova je privatizovan; ostali
opštinski listovi ugasili su se zbog nedostatka privatnog kapitala.
Štampa se sastoji od privatnih listova i jednih državnih novina, koje objavljuju
veoma raznolike domaće i strane članke. Domaće radio i televizijske stanice
redovno emituju programe beogradske BK televizije, Hrvatske nacionalne televizije,
Italijanske nacionalne televizije, BBC-ja, Deutsche Welle-a, Glasa Amerike
i Radio Slobodne Evrope.
U toku godine, radio i televizijske stanice nisu mogle da dobiju dozvole
za emitovanje programa zbog zakašnjenja u prenosu kontrole vlasti sa vlade
na jedno nezavisno kontrolno telo. Kontrolna Radio-difuzna agencija ustanovljena
je 2003. godine; 29. decembra objavila je svoj prvi javni tender za dodeljivanje
frekvencija, ali do kraja godine nije počela sa davanjem dozvola za rad.
U znak podrške naporima da se donese zakon o direktnim izborima za parlament
Državne zajednice, jedan deo opozicije okončao je 20. oktobra svoje bojkot
parlamenta. Opozicija je otpočela bojkot kada je 2003. godine Savet RTVCG
naredio da se prekine sa prenosima iz parlamenta, tvrdeći da je zbog dominacije
vlade nad medijima potrebno da narod uživo vidi nemontirane prenose svih
sednica parlamentarnih. Uređivački tim RTVCG objavio je 19. oktobra da će
uživo prenositi sve sednice parlamenta. Do kraja godine su se praktično sve
opozicione partije vratile u parlament; međutim, jedna partija koja ima samo
jednog poslanika u parlamentu nije se vratila.
Slučajevi direktne cenzure vlade nad medijima nisu bili poznati; međutim,
funkcioneri vlade i dalje su podnosili krivične prijave za klevetu protiv
nekih medija, a naročito protiv lista Dan, ako bi ovi u svojim člancima pomenuli
neko njihov prestup. Osnovni sud u Podgorici kaznio je 20. septembra zamenika
glavnog urednika lista Dan sa 18.900 dolara (14,000 evra) globe za uvredu
po tužbi premijera Mila Đukanovića. Dan je preneo članak iz jednih beogradskih
novina, u kome se tvrdilo da je Đukanović umešan u opšte poznati slučaj trgovine
ljudima. Druga Đukanovićeva tužba protiv urednika Dana, povodom članka u
kome je navedeno da je Đukanović koristio usluge prodatih žena, završila
se oslobađajućom presudom. Dan je kažnjen globom od 8.100 dolara (6.000 evra)
za uvredu u posebnom procesu koji je pokrenuo šef Službe državne bezbednosti.
Uprkos stalnoj opasnosti od tužbi za klevetu i dalje postoji umereno povećanje
spremnosti medija da kritikuju vladu.
Žalba bivšeg glavnog urednika Dana Vladislava Ašanina povodom sudskog procesa
u vezi sa tužbom Đukanovića iz 2001. godine, i dalje je ostala nerazrešena
na kraju godine
Vlada nije ograničavala akademske slobode, niti pristup Internetu.
b. Sloboda mirnog okupljanja i udruživanja
Ustav predviđa slobodu okupljanja i udruživanja, i vlada je u praksi uglavnom
poštovala ova prava.
c. Sloboda veroispovesti
Zakon predviđa slobodu veroispovesti, a vlada je u praksi uglavnom poštovala
ovo pravo. Ne postoji državna vera, mada Ustav Crne Gore pominje Pravoslavnu
crkvu, Islamsku versku zajednicu, i Rimo-katoličku crkvu kao jednake i odvojene
od države, dok u praksi Srpska pravoslavna crkva ima nešto povlašćeniji tretman.
Mada ne postoji zvanični zahtev za registrovanje religija, verske grupe
su se morale registrovati kod MUP-a Crne Gore i Republičkog odseka za statistiku
kao grupe građana, da bi dobile status pravnog lica, koji je potreban zbog
imovine i drugih administrativnih radnji. U praksi nije bilo nikakvih problema
sa registrovanjem.
U toku godine nije primećen napredak po pitanju povraćaja ranije konfiskovane
crkvene imovine.
Vera i etnička pripadnost vrlo su tesno povezane i u mnogim prilikama bilo
je teško odrediti da li je delo diskriminacije verskog ili etničkog porekla.
Manjinske verske zajednice potvrdile su da bolje sarađuju sa državnim organizacijama,
što im pruža bolje mogućnosti za normalan rad; međutim neki elementi u društvu
nastavili su da diskriminišu ovakve zajednice.
I dalje postoje tenzije između nepriznate Crnogorske pravoslavne crkve i
Srpske pravoslavne crkve. Ove tenzije su rezultat spora oko velikog crkvenog
dobra na koje Crnogorska pravoslavna crkva polaže pravo, jer ga je posedovala
pre njenog prisajedinjenja Srpskoj pravoslavnoj crkvi 1920. godine, i u vezi
sa nekim političkim pitanjima. Prosrpske političke partije snažno podržavaju
inicijative da se Srpska pravoslavna crkva ustoliči kao zvanična državna
religija, a partije koje su za nezavisnost Crne Gore propagiraju priznavanje
Crnogorske pravoslavne crkve. Borba između dve crkve nije bila tako žestoka
kao prošlih godina; međutim Srpska pravoslavna crkva prijavila je da je bilo
uznemiravanja, pri čemu lokalna policija nije intervenisala da predupredi
opasnost od nasilja.
Više detalja o ovoj temi naći ćete u Međunarodnom izveštaju o slobodi veroispovesti
za 2004. godinu.
c. Sloboda kretanja unutar zemlje, putovanja u inostranstvo, iseljavanja
i repratrijacije
Ustav predviđa ova prava, a vlada ih je u praksi uglavnom poštovala.
Zako zabranjuje nasilno proterivanje i vlada ga nije vršila.
Ima otprilike 17.000 interno raseljenih lica (IDP-a) sa Kosova. Većina IDP-a
su ili etnički Crnogorci ili etnički Srbi; međutim, ima i Roma (1.300) i
ostalih. I dalje kao ozbiljan problem ostaje diskriminacija i maltretiranje
Roma (vidi odeljak 5)
Zakon predviđa davanje izbegličkog statusa prema Konvenciji UN-a o izbegličkom
statusu iz 1951. godine i Protokolu iz 1967. Ne postoji zakonska odredba
za davanje azila. U praksi vlada je pružala izvesnu zaštitu od ponovnog uznemiravanja,
tj. vraćanja osoba u zemlju u kojoj im preti gonjenje. Vlada je odobravala
izbeglički status. Lica koja su tražila taj status upućivana su na kancelariju
Visokog komesarijata UN-a za izbeglice (UNHCR) u Beogradu radi dalje odluke.
One izbeglice za koje UNHCR odredi da imaju opravdani strah od progona, preseljavaju
se u druge zemlje. Lica koja uđu u Crnu Goru na ilegelan način, tvrdeći da
beže od progona, šalju se u Beograd, gde se drže otprilike tri nedelje u
pritvoru u specijalnom zatvoru. U ovakvim slučajevima takođe se traži od
UNHCR-a da odluči da li su tvrdnje o progonu opravdane ili ne.
Vlada je uglavnom sarađivala sa UNHCR-om i drugim humanitarnim organizacijama
u pomaganju izbeglicama i azilantima. Prema podacima UNHCR-a, U Crnoj Gori
je bilo otprilike 8.400 izbeglica, uglavnom iz Bosne i Hercegovine, a ostale
su bile većinom iz Hrvatske. Uslovi za život izbeglica bili su raznorodni;
oni koji su imali rodbinu ili imovinu u Crnoj Gori bili su u mogućnosti da
nađu smeštaj, a ponekad i zaposlenje. Oko 1.300 romskih izbeglica žive u
kolektivim centrima, gde imaju ograničene zdravstvene uslove i organičene
mogućnosti obrazovanja; međutim, tokom godine vlada je preduzela korake da
preseli ove Rome iz logora u stalnija prebivališta i privatne domove.
Zakon tretira izbeglice kao ekonomske migrante i lišava ih prava na registraciju
kod Biroa za zapošljavanje Crne Gore; to pravo izbeglice takođe nisu imale;
lica koja nisu registrovana nisu imala pravo na pristup domaćem tržištu rada.
Dekret o zapošljavanju fizičkih lica bez stalnog boravka iz 2003. donešen
je sa ciljem da se ograniči ekonomska migracija; međutim, zbog dodatka od
3,38 dolara (2,5 evra) na dnevnu nadnicu, koji je propisan za rad lica bez
stalnog boravka i primenjuje se i na izbeglice, rad izbeglica postaje mnogo
skuplji od rada crnogorskih građana.
Odeljak 3 Poštovanje političkih prava: pravo građana da promene vladu
Ustav obezbeđuje građanima pravo da svoje vlade menjaju na miran način i
građani su to pravo sprovodili u praksi na povremenim slobodnim i fer izborima,
zasnovanim na opštem pravu glasa.
Filip Vujanović izabran je za predsednika u maju 2003. godine na izborima
koji su uglavnom bili slobodni i fer. Đukanović je bio na vlasti kao predsednik
ili premijer skoro tokom svih 13 ranijih godine. Koalicija premijera Đukanovića
i koalicija pod vođstvom predsednika prosrpski orijentisane opozicione Socijalističke
narodne partije Predraga Bulatovića, dominiraju na političkoj sceni Crne
Gore. Koalicija opozicionih partija raspala se 2003. godine posle niza međupartijskih
nesuglasica. Opozicija je bojkotovala rad parlamenta, nakon odluke javne
televizije da smanji direktne prenose sednica parlamenta 2003. godine (vidi
Odeljak 2.a.).
Postoji opšte saznanje o korupciji vlade, naročito u oblasti izvršne vlasti
i sudstva.
Ne postoji zakon kojim se dozvoljava pristup javnosti informacijama o vladi.
U parlamentu sa 75 poslaničkih mesta ima 8 žena, dok u u kabinetu ima 2
žene (Ministarka kulture i Ministarka za odnose sa inostranstvom). Sudija
Vesna Medenica je državni tužilac. Na kraju godine od 21 opštine u Crnoj
Gori, samo jedna ima ženu za gradonačelnika. U seoskim sredinama, obično
su muževi naređivali ženama kako da glasaju.
U parlamentu sa 75 poslaničkih mesta ima 11 poslanika iz redova etničkih
manjina, a 3 u kabinetu. Etnički Albanci i Bošnjaci učestvuju u političkim
procesima i njihove partije, kandidati i glasači učestvuju na izborima. Etničkim
Albancima po zakonu su dodeljena 4 poslanička mesta; dva drže članovi albanskih
partija, a dva članovi koalicije premijera Đukanovića.
Prema ispitivanju, koje je 2003. godine izvršilo Ministarstvo za zaštitu
prava manjina i etničkih grupa, u državnoj administraciji nije bilo nijednog
Roma, a u lokalnim administracijama samo 0,15 %. Krajem septembra osnovana
je Republikanska partija Roma; to je prva politička partija koja predstavlja
interese Roma.
Odeljak 4 Stav vlade po pitanju istraživanja međunarodnih i nevladinih organizacija
o navodnim kršenjima ljudskih prava
Izvestan broj domaćih i međunarodnih grupa koje se bave ljudskim pravima,
radio je bez ikakvih ograničenja od strane vlade, istraživao i objavljivao
svoje nalaze o stanju ljudskih prava. Zvaničnici vlade bili su dosta kooperativni
i spremni da reaguju na njihove primedbe. Priličan broj nevladinih organizacija,
uključujući i HCM i Centar za demokratiju i ljudska prava, istraživao je
stanje ljudskih prava. Nevladine organizacije zaslužuju priznanje zbog pomoći
koju su pružile u smanjivanju brutalnosti i drugih zloupotreba od strane
policije.
Vlada je sarađivala sa Međunarodnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (ICTY),
na taj način što je dozvoljavala pristup svedocima. Septembra meseca predstavnici
vlade u Savetu državne zajednice za saradnju sa ICTY-jem povukli su se iz
saveta, smatrajući da Srbija ne sarađuje sa Tribunalom; tužilaštvo ICTY-ja
izjavilo je da je ovo povlačenje lokalna stvar, koja ne bi trebalo da utiče
na saradnju sa Tribunalom.
Parlament je ustanovio zvanje Ombudsmana 2003. godine da bi zaštitio ljudska
prava i slobode zagarantovane Ustavom, zakonima, ratifikovanim međunarodnim
sporazumima o ljudskim pravima i opšte prihvaćenim principima međunarodnog
prava, kada se desi da državna tela, lokalne vlasti ili javne služnbe svojim
delima ili propustima prekrše ova prava. Ombudsman nema nikakva prava nad
radom sudova, osim u slučajevima produžavanja procesa, očiglednih zloupotreba
procedure, i propuštanja da se sprovedu odluke suda. Svako može da se žali
Ombudsmanu i procedura je besplatna. Ako otkrije da je izvršeno kršenje ljudskih
prava ili sloboda, Ombudsman može da pokrene disciplinske mere protiv prekršioca,
ili da traži njegovo otpuštanje. Neodazivanje na zahtev Ombudsmana da mu
se omogući pristup zvaničnim dokumentima, ili državnim prostorijama, ili
neodazivanje na Ombudsmanov zahtev da se svedoči na nekom suđenju, kažnjava
se globom 10 do 20 puta većom od minimalne mesečne plate od 675 do 1.350
dolara (500 do 1.000 evra). U toku godine niko nije kažnjen globom. Iako
je praktično nezavistan, Ombudsman je mnogo efikasniji kada se bavi pojedinačnim
kršenjima ljudskih prava, nego kada se bavi sistemskim problemima.
Parlamentarni odbor za ljudska prava i dalje postoji, ali je bio neaktivan
tokom godine.
Odeljak 5 Diskriminacija, društvene zloupotrebe, i trgovina ljudima
Zakon predviđa ista prava za sve građane bez obzra na etničku pripadnost,
društveni status, ili pol; međutim, vlada je pružila vrlo malo zaštite od
diskriminacije.
Žene
Visok stepen nasilja u porodici i dalje postoji, a naročito u seoskim sredinama.
U toku godine, zvanične službe, uključujući i policiju, mnogo bolje su se
suprotstavljale nasilju u porodici; međutim, i dalje je njihova reakcija
bila nedovoljna. Nasilje u porodici je prestup koji se kažnjava globom ili
kaznom zatvora do 10 godina, zavisno od težine prestupa, ili u slučaju smrti,
kaznom od 3 do 12 godina zatvora. Žrtve nasilja u porodici retko su prijavljivale
delo vlastima. Prema ispitivanju koje je tokom godine sprovela nevladina
ogranizacija SOS telefon za žene i decu žrtve nasilja iz Podgorice, samo
30 % žrtava prijavljuje policiji slučajeve nasilja u porodici; međutim, prestupi
te vrste čine 30 % svih policijskih hapšenja. Vlada je pokrenula postupke
protiv malog broja slučajeva nasilja u porodici; međutim, nevladine organizacije
tvrde da su sudije odbile da odrede zatvorske kazne čak i u slučajevima kad
bi tužilac rutinski zatražio kaznu zatvora za prestupnika; većina presuda
bila je uslovna.
Kazna za silovanje, uključujuči i onu od strane supružnika, je 1 do 10 godina
zatvora; međutim, ovaj prestup se kažnjava samo ako žrtva podnese krivičnu
prijavu. Prema tvrdnji lokalnih NGO-a, 80 % nasilnih dela nad ženama u porodici
je silovanje od strane supružnika; međutim, nema saznanja da je neko optužen
za silovanje. Ono što je razlog za dugotrajna kašnjenja u istrazi o silovanjima,
napastvovanjima i drugim prestupima protiv žena, je činjenica da nema mnogo
žena u policiji.
Prostitucija je krivično delo, a isto tako i posredovanje i omogućavanje
prostitucije. Vlada je preduzela aktivne mere da spreči prostituciju, posredovanje
i omogućavanje prostitucije.
Trgovina ženama u svrhu seksualne zloupotrebe bila je problem (vidi odeljak
5, Trgovina ljudima).
Problem je bilo i seksualno uznemiravanje. Žene nemaju isti status kao muškarci,
a malo žena zauzima visoka mesta na rukovodećim položajima u vladi ili privredi;
međutim, sve je veći broj žena sudija, a ima i mnogo žena u profesionalnim
zanimanjima, na primer u pravu, nauci i medicini. Po zakonu žene imaju pravo
na istu platu za isti rad kao i muškarci; međutim, u praksi to nije uvek
bio slučaj.
Tradicionalna patrijarhalna shvatanja o ulozi polova, po kojima žene treba
da budu potčinjene muškim članovima porodice, i dalje su bila razlog za diskriminaciju
žena u porodici. U seoskim sredinama, a naročito u manjinskim zajednicama,
žene nisu uvek mogle da koriste svoja prava nad imovinom, a muževi su obično
naređivali ženama kako da glasaju.
Deca
Vlada je pokušala da reši zdravstvene i obrazovne potrebe dece; međutim,
nedovoljna sredstva ometala su ostvarenje ovog cilja. Sistem obrazovanja
obezbeđuje obavezno besplatno osmogodišnje školovanje. Iako albanska deca
imaju škole na maternjem jeziku, neki Albanci kritikovali su vladu zbog toga
što nije pripremila nastavni plan u kome bi Albanci mogli da uče o svojoj
etničkoj kulturi i istoriji. Većina romske dece nema više obrazovanje od
osnovne škole. UNHCR i Međunarodni komitet Crvenog krsta (ICRC) tokom godine
su započeli programe koji će romskoj deci omogućiti bolji pristup obrazovanju.
Ima saznanja da zloupotreba dece predstavlja veliki problem, ali ta zloupotreba
nema društveni karakter. Zakon ne dozvoljava maloletniku da daje izjavu o
nekom prestupu bez prisustva roditelja ili staratelja; samim tim nije ni
bilo prijava o zloupotebu dece ili incestu.
Trgovina devojkama u svrhu seksualne zloupotrebe bila je problem (vidi Odeljak
5, Trgovina ljudima)
Trgovina ljudima
Zakon zabranjuje trgovinu ljudima; međutim trgovina ljudima ostaje i dalje
veliki problem. Ima saznanja da su policija i neki funkcioneri umešani u
trgovinu ljudima.
Novi krivični zakon koji je stupio na snagu u aprilu, određuje kazne za
trgovinu ljudima u visini do 10 godna zatvora. U toku godine 18 osoba je
uhapšeno pod sumnjom da su izvršili delo trgovine ljudima; 15 njih je osuđeno,
jedan optuženi je oslobođen, a ostalima do kraja godine još nisu bile izrečene
kazne. Devet slučajeva iz prošle godine još su na sudu; jedna osoba je osuđena
na 5 meseci zatvora, posle žalbe na raniju presudu. Vrlo su retke osude zbog
trgovine ljudima, a kazne su bile blage, uglavnom zbog popustljivosti sudija.
Nacionalni koordinator koga je postavio MUP, predsedava radnom grupom protiv
trgovine ljudima, koju sačinjavaju resorni ministri, socijalne službe, OEBS,
Međunarodna organizacija za migraciju (IOM) i nevladine organizacije. U februaru
je osnovana Podgrupa za borbu protiv trgovine decom. Vlada je u borbi protiv
trgovine ljudima sarađivala sa zemljama u regionu, prevashodno preko Južno-evropskog
inicijativnog centra za saradnju iz Bukurešta.
Kotroverzni slučaj silovanja i mučenja prodate Moldavke, identifikovane
inicijalima S.C, još uvek nije bio rešen na kraju godine. Funkcioneri vlade
bili su navodno direktno umešani u kupovinu, prodaju, silovanje i mučenje
S.C. Nakon četvoromesečne sudske istrage, zamenik javnog tužioca Crne Gore
Zoran Piperović i dve druge osumnjičene osobe optuženi su za posredovanje
u prostituciji, a četvrta osoba bila je optužena za trgovinu ljudima i posredovanje
u prostituciji. Nakon pregleda izveštaja o sudskoj istrazi, podgorički tužilac
Zoran Radonjić odbacio je juna 2003. godine sve optužbe protiv svih osumnjčenih,
zbog nedostatka dokaza. Strane vlade, Evropska zajednica i OEBS oštro su
kritikovali odluku da se niko ne izvede na sud zbog ovog slučaja. Do kraja
godine vlada nije ispoštovala nekoliko preporuka međunarodne zajednice iz
2003. godine u vezi sa ovim slučajem. Crna Gora je i dalje pre svega tranzitna
tačka i u manjoj meri destinacija trgovine ljudima, a naročito ženama i decom.
Prema podacima lokalnih nevladinih organizacija, strane žrtve su obično stizale
iz Rumunije, Ukrajine, Moldavije, Bugarske i Rusije, prolazna tačka obično
je bio Beograd, a zatim su slate na Kosovo ili u Albaniju, odakle su nastavljle
za Italiju i druge zapadnoevropske zemlje. Policija i nevladine organizacije
zabeležili su veći broj slučajeva internog trafikinga. Veoma je teško doći
do statističkih podataka o trgovini ljudima, pošto su trgovci sve više sklanjali
svoje žrtve sa javnih mesta, kao što su barovi i noćni klubovi.
Trgovci ljudima obično su Crnogorci, ali su ponekad radili i sa stranim
partnerima. Da bi navukli svoje žrtve često su koristili prevaru, a primenjivali
su silu i prinudu da bi ih sprečili da odu. Na primer, avgusta meseca četiri
osobe su optužene za trgovinu ljudima kada su Ukrajinke, koje su lažnim obećanjima
o dobro plaćenom zaposlenju namamljene u Crnu Goru, umesto toga po rečima
pripadnika MUP-a držane u »ropstvu« i primorane da fizički rade na građevini,
u nezdravim uslovima i bez plate. Osim toga, one su izgladnjivane i tučene
ako bi odbile da rade.
Veoma publikovan slučaj »S.C.« i racije policije na noćne klubove i javne
kuće možda su naterale seksualnu industriju da se povuče. Ženske organizacije
izveštavaju o sve manjim zahtevima za pomoć od strane prodatih žena, a to
su pripisale novoj taktici povlačenja tih žena iz barova i noćnih klubova
u javne kuće u privatnim rezidencijama, odakle mogu teže da pobegnu i teže
da budu otkriivene.
Protokol iz 2002. propisuje proceduru za zaštitu žrtava trgovine ljudima,
praveći razliku između njih i prostitutki i ilegalnih emigranata, kao i uspostavljanjem
procedura za upućivanje žrtava odgovarajućim socijalnim službama; međutim,
prema tvrdnjama lokalnih nevladinim organizacija, pravosudni organi nastavili
su da loše vode neke slučajeve u kojima su postojale potencijalne žrtve.
Vlada je vršila repatrijaciju žrtava uz pomoć IOM-a.
Međunarodne organizacije sponsorisale su obuku policije, koja je poučavana
o metodima borbe protiv trgovine ljudima. Lokalne nevladine organizacije
finansirane od strane inostranih donatora, drže prihvatilište u Podgorici
i dežurne telefonske linije za pomoć ugroženima u celoj Crnoj Gori; u saradnji
sa IOM-om i OEBS-om, vlada je otvorila i drugo prihvatilište u martu. Pod
pokroviteljstvom stranih organizacija nastavljena je kampanja obaveštavanja
javnosti o tom problemu širom zemlje.
Osobe sa umanjenim sposobnostima
Ne postoji zvanična diskriminacija osoba sa umanjenim sposobnostima ni prilikom
zapošljavanja, ni u obrazovanju, ni u zdravstvenoj zaštiti, niti u obezbeđivanju
drugih usluga koje pruža država; međutim, bilo je društvene diskriminacije
takvih osoba. Zakon propisuje omogućavanje pristupa osobama sa umanjenim
sposobnostima novim javnim zgradama i vlada je uglavnom u praksi sprovodila
ove odredbe zakona; međutim pogodnosti za osobe sa umanjenim sposobnostima
bile su neodgovarajuće, uključujući i one na biralištima. Vlada je obezbedila
glasanje van glasačkih mesta za osobe koje zbog invaliditeta ili bolesti
nisu mogle da dođu na birališta.
Nacionalne/rasne/etničke manjine
Društvena diskriminacija etničkih manjina predstavljala je problem. Predrasude
protiv Roma bile su veoma rasprostranjene, a lokalne vlasti često su ignorisale
ili prećutno odobravale društveno zastrašivanje ili loše postupanje sa Romima,
od kojih su neki bili IDP-i sa Kosova. Prema podacima lokalnih nevladinih
organizacija, 70% Roma je nepismeno, 70% ne govori lokalni jezik, 95% nije
zvanično zaposleno, 40 % nema pristup javnim komunalnim uslugama, a 90% živi
ispod granice siromaštva.
Romi koji su IDP-i i prevashodno žive u kolektivnim centrima ili raštrkanim
naseljima širom zemlje, obično nemaju lična dokumenta niti pristup elementarnim
uslugama (vidi Odeljak 2.d.). Ozbiljan problem bili su sudski progoni iz
nelegalnih naselja, a ponekad i iz legalnih domova. U toku godine, došlo
je do neznatnog sagledavanja ovog problema od strane zvaničnih vlasti, pa
su zvaničnici u prestonici dodelili zemljište i komunalije za projekt jedne
međunarodne nevladine organizacije, koji predviđa preseljenje Roma iz nelegalnih
i neadekvatnih naselja.
Neki Bošnjaci su se žalili da podela Sandžaka na srpski i crnogorski deo,
koja je već razdvojila neke porodice i imanja, stvara velike porobleme njegovim
stanovnicima.
a. Pravo na udruživanje
Zakon predviđa pravo na udruživanje svih radnika da se učlane u sindikate
ili formiraju sindikate po svom izboru; međutim, vojni personal ne sme da
osniva sindikate. Radnici koji nisu vojna lica, sprovodili su ovo pravo u
praksi. Većina radnika, ali ne svi, koji su zaposleni u zvaničnoj privredi
organizovana je u sindikate.
b. Pravo na organizovanje i kolektivno pregovaranje
Zakon dozvoljava da sindikati neometano sprovode svoje aktivnosti, a vlada
je ovo pravo štitila u praksi. Zakon predviđa pravo na kolektivno pregovaranje;
međutim, kolektivno pregovaranje ostalo je na početnom nivou razvoja. Zakon
predviđa pravo na štrajk, i radnici su ga uglavnom sprovodili u praksi; međutim
zakon zabranjuje štrajkove vojnog i policijskog osoblja.
c. Zabrana prinudnog ili obaveznog rada
Zakon zabranjuje prinudni i obavezni rad, uključujući i rad dece. Međutim,
bilo je izveštaja da je takvih slučajeva bilo u praksi (vidi Odeljak 5 i
6.d.)
d. Zabrana rada dece i donja starosna granica za zapošljavanje
Donja starosna granica za zapošljavanje je 15 godina, mada je u selima i
poljoprivrednim zajednicama uobičajeno da i mlađa deca rade kao pomoć u porodici.
Deca se takođe mogu naći kako rade razne neprijavljene poslove, obično peru
prozore na kolima ili prodaju sitnije stvari, recimo novine. Visoka stopa
nezaposlenosti dovela je do male potražnje dečjeg rada u zvaničnom sektoru.
Neka deca radila su u “sivoj zoni”, nešto između dobrovoljnog i prinudnog
rada; međutim, nema saznanja da se ta praksa sistematski sprovodila.
e. Prihvatljivi uslovi rada
Minimalna nacionalna plata bila je 67.50 dolara (50 evra) mesečno, koja
radnicima i njihovim porodicama nije bila dovoljna za pristojan životni standard.
Zakon propisuje odmor od 30 minuta dnevno, ograničava radno vreme na 40 sati
nedeljno, osim pod specifičnim uslovima, i predviđa neodređenu naknadu za
prekovremeni rad koji prelazi dozvoljenih 40 sati.
Vlada nije dala prioritet sprovođenju ustanovljenih propisa o bezbednosti
na radu i brizi o zdravlju radnika. Radnici nemaju pravo da se sklone sa
radnog mesta kada su u situaciji da su im zdravlje ili sigurnost ugroženi,
a da ne rizikuju da izgube posao.
back to top
^ |